Potpis za otpis: Predsjednik je rekao „ne“!

Piše: Emilo Labudović

U istorijsko – kulturnom nasleđu Crne Gore, naročito onom zasnovanom na predanju i narodnom pamćenju, prenošenom s koljena na koljeno, među brojnim koje su se oduprle prašini zaborava, sačuvana je izreka kojom se lakonski oslikavala nečija težnja za nedostižnim: „izgore kao Vladika za Lesendrom“! Istorijska pozadina ove izreke je dobro poznata i govori o čežnji i težnji Vladike Rada da zagospodari Lesendrom, strateški vrlo bitnim ostrvom na Skadarskom jezeru koje su Turci držali u svom posjedu.

Težnja za nedostižnim, nedosanjani snovi, želje i planovi izvan domašaja mogućnosti, jedna su od nezaobilaznih ljudskih karakteristika. Ono što čini razliku jeste odnos prema ovim ambicijama. Za neke su one konačan izbor koji svojom neostvarenošću služi kao alibi i izgovor za neuspjehe i promašaje, za druge dodatni motiv za dosezanje ostvarivog i mogućeg. Ali, ima i ne mali broj onih koji te najviše ciljeve i ideale koriste kao dimnu zavjesu u čijem se zaleđu bore i ostvaruju one najprizemnije i najprofanije ciljeve. Kao jedan od takvih, kao lažni vitez kojem su moral, zakoni, pravo i pravda cilj nad ciljevima, juče se predstavio niko drugi do predsjednik Crne Gore.

Pod izgovorom i uz obrazloženje da štiti ustavnost i zakonitost, učinio je – očekivano. Očekivano u smislu da odgovara njegovom ljudskom, moralnom i političkom profilu. Odbio je da potpiše set zakona usvojenih na poslednjoj sesiji Skupštine. Da dolaze od nekog drugog, možda bi ta obrazloženja i opravdanja djelovala koliko toliko ako ne utemeljena a ono makar vrijedna dodatne provjere. Ali, od njega… e to je već vrhunac komedije u svakom pogledu. Ali komedije sa svim elementima moralne i ljudske tragedije. Jer, insistiranje na zakonitosti od strane čovjeka i političara kojem „zakon leži u topuzu“, čija je politička biografija krcata detaljima ne samo bezakonja već i direktnog nasilja i prinude, više je i od satire domanovićevskog ranga. Kad mu se uskoro bude podvukla crta ispod političkog salda, primjeri njegovog „ginjenja za lesendrima zakona i pravde“ baciće u zasjenak rijetke poteze u kojima se „očitovao“ kao odgovoran državnik, zaklet i posvećen zakonu.

Biće jasnije kojim je (Maraševim) metodima, u martu 1997. godine, apsolutnu većinu članova Glavnog odbora jedinstvenog DPS koja je htjela da ga snijeni, za manje od desetak dana pretvorio u apsolutnu podršku sebi i svom krilu partije. Pokazaće se na osnovu kojih se to zakona na predsjedničkim izborima koji su uslijedili glasalo do jutarnjih sati, uz gotovo 100 hiljada glasača, što fiktivnih što stvarnih, skupljenih s koca i konopca, kako bi postao kalif umjesto kalifa. Kako je zloupotrebom tih istih zakona „namakao“ većinu za referendum. Kako je, gazeći preko Ustava, zakona, moralnih normi i svega na šta su ga obavezivale državne (i državničke) funkcije, izdavao zemlju i svetinju njene odbrane. Kako je, nekad marifetlucima i zloupotrebom zakona a nekad direktnim bezakonjem, sticao enormno bogatstvo za sebe, brata, sestru i sestrića. Kako je kao tata – premijer potpisivao dozvole sinu – biznismenu da gradi mini – elektrane, kako je „prodavao“ „Limenku“, KAP, Željezaru, milione kvadrata Solane, kako je… Koliko je kao najodgovorniji u državi i najpozvaniji da štiti njene interese, žmurio na oba oka dok je bulumenta i stokupljevina oko njega, držeći desnu na srcu i pjevajući iz sveg glasa „Oj, svijetla….“, u polumraku i tmini bezbezakonja, lijevu do ramena zavlačila u otanjali državni buđelar.

Daleko bi nas odvelo nabrajanje svega onoga u čemu je predsjednik „goreo“ za zakonima i zakonitošću, jer svaki njegov potez, ekonomski, politički, diplomatski, obilježen je njim samim i interesom njegovim i njemu najbližih. Od prvobitnog šverca cigareta do šverca kokaina, od izdaje najbližih prijatelja i saradnika, preko izdaje zemlje do izdaje sebe samog. A, ko zna, možda se raspletu i „tragovi mnogi do pećine“. Stoga, težnja ovog umalo vladike ili možda i patrijarha crkve za kojom je, takođe, gorio i izgorio, da navodno zaštiti Crnu Goru od bezakonja nove vlasti, po ironiji je ravna onoj u kojoj se kupus ostavlja kozi na čuvanje. Ali, samo krajnje naivni mogli su očekivati neki drugi i drugačiji, na moralu i državničkoj mudrosti i odgovornosti zasnovan postupak. Predsjednik je i na svojoj neminovno silaznoj putanji ostao dosledan ne Ustavu, zakonima i proceduri već – sebi. Svojoj nadobudnosti i svom psihijatriski „upitnom“ egu „kralja iz Rastoka“ kome je sve do koljena. Ali, ako ništa, bar ta doslednost u nedoslednosti mu se mora priznati. Za razliku od prethodnika mu, Filipa Trećeg, izguranog, koji je javno obećao da neće potpisati Zakon o statusu dinastije Petrović – Njegoš, u kojem je prvi put ozvaničena zlokobna teza o Podgoričkoj skupštini kao okupacionom i bezakonom aktu, a onda podvio rogove, pogazio svoju riječ i – potpisao. Sadašnji predsjednik u svojoj osionosti, nemirenju sa novonastalom situacijom koje je na ivici ozbiljnog mentalnog problema, tih skrupula niti je kad imao niti ih sada ima. I sve dok bude mogao, maštajući o novom povratku, zabadaće trn u nogu novoj vlasti kako bi šepala i kako bi joj koraci bili kraći i nesigurniji. Ali, „spuštasmo se mi niz njegovo uže“ toliko da nam ga evo oko vrata, stegnutog do gubitka daha. Potpisao ili ne, predsjednik je ovim gestom sebe definitivno – otpisao, a „povratak otpisanih“ je film koji on definitivno neće gledati. Vrijeme je majstorsko rešeto i teško onome ko mu ne prepozna znake.