Povodi: Na Zapadu – ništa novo

Piše: Emilo Labudović

„Dara iz Jasenovca“ nije prošla! Američka filmska akademija, vrlo „akademski“ skinula je ovaj film sa spiska kandidata za nagradu „Oskar“ za najbolji strani film. Mada bez objašnjenja, razlozi su takođe – akademski i potpuno izvan etičkih, estetskih i produkcionih razloga. Razloga koji su „sveto pismo“ u filmskoj industriji koji opredjeljuju ne samo status i produkcionu sudbinu svakog filma već i njegove nagrade, stručne kritike, redove pred bioskopima i prava prikazivanja. Razlozi su, više nego očigledno, političke prirode, i to one prizemne, nasilničke i primitivne. Dara ne može u red za „Oskara“ jer je Srpkinja, koliko god patetično i ekstremno zvučalo, ne može jer je iz Jasenovca, a Jasenovac nije na popisu svjetskih stratišta i žrtvenika fašizma. Srebrenica može i mora, Jasenovac niti može niti mora. Jer, u Jasenovcu su, uz Jevreje, Cigane i komuniste svih boja, najviše stradali – Srbi. A Srbi se ne računaju.

„Dara iz Jasenovca“ neće dobiti „Oskara“ i neće biti ni prvi ni poslednji film kojega je ovo priznanje mimoišlo a koji je, uprkos tome, stekao svjetsku slavu. Možda će mu upravo činjenica da je prekrižan crvenom olovkom američke srbofobije biti bolja reklama i od same nagrade. Ali, kako god da bude, jedno je van svakog spora i nešto što ni žreci iz Američke filmske akademije ne mogu da negiraju: Gaga Antonijević je napravio pošten i istinit film, vanredne filmske i ljudske estetike, i o strahotama Jasenovca progovorio ljudski, muški, snažno i ubjedljivo. Prvi put je neuvijeno i bez kalkulacija o Jasenovcu progovoreno izvan brojki oko kojih se prepiru i prepucavaju istoričari i političari, progovoreno iznutra, iz duše djeteta koje, uprkos svemu, svijet, pa i onaj pun zločina i ljudskog taloga, posmatra i doživljaa nevinim i nepristrasnim dječjim očima. I da je u Jasenovcu bila samo Dara –  mnogo je, jer dječja duša je – vasiona.

Činjenica da „Dara iz Jasenovca“ neće biti ni makar kandidat za „Oskara“ iznenadila je samo naivne, a takvih je, izgleda,  u našem narodu još uvijek premnogo. Čitavi su redovi onih koji još uvijek slijepo vjeruju da na Zapadu stanuje pravda, ona ljudska, ona božja i ona u zakonima zapisana. Da su ljudska prava na kojima, navodno, počivaju zapadni društveni sistemi, neprikosnovena i da jednako važe za sve. Za Crnce i Indijance, za Kubance i Portorikance, za Srbe i Hrvate… Mnogo je među nama onih koji još uvijek vjeruju da su „zapadne vrijednosti“ „obećana zemlja“ za izagnane narode, da je tamo gdje sunce zalazi rajski vrt i izlazak iz mračnjaštva i ovještalosti istočne civilizacije. Previše je onih koji još uvijek ne razumiju zašto je jedan Tesla, praotac modernog doba, u američkoj sjenci jednog Tomasa Alve Edisona, zato jedan Novak Đoković, i kad osvoji sve „evereste“ tenisa i navijačka srca širom planete, nikada neće biti miljenik američke i engleske publike. Zašto jedno Kosovo u američkoj vizuri nikad neće biti isto što i Krim, itd, itd. I zašto „Dara iz Jasenovca“, pa sve da ju je režirao jedan Kopola a glavnu ulogu igrala jedna Elizabet Tejlor, nikad ne bi mogla ni da priviri kriterijumima američke Akademije. Premnogo je među nama onih koji, zavedeni mantrom o „putu na Zapad“,o još uvijek vjeruju da tamo ima rezervisano mjesto za druge i drugačije, pogotovo za one koji ne bi da se utope u bezličnu masu populacije podijeljene samo po jednim kriterijumom: na one koji imaju moć i na one koji se toj moći bezuslovno potčinjavaju. Previše je istinskih hrišćana i pravoslavaca koji još vjeruju da na Zapadu i dalje važi ona biblijska po kojoj će „prije dvogrba kamila kroz iglene uši nego što će bogataš u Raj“, jer je jezuitska priroda društva „s one strane“ nebrojeno puta pokazana. A „humanost, jednakost, čovječnost, samilost i osjećaj za potrebe malih i siromašnih“ zapadnog društva u najekstremnijem izrazu manifestovana je upravo u ovo vrijeme korone.

Daleko od toga da na Zapadu nema i onih vrijednosti koje su najviši civilizacijski domet, ali je više nego naivno očekivati da su te „vrijednosti“ po jednakoj cijeni i pod istim uslovima dostupne svima. Zato  bezglava jurnjava na „onu stranu“, bez ikakvog kritičkog sagledavanja i računice „za“ i „protiv“, liči na kidisanje bika na crvenu maramu iza koje vreba mač toreadora. Ili, da prevedem na jezik aktuelne dnevne politike: ne pristoji državi koja se busa u grudi svojom nezavisnošću, samostalnošću, suverenitetom, zastavom na Ist Riveru i ispred NATO sjedišta, da svoje unutrašnje političke i državničke poteze mjeri isključivo skalom (ne)prihvatljivosti za trećerazredne sekretarčiće iz Brisela ili američku ambasad(ork)u. To nije samo pitanje državnog dostojanstva već i elementarni princip po kojem je spoljna politika samo produžetak unutrašnje, u mjeri mogućeg ali ne i ispod donje crte interesa sopstvenih građana.

Lijepo je i profitabilno biti cijenjen i rado sretan i na Istoku i na Zapadu, sjeverno i južno, ali za takav status neophodna je, prije svega, visoka doza samopoštovanja. Lijepo je biti nagrađen,  „Oskarom“ pogotovo, ali ne i po cijenu povlađivanja jeftinom i providnom stranom (političkom) „ukusu“ i odustajanja od istine. I lijepo je što nas zovu tamo preko Drine, ali samo da ne bude po onoj nardnoj kad su zvali magarca na svadbu pa ispalo da je pozvan vodu da nosi. A „Dara iz Jasenovca“ već je nagrađena priznanjem prema kojem su „Oskar“ i glamurozna ceremonija njegovog uručenja samo jeftina petparačka priredba sa komadićem metala u središtu svega. Nagrađena je priznanjem (pa i samih Amerikanaca koji opsjedaju bioskopske dvorane) da je potresna ali istinita, ljudska priča i svjedočanstvo koje je moguće napadati i osporavati ali ne i osporiti.