Povodi: Vašar je bio, a na vašaru…

Piše: Emilo Labudović

Što ovo opskurno vrijeme, opskurno u svakom pogledu, više prolazi, sve češće se sjetim one Bećkovićeve,: „blago iznenađenima“! I što je više dešavanja, izjava, skupova i svakojakih pojava koje nam čine svakodnevicu, još žešće se učvršćuje utisak da je sve već viđeno ili predvidivo. Gomila se samo kloaka kojom smo odasvud zasipani i sve je dublji vir istorijskog apdurda u koji tonemo. Jer, „sve teče i sve se mijenja“, rečeno je još u staroj Grčkoj, samo smo, izgleda, mi, kao „ukleti Holanđanin“, usidreni na Mrtvom moru beznađa i propadanja. Koliko god da ova opservacija asocira na potonuće naših brodarskih kompanija, poređenje je i dublje i šire: sveopšte, reklo bi se.

U takvom stanju društvenih prilika, svako iščekivanje snažnijeg zaveslaja iz ove žabokrečine, svježeg povjetarca da razagna vonj ustajalosti, svaka nada u neko vedrije i svježije jutro, razbije se kao galeb o hrid na koji ga nagoni bura kojoj se ne može oduprijeti. I kad na trenutak grane sunce, ispostavi se da je to samo privid i da je nakon toga sumrak još gušći. Dva su momenta od kojih se, u poslednje vrijeme, očekivalo da će donijeti promjenu i „provedriti povrh Gore Crne“: smjena tridesetgodišnje DPS vlasti (tiranije) i kongres pomenute partije.

Izborna smjena suočila se sa sopstvenim obećanjem da neće radikalnije mijenjati ništa od nasleđa. Sputavši tako samoj sebi ruke, pobjednici se na svakom koraku i kod svakog poteza koji čine promjenu, suočavaju sa prijetnjom: obećali ste, ne dirajte! Uz opstrukciju trideset godina „duboke države“, pobjeda i njome probuđene nade tapkaju u mjestu i svakodnevno gube snagu.

Isto razočarenje, ako se iko i nadao drugačijem, donio je i vanredni kongres DPS. Najavljen kao početak političkog zaokreta, programskog i kadrovskog „provjetravanja“, ovaj vanredni se od prethodnih redovnih razlikovao jedino po žestini napada na već etablirane neprijatelje i zapjenjenom lideru koji se, po ko zna koji put, „iskazao i dokazao“ kao političar uličnog formata. A svi skupa, i oni u sali pod maskama i ini sa „on lajn“ učešćem, samo su potvrdili da ili nijesu dobro čuli „poruke naroda“ ili su ih dibidus pogrešno razumjeli. To što je u političku penziju poslato desetak metuzalema a promovisano desetak mladih klonova, politički kurs DPS nije pomjerilo ni za jotu. Još jednom je manifestovana stara istina iz oblasti politikologije da se ideologija i strategija ne mijenjaju promjenom nosilaca. Naročito ne onih sa repa kolone. A partija čija ideološka, programska i državna matrica počinje, bivstvuje i završava u jednoj ličnosti, uprkos svim upozorenjima spolja i iznutra, ne može ni koraka iz sjenke lidera koji se ponaša ne kao njen vođa već kao vlasnik. Đukanović je opet demonstrirao svoj „vlasnički“ odnos prema partiji. Stidljiv i krajnje površan osvrt na pogubne greške koje su državi namakli omču oko vrata, adresirane su neimenovanim i „tamonekim“ funkcionerčićima i pozadincima a samo je vođa ostao besprekorno čist i bezgrešan, i samim tim i – nezamenjljiv!

I, tako, vašar je bio, a na vašaru… ista ona starudija, izinđale i memljive krpe, zarđale alatke i isti, promašeni i nedokazani, „vikači“ koji su nudili istu, istrošenu robu, pokušavajući da je predstave kao najnoviji modni krik. A od svih, najglasnije je „kričao“ vođa, tvrdeći da bez njega i partije mu Crnoj Gori nema opstanka.

Odlazeći u studenu, kišnu, januarsku noć i mašući takođe odlazećem vođi u „majbahu“, učesnici DPS  vašara, i pored opojne samoobmane o sopstvenoj bezgrešnosi, duboko u sebi  ponijeli su gorak ukus zaludnog posla. I utisak da su samo bili na mobi kod gazde koji od svih alatki najviše ljubi – grabulju. Ali, poražavajući osjećaj uzaludnosti nije samo njihov. On se kao miris paljevine raširio i širi se diljem Crne Gore, opominjući da opasnost od požara nije prošla i da su sva obećanja i zaklinjanja u demokratsku smjenu i kohabitaciju samo dimna zavjesa iza koje vreba čopor šakala koji čeka novu priliku za komadanje već razurenog tijela države. Nauk i opomena onima koji pokušavaju da točkove državnih kola pomjere iz decenijskog blata laži, strahovlade, sile i jednoumlja i promijene stvarnost žigosanu „vođinim“ žigom. Opomena koja govori da se mečka ne plaši rešetom, tiranija ne gasi mlakom supom demokratije već da se mora duboko zaorati ukoliko se želi dobar i zdrav rod. Ko ne shvati, zaslužuje da mu se vrati „vođa“,  sa sve Raškom Konjevićem, Damirom Šehovićem, Rafetom Husovićem, Šerbom, Adžićem, end company… i Katnićem pride.

Pročitajte JOŠ:

Duhovna sloboda