Povratak otpisanih

Piše: Nikola Malović

Pitao me prije nekoliko dana mladi pomorac, po činu drugi oficir stroja, da li mi teško pada Doba od korone? Sve sam poslove stavio u stranu i posvetio se tome oženjenom 27-godišnjaku, ocu dva sinčića, kada mi je kazao kako je odlučio da odustane od pomoračke karijere jer ne želi da se vakciniše. Podigla mi se obrva. Prvi put sam u životu pred sobom imao čovjeka koji je po preveliku cijenu sistemu rekao fuck off.

Vratimo se godinu i kusur unazad, na 30. avgust 2020, kada je, per la finta, Crna Gora na izborima dobila novu vlast (istina, formiraće se ona, uz stotinu čudah, tek za 100 dana). Da li je toga časa prestao alogični korona-teror u republici čija je turistička privreda pala na koljena?

Ne.

Nova garnitura unutar iste političke paradigme, jedine moguće u koloniji demokratskog tipa, nastavila je da sluša diktate potekle iz istog mjesta, nastavila je da drobi kako su dvije naredne sedmice ključne, kako će vakcina riješiti sve kada se pojavi, te se niko nije uzjogunio, kao onih dnevnih 250.000 litijaša što su Krivokapića i bratiju doveli, ili će dovesti na vlast, pa da kaže: Stop, liječimo narod ivermektinom, ili hlorokinom, ali bez šeherezadinskih priča punih oprečnih motiva iz usta ljudi iz Kriznog štaba – persona koje su izgubile svaki moralni i profesionalni kredibiltet.

Zemlje koje nisu hrišćanskim ustankom promijenile vlast nemaju iskustvo Crne Gore i Boke Kotorske. I dalje pak misle da bi se nešto u korist naroda bitnije promijenilo, a ne bi, jer bi Krizni štabovi nastavili da skaču sebi u usta, kao i ranije. Hiljadu i jedan su se put stručnjaci obrukali, i umjesto da umuknu i budu sklonjeni, oni pak istim prezimenima postoje, i istim ustima javno vrše droping.

Naše kolonijalne demokratije steći će omču još, i još, ako tako bude naređeno. Da li Srbija ima dovoljno hrane da ishrani stanovništvo? Po svoj prilici ima, možda ne i da pretekne bude li gladna godina, ali Srbija – ima. Ali što će biti ako neko naredi vrhu kolonijalne demokratije da preda sve svoje žito tome ko mu je naredio? Da li će vrh kolonijalne demokratije smjeti da kaže ne? Neće, jer će biti što i jeste, manji od makovog zrna. I tu leži opasnost od gladi, čak i u zemlji koja ne bi trebalo da oskudijeva u žitu. Ko sumnja u ovako poslagani logični račun neka uzdigne fokus iznad karte svijeta i neka uoči kojim se sve načinima drže u siromaštvu zemlje stvarno bogate čime god. U zemlji dijamanata žene kuvaju na vatri, ne nose brušene dragulje na zlatnim grivnama oko vrata.

Budući da u trenutku pisanja ovog ogleda na hiljade brodova stoji ukotvljeno pred svjetskim lukama i čeka istovar, pitanje glasi: Ako je do juče prevoz kontejnera iz Kine do Jadrana ili pak do sjevernoameričkih luka na Zapadnoj obali koštao nešto preko 2.000 dolara, ko robu može da kupi sada kada košta preko 20.000 dolara? Po prvi put u nama znanoj istoriji rafovi su prazni kojekude po Velikoj Britaniji. Ko to nama projektuje glad?

Mladi pomorac s početka teksta vatreni je pobornik protesta protiv segregacionih i fašističkih „korona mjera“. Odrođenoj vlasti svakako valja pokazati zube, kazao sam mu, ali mi se čini da od prijavljenih i od strane policije odobrenih mirnih protesta i šetnji nema leba.

Naše vlasti s razlogom više ne goje vojsku, nego policiju. Zadatak policije jeste da svaki njen pripadnih samo radi svoj posao, da koitira s majkom svakog demonstranta koji odbije da stavi masku na otvorenom, koji se nije vakcinisao, ili da polomi udove svakom vakcinisanom kome je istekla licenca pa se sada, je li, smatra nevakcinsianim.

Do sada smo na nekoliko primjera ustanovili da se vlasti plaše onih čiji um razmišlja van projektovanih okvira.

Mladom sam pomorcu stoga kazao kako je – dok oko nas još nije izgrađen konc-logor nalik australijskom – jedan od mogućih odgovora ovaj: formirati diverzantske grupe. Kao što od gledanja one ženske stvari – naučio nas je u Lepim selima reditelj Dragojević – nema selameta, tako ni od mirnih šetnji nema više koristi, sem ako te šetnje ne bi bile s blagoslovom. Stoga sam, strategiji sasvim neklon, na vrijeme kazao čovjeku koji bi i da grize i da obija zatreba li mu djeci za hranu, da ipak valja tražiti blagoslov, ne od lokalnog paroha, nego baš od mitropolita.

Pa sam lupio šakom o sto da su posločile sve knjige!

Deboto imamo problem, rekao sam mladom mužu koji bi, da sutra avanzuje, zarađivao 7.000 evra mjesečno, sedam hiljada mjesečno, kao prvi oficir stroja.

Imamo problem.

Mitropolit je povjerovao, i vakcinisao se. Do u Guglov beskraj mediji su prenijeli mahom iste naslove:

Joanikije vakcinsian Fajzerovom vakcinom, Vijesti, 7. maj 2021. Joanikije vakcinisan u manastiru Đurđevi Stupovi, Portal Analitika, 7. maj 2021. Vladika Joanikije vakcinisan u manastiru Đurđevi Stupovi, Radio Berane, 7. maj 2021. Vladika Joanikije se vakcinisao, Novosti, 7. maj 2021. Vakcinacija u manastiru: Vladika Joanikije primio… Blic, 7. maj 2021, i tako dalje…

Do juče se onolika Indija sa 95% uspjeha liječila ivermektinom, lijekom za koji su naučnici Kempbel i Omura dobili Nobelovu nagradu 2015. Onda je minule sedmice dobila preporuku od Svjetske zdravstvene organizacije da to više ne čini. Zašto? Zato što ivermektin ne ubija u futuru drugom, i plavuše su skapirale.

Plašim se da blagoslov za diverzantske akcije nećemo dobiti. I vlast i opozicija uriniraju u istu tikvu: zucnuti neće protiv mRNK vakcina, da ne bi izgubili naklonost nosilaca autorskih prava, a crkva, zbunjena i sama dokazima pro et contra, samo ćuti i gleda, kao junak iz refrena one Bećkovićeve pjesme.

Počesto smo kao narod bili ostavljeni na milost i na nemilost.

Sada smo ostavljeni na nemilost i na nemilost.

Otpisani smo. No ko ima djecu, njih radi, mora da misli na povratak.

Na povratak otpisanih.

(Izvor: Pečat)