Povratak velikosrpskih velikosrba, Petrovića, na svoj krš

Piše: Vojin Grubač

Prije nekih pola godine, šef crnogorskog režima je odlučio da se u Crnu Goru iz inostranstva prenesu posmrtni ostaci članova dinastije Petrović Njegoš.

Naime, radi se o prenošenju na Cetinje posmrtnih ostataka Mihaila Petrovića Njegoša, sahranjenog u Francuskoj, kao i posmrtnih ostataka tri sina kralja Nikole – knjaza Danila i vojvode Mirka, sahranjenih u Beču, kao i princa Petra, sahranjenog u Italiji.

Prenošenje posmrtnih ostataka članova velike dinastije Petrovića u Crnu Goru je apsolutno ispravno rješenje, to što se davno trebalo dogoditi, ali je jako problematično – ko se time bavi. Ipak, idemo po redu.

Nedostojni likovi organizuju prenošenje posmrtnih ostataka

Prije neki dan, javnost Crne Gore je obavještena da je “predsjednik Crne Gore Milo Đukanović predsjedavao prvom sjednicom Koordinacionog odbora za prenos posmrtnih ostataka potomaka dinastije Petrović Njegoš iz Italije, Francuske i Austrije.” (1)

Crnogorski portal CdM je o tome događaju prenio sledeću informaciju:

“Đukanović je ocijenio da se činom prenosa posmrtnih ostataka ispunjava još jedan dio istorijske i moralne obaveze prema dinastiji Petrović, koji ima i državni značaj u kontekstu snaženja svijesti o identitetu.

“Vođeni idejom ispunjavanja duga prema Dinastiji, naš cilj je da organizujemo dostojanstveni čin sa najvišim vojnim počastima, kazao je predsjednik.” (1)

Predostavljen je i spisak članova toga “Koordinacionog odbora”, poslije čega se moglo spokojno zaključiti da te osobe nemaju nikakvih ideoloških, pa ni bilo kakvih dodirnih tačaka sa sjajnom dinastijom Petrović- Njegoš.

Na drugu stranu, šef režima je u svom govoru rekao nešto sasvim čudno- da je čin prenošenja zemnih ostataka Petrovića uslovljen željom “snaženja svijesti o identitetu”?!

I odmah se nameće pitanje- o kakvom identitetu govori šef režima kada se zna da je dinastija Petrović Njegoš bila nosioc plamenog velikosrpskog velikosrpstva kroz istoriju, i to ne samo u Crnoj Gori, već i u srpskim prostorima, svuda gdje su?

Dukljanski akademik: Petrovići nosioci svesrpstva i svetosavlja

Da su Petrovići bili “veljesrpski veljesrbi” stidljivo potvrđuju i mnogi predstavnici dukljanske svite- koja se u koncentričnim krugovima kreće oko šefa režima.
Doduše, neki od njih to priznaju sramežljivo, a neki toliko otvoreno da tu svitu, pa i šefa režima- može infarkt ili insult “sprašiti” od takvih, realnih “velikosrpskih teza”.
Jedan od takvih buntovnika je dukljanski akademik Radovan Radonjić, koji se otvoreno usprotivio prenošenju posmrtnih ostataka članova dinastije Petrović Njegoš u Crnu Goru, i to je nedavno objelodanio svojim autorskim tekstom u dukljanskom dnevnom listu Pobjeda. (2)
Radonjić je svoj protest otpočeo napadačkim pitanjem upućenom javnosti, i to na samom početku teksta, a njega je formulisao ovako:

“Jesu li „dinasti“ Petrovići, svojim orijentacijama i sadržajima svog „gospodarenja“ Crnom Gorom mogli doprinijeti ikakvom njenom „identitetskom“ nacionalnom i državnom iskoraku koji ne bi bio utapanje u svesrpstvo i svetosavlje, odnosno svođenju Crne Gore na puku monetu za potkusurivanje u igri velikosrpskih ambicija za „izlaskom na more“, odnosno neutaživih ruskih hegemonističkih aspiracija za ovladavanjem crnogorskim primorskim lukama?” (2)

Ukratko, dukljanski akademik Radovan Radonjić je iznio stav da dinastiju Petrović on vidi isključivo kao žestoke nosioce svesrpstva i svetosavlja, ali i kao promotere velikosrpstva i ruskih imperijalnih ambicija.

Iskreno rečeno, upravo tako dinastiju Petrović vide svi normalni ljudi, zbog očiglednosti fakta. Takvom je vide i mnogi u okruženju šefa režima, što ponekad i priznaju.

Razlika je u tome što je dr Radonjić to iskreno i otvoreno kaže, a šef režima u transu govori o tome kako će prenošenje ostataka doprinijeti “snaženju svijesti o identitetu”.

I to je čudno, jer “identitet” kojeg danas protežira šef režima predstavlja nešto sasvim novo u istoriji Crne Gore, čak- prilično izopačeno, može se reći?!

Radonjić, za razliku od njega, otvoreno kaže da Petrovići, kao nosioci ideje svesrpstva i svetosavlja, nisu “doprinijeli ‘identitetskom’ nacionalnom iskoraku” Crnogoraca. (2)

Razočarali su ga, temeljno, jer nisu bili onakvi kakvim bi ih željela vidjeti i aktuelna crnogorska vlast, koja to krije, a Radonjić ništa ne krije.

„Snaženje svijesti o velikosrpskom identitetu”, ili kako?!

Elem, u nastavku teksta prof. dr Radovan Radonjić je objasnio razloge zbog čega ne treba posmrtne ostatke Petrovića prenositi u Crnu Goru, opirući se na, kako kaže, nove “naučne istine”.

Radonjić je, zato, odmah optužio ideološku dvorsku svitu šefa režima da se povodi za “odavno moralno izraubovanim političkim racionalizacijama dvorske istoriografije”(2), tvrdeći da dvorski istoriografi onemogućavaju “proboj novih naučnih nalaza o prošlosti Crne Gore”(2).

A zatim im je “opalio žešći šamar”, ustvrdivši da nisu pružili “niti jedan dokaz da su „dinasti“ Petrović Njegoš ikad rekli lijepu riječ za Crnu Goru i Crnogorce, osim prilikom njihovog trivijalnog „sokoljenja“ da ratuju kad to Rusi traže, ili sami procjenjuju da je to za ekspanziju slovenstva dobro i za „ujedinjenje srpstva“ korisno.” (2)

Ukratko, ovdje već dr Radonjić vidi Petroviće kao promotere ekspanzije slovenstva, ruskih interesa, uočivši njihovu težnju ka ujedinjenju srpstva.

Zbilja, pa takvi su oni zaista i bili, to se ne može osporiti.

Petrovići su bili baš takvi, i to je dr Radonjić lijepo objasnio, Ali, on se, kao intelektualac, ne slaže što je tako moralo biti.

I ne mora se složiti, jer na svoj stav ima pravo kao svaki slobodan čovjek.

Radonjić realno vidi Petroviće, to je fakt, iako ih mrzi. A drugi iz tog kruga, kojima se ne sviđaju Petrovići, to vide drugačije.

Recimo, jedan sanjar sa portala Analitika- tvrdi da je problem Crne Gore isključivo u Simi Milutinoviću Sarajliji, Njegoševom učitelju koji je, kako čudni sanjar kaže- “posrbio Njegoša, a Njegoš posrbio sve Crnogorce”!
Pri čemu mu nije problem što se do Sarajlije dobar dio Crnogoraca poturčio, već je “problem” što se “ostatak posrbio”, jelte?!

Petrovići obnavljali Dušanovo carstvo, šef režima to ne vidi!

Dukljanski akademik Radonjić se na svojim tezama nije zaustavio, već je javnosti Crne Gore i sviti šefa režima razotkrio konačnu istinu sledećim mislima:

„Veliki vladari“ iz „svetorodne porodice“ nikada nijesu imali neki drugi strateški državni program osim obnove Dušanovog carstva u kojemu će oni biti „prvi vojnici“ i „pred šator stražit’“ srpskim kraljevima, ili megalomanske ideje o stvaranja još jednog „ilirskog kraljevstva“, kome bi oni kao ruski opunomoćenici bili na čelu, opet sa glavnim zadatkom da ubrzaju realizaciju prvog projekta”!(2)

Iskreno ljut što su takvi fakti, koje je iznio, Radonjić je tužno zaključio da Petrovići nisu bili „veliki vladari “, niti su iz „svetorodne porodice“, a dokaz je to- što im je jedini državni program i cilj bio- obnova Dušanovog carstva!

A potom je, strašnom silom, otpužio sadašnji državni vrh, na čelu sa Đukanovićem, zbog toga što ne žele vidjeti tu velikosrpsku očiglednost ideološke suštine dinastije Petrović Njegoš.

I to je uradio, s ozbiljnim pretenzijama da Đukanović i okruženje- “trivijalnim političkim igrama bez granica” beskrajno izbjegavaju “tet a tet suočenje Crne Gore” sa “notornim faktom” o “dvovjekovnom proruskom i prosrpskom opredjeljenju ‘svetorodne porodice’“(2) Petrović Njegoš.

Ovo je fantastično, za čistu desetku!

Možete zamisliti, dukljanski akademik ubjeđuje, a potom strašnom silom optužuje sadašnju crnogorsku vlast, na čelu sa Đukanovićem, i svu dvorsku svitu koja ga okružuje, da ne žele prihvatiti notorni fakt da su Petrovići bili velikosrpski velikosrbi, panslavisti, uporni pregaoci obnavljanja Dušanovog carstva i pristalice stalnog prisustva Rusije na tlu Crne Gore.
Zaista nevjerovatno! Mada, jedno je sigurno, Radonjić je sada sve ostale, koji su izvan dvorske svite, sigurno ubijedio da je sve tačno tako.

Radonjićeva “crkva svih vjera i nacija”

Poslije ovog ubjedljivog izlaganja fakata o Petrovićima, da nešto kažemo i o samom autoru.

Naime, dukljanski akademik prof. dr Radovan Radonjić, kao najveći kritičar izvanrednog i talentovanog velikosrpstva Petrovića, poznat je i po ideji stvaranja Crnogorske pravoslavne crkve koja bi, po njemu, morala biti “crkva svih vjera i nacija”, s osnovnim ciljem da postane- brana slovenstvu i pravoslavlju. (3)

Profesor Radonjić je, inače, imao izuzetno bogatu naučnu aktivnost, pa mu je napečatano 38 knjiga, od kojih su pet univerzitetski udžbenici.

Objavio je više od 250 stručnih i naučnih radova, pri čemu je više od pedeset prevedeno na svjetske jezike (engleski, francuski, ruski, italijanski, japanski, njemački, kineski).

Dobitnik je Nagrade oslobođenja Cetinja (1973), Trinaestojulske nagrade Crne Gore (1975), Nagrade oslobođenja Titograda (1980) i odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike sa srebrnim vijencem.

Ideologiju dukljanskog akademika Radovana Radonjića koristi i šef režima, koji se poslije temeljne pljačke državnih resursa, odjednom založio za promjenu identiteta Crne Gore.

Novi identitet i resetovani kloni

Recimo, teze dr Radonjića o Pravoslavnoj crkvi su prihvaćene od strane šefa režima, i one su ta teoretska osnova za napadanje, proganjanje i hajku na Mitropoliju crnogorsko primorsku, čemu smo svjedoci.

Profesor Radonjić je sada protivnik prenošenja zemnih ostataka Petrovića na Cetinje, a uvijek je bio protivnik dinastije Petrovića uopšte.
Možemo očekivati da, koliko sjutra, Radonjić pokrene ideju da se uklone svi spomenici Petrovićima po Crnoj Gori, te da se skrajnu njihovi spisi i knjige.

I to ne bi bilo čudno, pogotovo ako se ideje Radonjića “prime” u sjedištu NATO pakta, koji danas kreira novi identitet Crne Gore, i šefu režima naređuje šta da radi.

Uzrok takvog ponašanja NATO tutora je jasan i razumljiv. Radi se o njihovom paničnom strahu od vojno premoćne Rusije, i želji da se njen uticaj na pravoslavne prostore nekako smanji.

U tom smislu, cilj im je da se stvori novi identitet pravoslavnih Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori, na nekim novim osnovama, antipravoslavnim i antislovenskim, gdje bi se ti resetovani kloni nazivali- Crnogorcima, i bili nešto što istorija do sada nije vidjela.

U toj poganoj priči su mnogi dukljanski akademici, ucijenjeni šef režima, dvorska svita kvaziintelektualaca, koji sigurno moraju raditi to što im se naredi.

Dukljansko otkrovenje, i koprcanje do kraja balade

I to će raditi sve do momenta kada će ih sustići sudbina Viktora Porošenka, bivšeg predsjednika Ukrajine, koji je iz petnih žila, neuspješno mijenjao identitet Ukrajine, borio se protiv pravoslavlja, sve dok ga Zapad nije, na kraju balade, elegantno pustio niz vodu.

Ipak, na kraju, moramo zaključiti da se ovaj tekst dr Radonjića može tretirati kao novo dukljansko otkrovenje.

Gdje istinom o velikosrpskim velikosrbima Petrovićima, dr Radonjić efektno ideološki prebija i šefa režima, i njegovu tumarajuću dvorsku svitu.

I još im kroz naslov kaže- šta će se desiti kada se kosti Petrovića vrate u Crnu Goru, a naslov je: “Mogli bi se suočiti i sa većim problemima od onih iz 1918. godine!” (2)

Ocjena ove poruke dr Radonjića, i njegovih predviđanja, bi mogla biti jednoznačna, potvrdna.

Poslije ovoga teksta, i čvrstih teza dr Radonjića, crnogorska vlast već ima takve probleme sa nastavkom „tvorbe novoga identiteta“, da ga tako izopačenog sigurno neće nikad biti!

A okupljanje kostiju svih preminulih Petrovića, na rodnom kršu, nosi onu važnu metafizičku snagu, od koje se nemoguće odbraniti protivnicima iskonskog i snažnog duha- Petrovića Njegoša.

Reference:

(1) (Prenos posmrtnih ostataka/ Đukanović: Crna Gora ispunjava dio istorijske i moralne obaveze prema dinastiji Petrović, portal CdM, 29.07.2019.)

(2) (“Mogli bi se suočiti i sa većim problemima od onih iz 1918. godine”, Radovan Radonjić, portal Analitika- preneseno sa Pobjede)
(3) (FORTITER IN RE, SUAVITER IN MODO: “Odvažno u činu, blago u načinu!”, autor: prof. dr Radovan Radonjić, portal Crkve svih vjera i nacija, 15. 09. 2000. godine, citat: “Hrabro je (Crnogorska pravoslavna crkva, op. a.) povukla jedini odgovarajući potez: fantazmagoričnim i farsičnim “pravoslavnim transferzalama” i “sveslovenskim vertikalama”, suprotstavila je svoj nepatvoreni sveljudski ekumenizam. Upravo onako, kako i priliči jednom istinskom duhovnom stožeru u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj državi. I kao odgovor i slovenstvu i pravoslavlju…”; “U tim činjenicama, prije i mnogo više nego u bilo čemu drugom, treba tražiti i uzroke i objašnjenja: okupljanja oko Crnogorske pravoslavne crkve ne samo vjerujućih Crnogoraca, nego i mnogih pripadnika drugih nacija i vjeroispovijesti.”)