Pozorište u kući

Dok nam se pozorište bavi politikom, Skupština nam se poodavno pretvorila u pozorište. Međutim, nije tu kraj tragikomediji koju živimo, evo trideset godina, tako vjerno da je to za divljenje.

Gradonačelnik Grbović („kakoseonozvaše“ Džojs), napravio scenu u Nikšićkom pozorištu, valjda, ko će mu ga znati, tripujući da se radi o političkom mitingu a ne o premijeri predstave „Sin“.

Veli veseli Veselin – šta me stalo do Eshila, kad isti nije učlanjen u DPS! I – dodaje šerif postindustrijskog grada u kojem je famozna tranzicija sa najvećim uspjehom sahranila svaku fabriku i nekadašnji jugoslovenski Mančester pretvorila u groblje teških sirovina – pun mi je, more, više tih dasaka koje život znače, pa ako lude umiju bolje, neka se batale bukolikih i gologuzih performansa i zasuču odveć umjetničke rukave, te prionu na pošten i znojav rad.

Mislim – misli Grbović – previše demokratije nikom nije donijelo dobro, pa po logici stvari neće ni nama, naročito ne sa odveć politički anganžovanim pozorištem, itd. (Koliko je, pak, kritički prema politici ovdašnje pozorište nastrojeno, ne bih baš o tome, čisto da me ne doživite kao vječito zakeralo koje u teatralnoj ostavci J Ljumovića nije vidjelo znak otpora; možda jes` eks rektora Radmila, malo li je…)

Ne lezi vraže, kako doznajemo, šesnaestog listopada, u utorak, noću, i gradonačelnikova supruga iz publike imala glasno štošta prigovoriti glumcu S Grahovcu, tokom i nakon predstave, zaključivši kako je glumac bio „pijan ili…“ pogađajte na šta je izvjesna mislila.

Domaćin grada i njegova ljepša polovina, očigledno teatar doživljavaju kao kritičkog uljeza koji pod maskom u stvari nije drugo do antidržavni element koji nas minira na evroatalantskom putu integracija, čiji cilj, prema premijerovim pozitivnim prognozama, dostižemo već 2025.

Eto, ako je za neku utjehu, euroskeptici i gordi bregzitovci nikako nisu u pravu, budući da će EU preživjeti 2020-u, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog CG koja – podvuče predsjednik – čvrsto vjeruje u njene visoke vrijednosti.

Grbović ni turistički ne bi trebao nikad da posjeti Atinu, jer bi tamo od silnog zviždanja i urlanja, prekonoć, oštetio glasne žice i trajno promukao, nesvjesno alergičan na evropski trg gdje je rođena Misao i ideja Slobode koja nas, i ovakve kakvi smo, izjednačava sa božanstvom.

(Zar i ti, sine Veseline?)