Pravda i istina

Piše: Protojerej-stavrofor mr Slobodan Jokić, arhijerejski namjesnik nikšićki – 393. broj „Pravoslavnog misionara“

Zemaljska pravda ponekad odnosi kratke i brze pobjede, međutim, u tim pobjedama nije istina, jer dugotrajna i trajna pobeda pripada pravoj nebeskoj Istini

Pravednost i istina su jedni od najznačajnijih pojmova u Svetom Pismu. Kod proroka Isaije se pravednost pojavljuje uz „spasenje“ (Is 46, 13), a kod proroka Jeremije uz „milosrđe“ (Jer 9, 24). U Mojsijevoj pjesmi se kaže: Bog je vjeran, bez nepravde, pravedan je i istinit. Tragati za pravdom je uvijek tragati za istinom, kao što je tragati za istinom uvijek tragati za pravdom. I zato traganje koje se ponekad čini uzaludnim na kraju biva istinito. Jer, nema ništa skriveno što se neće otkriti, i tajno što se neće saznati. Zato ta traganja nikada nijesu uzaludna i besmislena. Nijedan trud pred Bogom nikada neće propasti. Traganje i straženje nad pravdom i istinom koja je nekada spora i čini se nedostižna, jeste trud na putu izbavljenja i vjernosti, jer istina i pravda sa njima stoje kao sinonimi. Pravednost Božija, sud Njegove milosti, dobrote i ljubavi jesu najveći darovi Božiji. Čovjek tragajući za pravdom jedino može naći iskupljenje kroz upodobljavanje Bogu u Njegovoj pravednosti. Jeste istina da zemaljska pravda ponekad odnosi kratke i brze pobjede, međutim, u tim pobjedama nije istina, jer dugotrajna i trajna pobeda pripada pravoj nebeskoj Istini. Pravda nebeska je spora, ali dostižna. Pravda ljudska koja stremi nebeskoj je takođe spora, ali dostižna, jer Hristos kao pravednost Božija je saborna ličnost koja u sebi nosi sve stvoreno, koja nosi čovjeka kao krunu sve tvari.

Pričajući i pripovijedajući o ljudima, pripovijedamo o samom Hristu u kome je i po kome je sazdan svaki čovjek. Svaki lik čovječiji je prizvan da postane Hristolik. Jer, nepravda je neprijatelj i Boga i ljudi. Pravda Božija postaje ljudska, jer ljudska priroda sabrana u Hristu udioničari u Božijoj pravdi.

Tri života, tri ličnosti i tri ispravljene nepravde koje svjedoče da je pravda spora, ali dostižna i istinita.

SVETI NEKTARIJE EGINSKI, SVETITELJ I BOGOSLOV

Dječak je od rane mladosti osjećao Božiji poziv i svoje svešteničko prizvanje. Život mu je od djetinjstva praćen velikim nepravdama, progonima i optužbama. Kao dječak išao turoban, odjeven u rite, često potpuno gladan. Njegova jedina utjeha bila je vjera Hristova. Postao je sveštenik običnog naroda – njegova poniznost iritirala je pojedine pripadnike sveštenstva, a njegova predanost dodatno pobuđivala njihove sumnje i klevete. Zavidljivi i zlobni ljudi su mu oduzeli sve zemaljsko, lišili ga svake dužnosti. Trijumfovali su zlo i zavist. Njegov život je težak put i neprestana borba u ime dostizanja istinskog znanja i vrline. Jedna konkretna „optužba“ je pronađena: nije uspio da se prilagodi egipatskoj klimi! Njegov život je pun mučeničke drame. Trpeljivo podnosi iskušenja bez gnjeva i osude prema svojim progoniteljima. Postao je svetitelj savremenog doba. Svetitelj koji je živio među nama. Učio je ljude da je najbitnije zadobiti ljubav. Savršena ljubav donosi savršenstvo vjere i nade. „Svagda ištite od Boga ljubav, i tako ćete zadobiti punoću ostalih dobara i vrlina“. Među tim vrlinama su pravda i istina. Žitije Svetog Nektarija predstavlja ostvarivanje nepokolebljive želje za pronalaženjem onoga prema čemu je toliko svim silama stremila njegova duša, ka pronalaženju Boga Istinitog.

Četrdeset godina po smrti pravda je dostignuta i istina je pobijedila. Vaskrsli Hristos se projavio kroz novoprosijavšeg svetitelja. Druga pravda dolazi 15. januara 1998. godine. Aleksandrijska patrijaršija, na predlog patrijarha Petra, zatražila je oproštaj od Svetitelja pred njegovom ikonom „zbog gonjenja i najnepravednije pakosti protiv njega“, i istovremeno ga je vaspostavila u kanonski crkveni poredak Patrijaršije. I na kraju kad istina i pravda trijumfuju ostaju riječi Svetitelja eginskog koje sve objašnjavaju: „Dajte Bogu svo svoje srce, da biste ostali u ljubavi, a ostajući u ljubavi Božijoj i Bog ostaje u vama“.

VINSENT VAN GOG, SLIKAR

Njegov život je kratak i fascinantan. Sin kalvinističkog sveštenika u mladosti je želio da „živi“ Jevanđelje, da propovijeda siromašnima, da se bori za socijalnu pravdu i da pomaže potlačenima. Propovijednik i sveštenik koji je izbačen iz teološke škole, jer se nije mogao prilagoditi „pedantnosti“, tj. hladnoći zapadne teologije. Rvao se sa vjerom. Nekada je gubio, nekada nalazio, nekada sumnjao, i opet joj se vraćao. U njegovim slikama i bojama vidite „intenzivnu izražajnost“ života. On je kolorista sa raskošjem i sjajem boja i tonova, koji se sveti nepravdi praveći boju svijetlom, blistavom. Ne ostavlja ravnodušnim. Doživio je mnogo nepravdi koje su bile praćene depresijom, tugom, bolešću, gladovanjem, odbačenošću i neshvaćenošću. Među poslednjim slikama koje je naslikao je Bogorodica koja oplakuje mrtvog Hrista (Pieta). Njegov život je bio traganje za drugim koji će ga učiniti da postoji. Čeznuo je za ljubavlju drugoga. Hiljade naslikanih slika i crteža za života, a prodata samo jedna. Nepriznat kao slikar, već posmatran kao ekscentrični čudak. Danas ispravljena nepravda i njegova djela među najgledanijima i najtraženijima. Poslije više od sto godina autori knjige „Van Gog: Život“ Stiven Najfeh i Gregori Vajt Smit, nakon 10 godina istraživanja i 28.000 bilješki i 900 strana duge studije, ispravljaju najveću nepravdu koja ga je ovog puta pratila poslije smrti. Dvojica istraživača uzdrmala su svijet tvrdnjom da slavni holandski slikar nije sebi oduzeo život, nije izvršio samoubistvo, kako se do sada mislilo, već da je ubijen. „Ne optužujte nikoga“, njegove poslednje riječi, kao riječi Raspetoga Hrista „oprosti im Oče, jer ne znaju šta čine“. Njegovo prihvatanje smrti bilo je, ustvari, čin ljubavi.

ERNESTO KARDENAL, SVEŠTENIK I PJESNIK

Veliki nikaragvanski, latinoamerički i svjetski pjesnik. Za njega je rečeno da je sledbenik Hrista u duhovnom životu, Marksa u političkom stavu, a Paunda u poeziji. Rimokatolički sveštenik koji je pripadao pokretu teologije oslobođenja. Teolog i pjesnik, mistik i političar, sveštenik i prorok, monah i revolucionar. Osnovao komunu na Solentinameu, bio ministar kulture u vladi Nikaragve, borio se za siromašne i obespravljene, suprotstavljao se papi, osnovao novi književni pravac – eksteriorizam, putovao i sve vrijeme neumorno pisao poeziju i postao jedan od najznačajnijih pjesnika Latinske Amerike koja ga je postavila u sami vrh svjetske književnosti. Zbog njegovih smjelih i revolucionarnih ideja papa Jovan Pavle II ga je stavio pod zabranu sveštenstva i zabranio mu obavljanje svešteničkih dužnosti. „Takvo hrišćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatikanu nije bilo ono hrišćanstvo koje je Hristos htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Hrista, a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Hrista ja ostajem uz Hrista!“

Nepravda će biti ispravljena poslije 35 godina od strane pape Franja koji mu je pred kraj života vratio svešteničko dostojanstvo i dozvolio mu da služi Liturgiju. Preminuo je 2020. u 96-oj godini života. Njegove riječi kao da govore o pravdi i istini na najljepši način: „Nijesam bio ispunjen s ničim drugim osim s Bogom — s onim što je On znao, a ja nijesam“.

Izvor: Pravoslavni misionar