Pravo lice velikog broja političara ostaće za vijek vjekova zaključano u partijskim kancelarijama

Piše: Jovo Pejović 

U komentaru anonimnog građanina na jednu od mojih posljednjih kolumni između ostalog postavljeno mi je sljedeće pitanje:“Nijedna partija nema program za unapređenje i ozdravljenje društva. Njihova aktivnost se uglavnom sastoji u osvajanju i održavanju na vlasti. To je legalno i legitimno, ali ne može biti sve. Niko nema program za velike probleme koji su zahvatili sve pore društva: moral, poštenje, obrazovanje, vaspitanje, zdrava porodica, droga, razne pošasti, promjena pola i sl. Revitalizacija sela i cijele države. Kako vi vidite te zadatke političkih partija?

Odnosno, koja društvena snaga bi morala da se o tome brine?” Ovako kompleksno pitanje zahtijeva i kompleksan odgovor koji sa sobom nosi ne samo dobro poznavanje funkcionisanja političkih partija već i ukupnih prilika u državi zašto ja nijesam prava adresa. No, moja skromna saznanja govore da svi veliki problemi koji su zahvatili naše društvo i postali načinom života velikog broja građana su međusobno povezani i zahtijevaju koordinisanu aktivnost svih činilaca društva na revitalizaciji ukupnog stanja u državi i preispitivanju brojnih odluka koje su bile ili su još uvijek u funkciji dnevne politike ili stranog faktora, a kojima se degradiraju sve one vrijednosti koje jedno društvo čine moralnim. Taj zadatak neće biti nimalo lak imajući na umu stepen erozije drušva na kojem je bivša vlast gradila svoju moć. Programi dugogodišnjih političkih partija su stari koliko i partije. Segmenti tih programa su istaknuti samo u naznakama, a novih ne nude rješenja koja ulivaju nadu da će se raskinuti sa starom praksom. Skoro da nema partije koja se na svojim organima ozbiljnije bavi programskim zadacima, niti su oni nastali kao rezultat široke javne rasprave unutar članstva. Sve se svodi na kadrovsku politiku, koja se odvija unutar užih stranačkih foruma. Partijski forumi nemaju snage da pokreću važna strateška pitanja jer oni nijesu prestavnici članstva već rukovostva, tako da su partijske stavove po svim važnim pitanjima uzurpirali lideri partija i uži kabineti koji sami određuju ciljeve i proritete bez značajnijeg uticaja članstva.

U jednom broju partija i dalje iz sjenke upravljaju bivši lideri, što potvrđuju činjenice da su i nova kadrovska rješenja pod njihovom kontrolom. Zato su sve promjene u Crnoj Gori rezultat trenutne, a ne dugoručne politike koje su prvenstveno u funkciji gašenja požara, a ne strateškog razvoja. Tako se i sve podjele unutar partija, koalicija, saveza pa i Vlade zasnivaju na kadrovskim, a ne strateškim rješenjima.
Pravo lice velikog broja političara ostaće za vijek vjekova zaključano u partijskim kancelarijama, salama za sastanke i drugim mjestima dogovaranja i odlučivanja daleko od očiju javnosti. Bez prave slike sa ovih mjesta istina o njima nije potpuna, naprotiv, ona bi bila negativna i kod onih koji su sticali simpatije naroda upravo zato što su mnogi detalji iz njihovog života i postupci prilikom donošenja važnih odluka ostali nedostupni javnosti. Svi oni političari koji su na vrijeme ukazivali kuda plovi ovaj brod ili više nijesu među živima ili su na marginama. Borba za fotelje unutar partija je mnogo prljavija od one koja se vodi između koalicionih partnera ili između vlasti i opozicije. Nekad se ta borba završava trulim kompromisima, ali češće razlazima. Kroz tridesetogodišnju borbu sa režimom Mila Đukanovića, neko je rizikovao sve, a neko ništa. Čak naprotiv, za neke je opoziciona fotelja koja sa sobom nosi brojne benefite bila i te kako udobna i zagarantovana, za razliku od onih koji ni u režimu, ali ni u sopstvenim partijama nijesu imali ni minimum mogućnosti da ostvare bilo kakvu egzistenciju za sebe i svoju porodicu. U političkim partijama se sve podređuje borbi za vlast, a mrvice usmjeravaju ka određenim ciljnim grupama od kojih se očekuje glas na izborima. Da je to tako, dovoljno je zaviriti u imovinske kartone i nekretnine koje su stekli neki lideri političkih patrija i visoki državni funkcioneri na kojima im mogu pozavidjeti i najmoćniji svjetski tajkuni, ali i vidjeti koliko su brinuli o svojim, a koliko o interesima naroda.
U revitalizaciju društva se ne može ići sa istim kadrovima jer dok su ljudi isti i vrijeme je isto. Revitalizacija traži i ljude i vrijeme, ali i programe oko kojih će se okupiti sve zdrave snage u državi, a što podrazumijeva jasne ciljeve i zadatke kako na ozdravljenju tako i na izgradnji novog sistema vrijednosti. Da bi u tome uspjeli, političke partije i sve segmente društva i države treba osloboditi od svih pojava koje usporavaju revitalizaciju društva. Tih pojava ima i biće na pretek u svim sferama društva, negdje manje, negdje više, ali ih ima toliko da ćemo ih teško iskorijeniti bez zdravih snaga na čelu svih institucija i mjesta odlučivanja.