Pravoslavlje na istorijskoj raskrsnici

Piše: Veljko Zeljković

Podjele unutar pravoslavnog svijeta, raskolnički slučajevi koji se dešavaju unutar Ukrajine, nastojanja Makedonaca da “ozvaniče” svoju crkvu, pokušaji otimanja crkvene imovine u Crnoj Gori i nastojanja da se promoviše još jedna nova crkva, sve veća neslaganja između Moskovske i Carigradske patrijaršije i navodna želja patrijarha Vartolomeja da bude prvi “pravoslavni papa”, ozbiljno su uzdrmale pravoslavlje.

Mnogo je otvorenih pitanja. Da li će se pravoslavna crkva dodatno rascjepkati ili će možda doći do “blokovskih” podjela? Kojoj opciji bi se tada priklonila Srpska pravoslavna crkva i da li ona može “preživjeti” udare u Makedoniji i Crnoj Gori?

I na kraju pitanje svih pitanja, da li se pravoslavlje može izboriti sa svim ovim nedaćama, a pogotovo ako se zna da je ono “na radaru” velikih zapadnih sila, koje ga vide kao jednu od većih svjetskih prijetnji.

Vjerski analitičar Željko Injac kaže da je nezahvalno davati bilo kakve prognoze, ali i da on nije previše optimista po ovom pitanju.

– Ljudi su danas narcisoidni, egocentrični i sve je svedeno na materijalizam. Religija je postala poput suvenira. Nije to samo slučaj sa pravoslavnom crkvom u svetu već i sa ostalim religijama. U Evropi je sve manje katolika. I zbog toga je jako interesantno sve ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, jer se radi o nečemu potpuno atipičnom. Religijska svest jača je od državnog, nacionalnog ili kulturnog identiteta. Znači postoji određeni potencijal u pravoslavlju. I to je ono što se vidi. Ali, da li će to dovesti do neke obnove pravoslavlja? Teško. Mislim da će u budućnosti doći do novih raskola, te da postoji realna opasnost da se pravoslavlje i pravoslavna crkva dodatno rascepka – kaže Injac.

Pravoslavni papa

Kada su u pitanju problemi sa kojima se pravoslavna crkva susreće, Injac je uvjeren da dobar dio odgovornosti i krivice za sadašnje stanje snose i pojedini visoko pozicionirani crkveni zvaničnici, a prije svega carigradski patrijarh Vartolomej.

– On ima aspiracije da postane prvi “pravoslavni papa”, što nema nikakve veze sa poimanjem pravoslavlja. Pre nego što je priznala ukrajinske raskolnike, iz Carigradske patrijaršije je govoreno kako to nikada neće učiniti. Oni sada pokušavaju smiriti strasti navodeći kako neće biti prihvaćeni zahtevi da se priznaju makedonska i crnogorska pravoslavna crkva. Ali, da li im se može verovati? Ja ne mogu nakon svega – kategoričan je Injac.

Smatra kako je Carigradska patrijaršija, pod izgovorom da će riješiti probleme koji postoje u pravoslavlju, u stvari sebe pokušala nametnuti kao nekoga ko je najbitniji faktor u pravoslavnom svijetu.

– To se pokušalo i na Svepravoslavnom saboru na Kritu održanom 2016. godine. Tada se ova patrijaršija na jedan drzak način postavila iznad svih ostalih crkava. Učešće ostalih je bilo više formalno, nego suštinski značajno. Odluke su bile unapred donesene i to je jednostavno bio samo nastavak te politike koja se kasnije prelila i na Ukrajinu, kada je priznata raskolnička crkva u toj državi. Taj projekat je u međuvremenu propao, ali je on izazvao velike tenzije i sukobe unutar pravoslavlja koje se i danas osete, a posebno između Carigrada i Moskve – navodi Injac.

A zašto se patrijarh Vartolomej odlučio na taj korak i na taj način otvoreno ušao u sukob sa Ruskom pravoslavnom crkvom, odnosno Moskovskom patrijaršijom, ovaj vjerski istoričar obrazlaže bliskim odnosima koje carigradski patrijarha godinama ima sa SAD.

– On je blizak zapadu i “klintoističkoj” dubokoj državi. To nije bio samo unutarcrkveni projekat, već i geopolitički u smislu da se Ruska pravoslavna crkva, kao i ruska država, izoluju od ostatka pravoslavnih naroda – naglašava on.

Slično mišljenje dijeli i vjerski analitičar Vladimir Dimitrijević ističući kako je Vartolomej protiv Rusa potegao izmišljeno, antikanonsko i anticrkveno “oružje” koje se zove “titula vaseljenski” i “pravo na dodjelu autokefalije”.

– Ono što je uradio predstavlja negaciju ustanove sabornosti u crkvi. Nažalost, on će i ubuduće raditi šta mu se naredi. Posledice njegovog kršenja kanonskog poretka su ogromne, a napravljen je raskol strašniji od onoga kada se Rim 1054. godine odvojio. Suština je u tome da je carigradski patrijarh rešio da postane istočni papa – pojasnio je Dimitrijević dodajući kako je Vartolomej riješio da “krene putem svog ekumenskog vođe, rimskog pape, sa kojim se nada ujedinjenju na saboru 2025. “, a koji će biti organizovan povodom trinaest vijekova od Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji.

Rasparčavanje

Injac, međutim, upozorava kako patrijarh Vartolomej nije jedini “problem” u crkvi, te da godinama unazad postoje nesuglasice i trvenja između drugih pravoslavnih crkava.

– Postoje tenzije i nerazjašnjene razmirice između rumunske i bugarske crkve, ali i sirijske i jerusalimske, te gruzijske i ruske. Znači radi se o kompleksnoj problematici na koju utiču brojni faktori. Toliko je to zamršeno da je teško reći šta će na kraju ostati. Možda samo ruska crkva ili jedan broj nacionalnih koje među sobom neće biti povezane – kaže on.

Upozorava kako je veliki broj pravoslavnih crkava na Bliskom istoku i na Mediteranu u procesu stagnacije i potpunog nestajanja, a slična sudbina je već zadesila Grke u Maloj Aziji.

Naglašava i kako je nezahvalna situacija i unutar same SPC, navodeći da su veze između eparhija i patrijaršije, nakon raspada bivše Jugoslavije, postajale sve slabije.

Te veze i raskoli su dodatno mogli biti produbljeni prije dvije godine kada je jedan dio srpskog sveštenstva pokušao da na Saboru SPC “progura” donošenje novog crkvenog ustava, a prema kojem bi SPC postala mitropolitanska.

– To je trebalo da bude neka vrsta konfederacije. To je tada tražio mitropolit Amfilohije, ali patrijarh Irinej nije hteo da tako nešto podrži. Da je to kojim slučajem uradio, uveren sam da bi SPC vrlo brzo doživela sudbinu SFRJ – smatra Injac.

Dimitrijević smatra kako je i sam komunizam ostavio značajne tragove u pravoslavlju, koje se i danas osjete unutar crkve.

– Raskol u Makedoniji napravili su Titovi komunisti, jer im je bila potrebna makedonska “autokefalija” da bi ovaj kraj zauvek bio učvršćen na srbofobiji. Nažalost, slična situacija je i u Crnoj Gori – kaže on dodajući kako ne treba zaboraviti ni na ulogu pojedinih zapadnih sila u kreiranju svih ovih procesa.

Geopolitika

Obračun sa pravoslavljem traje već duže vrijeme. Plan je jednostavan. Neophodno je srušiti centralni identitetski stub istočno hrišćanskih naroda, te sasjeći njihovu kulturu i religijsku vertikalu. Zato se geografsko krunjenje teritorije koju dominantno nastanjuju pravoslavni intenziviraju i u tom cilju podstiče se etnofilija i sukobi između bratskih naroda, a što je posebno vidljivo danas u Crnoj Gori.

– Oni koriste i podstiču sve ove podele i podržavaju stvaranje nekih novih nacija, a sve kako bi se umanjio uticaj pravoslavne crkve u svetu, a pogotovo ruske i srpske. Konačna meta je Rusija, ali i SPC koja je od zapada označena kao “produžena ruka ruske crkve i politike na Balkanu” – smatra Dimitrijević.

I istoričar Aleksandar Raković je ubijeđen kako je dobar dio ovih raskola i sukoba unutar pravoslavnog svijeta indukovan spolja, jer se američko neutralisanje “ruske prijetnje” više ne odvija samo gomilanjem vojnih snaga na granicama najveće zemlje na svijetu, sankcijama, propagandnim aktivnostima i političkim instrumentima, već i napadom na pravoslavnu crkvu. Pokušavaju se iskoristiti sve nesuglasice između pojedinih patrijaršija kako bi se razorio pravoslavni blok.

– Od Rusije su oteli Kijev, mjesto u kom je ona krštena. Sličan scenario se danas sprovodi i u Crnoj Gori. I vidljiva je opet uloga SAD i njihove duboke države, ali i Rimokatoličke crkve i albanskih rimokatoličkih struktura. Naravno tu su i razne inostrane agenture i organizacije. Želi se oslabiti pravoslavna civilizacija, jer ako bi pravoslavne crkve izgubile značaj koji one vijekovima unazad imaju, onda bi i narod bio lakše podložan zapadnom uticaju i imperijalizmu koji prati sve te procese – naglašava Raković.

Predviđanja

Da je Vašington umiješan u kreiranje kako spoljne, tako i unutrašnje politike Crne Gore tvrdi i politički komentator iz Podgorice i urednik portala Balkanist Igor Damjanović. Kako kaže, ambasador SAD za slobodu vjere i bivši guverner američke države Kanzas Sem Braunbek tražio je od vlasti u Podgorici da se sporni zakon što prije usvoji. Damjanović smatra kako se sve ovo radi kako bi se pripremio teren za donošenje sličnog zakona i na KiM, a kojim bi se od SPC otele neke od najvećih srpskih svetinja.

Sličan stav ima i profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči Darko Đogo koji kaže kako režim u Podgorici uz pomoć zapada sprovodi “identitetski inženjering”.

– Sadašnja vlast pokušava da projektuje nešto što nije istorijski utemeljeno, a to je da napravi neku crnogorsku naciju, koja bu u potpunosti bila zasnovana na srbofobnim osnovama – naglašava Đogo.

Gledajući globalno, on je uvjeren kako će se geopolitički pritisci na crkvu i dalje rasti, te da postoji opravdan strah da se ona razbije na dva bloka – na pravoslavne zemlje koje su članice NATO saveza i one koje to nisu.

– Takođe vjerujem da će se i pritisci iz Carigradske patrijaršije na SPC pojačati, te da će Beogradu biti ispostavljena jedna vrsta ultimatuma. Da priznaju ukrajinsku raskolničku strukturu ili da se suoče sa priznavanjem autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve. Mislim da ovaj scenario nije moguć u Crnoj Gori, jer Carigrad tamo nema adekvatnog sagovornika. To nikako ne može biti Miraš Dedejić, kojeg je carigradski patrijarh raščinio. Ono što me brine jeste da kada se jednom krene putem crkvenog intervencionizma, kada jedan duhovni centar poput Carigrada samovoljno preuzme ulogu sveopšteg medijatora i crkvenog poglavara, onda je to igra sa mnogo kombinacija. Mislim da će u narednom periodu uslijediti proces dezintegracije zbog geopolitičkih uticaja, a onda vjerovatno i jedan proces integracije crkava koje će poštovati načela sabornosti. Bitno je da ta komunikacija ne bude na dosadašnji način, da nemamo nešto što podsjeća na pravoslavni Vatikan – poručio je na kraju Đogo.

Nepriznate crkve

U Crnoj Gori od 1993. postoji crnogorska pravoslavna crkva, zvanično registrovana kao nevladina organizacija. Ne priznaje je ni jedna kanonska crkva, ali ima podršku Kijevske patrijaršije.

Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija osnovana je još 1959. godine kao autonomni ogranak SPC, ali je 1967. jednostrano proglasila autokefalnost. Beograd ni druge kanonske crkve tu odluku nikada nisu priznale, ali makedonska država tretira MPC kao legitimnu.

Hrvatska pravoslavna crkva pak vuče korijene iz NDH, kada je bila dio ustaških napora da izbrišu srpski nacionalni identitet. Pokušaj nekolicine aktivista da se HPC obnovi naišao je na protivljenje hrvatskih vlasti, koje već pet godina odbijaju da je registruju kao vjersku zajednicu.