Prazni(k)

Piše: Emilo Labudović

Svaki narod i svaka država ima i pamti datume i događaje koje izdvaja iz toka vremena, slavi i veliča. Neki od njih su to bez obzira na vrijeme i mijene, istirijske i društvene, a neke donese (i odnese) vrijeme, istorijski trenutak i izmijenjeni odnos snaga u društvu. One prve slave svi, ove druge samo pobjednici. Jedan od ovih drugih koje „slavi“ Crna Gora jeste Dan nezavisnosti.

Onaj ko ili ne zna istoriju Crne Gore ili je poznaje površno, pomislio bi da je riječ o datumu iz najmanje prošlog vijeka kada su se narodi i države uglavnom oslobađali vjekovnog ropstva velikih carevina i sticali nezavisnost. Ili bi, kad bi im se reklo koliko je „star“, pomislili da je riječ o nekoj tek stasaloj državici iz afričkog miljea a ne o staroj evropskoj državi koja je to bila još u osamnaestom vijeku. Dan nezavisnosti Crne Gore je, dakle, državni praznik koji je taj status stekao – dekretom. Tako se i „slavi“ – polovično. Slavi se tek četrnaesti put, u atmosferi koja, da nije zatvorenih prodavnica i zastavica na uličnoj rasvjeti, ni po čemu ne bi ličila na prazničnu.

Četrnaest godina „slavlja“ je suviše malo za jednu objektivnu analizu razloga za „slavlje“, tim prije što percepcija protoka vremena zavisi od ugla gledanja. Čak i najobjektivniji analitičar vremena čiji je „sabesjednik“ ne može da pobjegne od onoga šta mu je to vrijeme dalo i oduzelo, od računa očekivanog a ostvarenog, itd. Od osjećaja unutrašnje komocije ili nelagode koju sama asocijacija na „praznik“ izaziva.

Svako odmjeravanje političkih snaga, a referendum koji je porodio „praznik“ to svakako jeste, podrazumijeva podjelu na „pobjednike“ i „gubitnike“. Na one koji prisvajaju pravo na euforiju, ushićenost i katarzu, i one kojima je postreferendumsko vrijeme ispunjeno osjećanjima tuge, praznine i neugasive gorčine. Ali, skoro deceniju i po nakon svega, sve je teže uočiti tu razliku. Imao sam i imam među „pobjednicima“ prijatelje i, na žalost, u skladu sa vječitim srpskim usudom, i članove šire porodice pa, makar donekle, znam njihov doživljaj „pobjede“. I usuđujem se da kažem da su oni možda i veći gubitnici od mene koji sam to formalno. Jer, oni su dobili to o čemu su sanjali, za šta su se borili, i ispostavilo se da je, kako bi to rekla Desanka Maksimović, „ljepše bilo dok se čekalo“. Za razliku od mene i nas, formalnih gubitnika, njihovo razočarenje je veće zato što se san koji su sanjali pretvorio u javu punu košmara. I da se čuvena floskula ultracrnogorca Ranka Krivokapića „prvo država a onda deokratija“, pokazala mućkom. Neki među njima, i to ne velik broj, dobili su državu a mnogi – praznu ljušturu u kojoj vonja na neslobodu, korupciju, kriminal, pljačku, mržnju, sukobe, siromaštvo… Kraće rečeno, liše šačice koji su rezultat referenduma pretočili u debele žiro – račune, velelepne vile, jahte i hotele, imamo „gubitnike“ na obje strane. Jedina razlika je što jedni svoj osjećaj gubitka samuju u tišini dok drugi to čine uz lažni i kiseli osmijeh, uz lepršanje zastava, zvuke fanfara i sirena i ko za koji put emitovani pobjednički snimak sa Trga.

Ali, gora i od samog osjećaja gubitka, koliko god on bio realan ili irealan, jeste svojevrsna apatija koja se, poput korone, širi i zalazi u sve pore i slojeve društva. Taj osjećaj, koji se u svom konačnom iskazu približava beznađu, dovodi do skoro fatalističkog mirenja sa postojećim i odsustva bilo kakve ozbiljnije volje i konsenzusa da se nešto mijenja. Tako smo, izgleda, i jedni i drugi, stigli u stanje duha, u zonu sivila i moralne prosječnosti, kada nas više ništa ne može iznenaditi i začuditi.

Ipak, i nakon četrnaest godina ostaje dilema šta se to desilo u genetskom lancu Crnogoraca da se rodi generacija spremna da se odrekne svega, pa i same sebe? Nije riječ o samostalnosti, bar ne onoj suštinskoj, jer Crna Gora je u mnogo čemu i u zajedničkoj državi bila samostalna. Riječ je o tome kako je moguće da jedna te ista generacija prođe amplitudu političke, etničke, nacionalne, vjerske i moralne samoidentifikacije od jednog do njenog drugog kraja? Od stopostotnih Srba do stojedan posto Crnogoraca, od komunista do hipernacionalista, od ateista do zakletih vjernika i utemeljivača nove Crkve… Moraćemo kao narod i kao ljudi, s obje strane „praznika“, da se pogledamo u objektivno ogledalo istorije (ne Živkovo, Šerbovo i Papićevo) ne očekujući da nam šapne kako smo najljepši na svijetu. Da se preispitamo gdje smo se to izgubili u katakombama vremena i gdje smo to, ne prepozajući putokaze koje su nam ostavili preci, skrenuli sa vjekovnog puta. Samo iskreni odgovori na ta pitanja mogu da pomognu u razrješavanju misterije zašto se Crnoj Gori, evo već dva vijeka, ne dešava građanska sloboda, sloboda nas samih, dostojna svih onih krvavih oslobađanja od drugih? Hoće li se konačno desiti da Crna Gora, koja je u dva vijeka svega dva puta promijenila vlast, učini to kao i svi civilizovani narodi u XXI vijeku? Uključujući i one iz srca Afrike. I da odgonetnemo je li ovo „oslobođenje“ bilo vrijedno duše koju smo prodali đavolu.

Praznik je, četrnaesti, a sve je isto kao i prethodnih godina. Iste počasne salve, isti talambasi, iste emisije i napisi i… isti gospodar koji je, nezavistan od svega, zajahao na „nezavisnost“ pa mamuza bez odmora i umora.

Prazni(k) je, rekoh, kako kome, a njemu i njegovima sasvim. Još samo da se baci na Ma(jami).