Predstavljena nova knjiga Gorana Kikovića u Udruženju pisaca Poeta u Beogradu

Deveta knjiga po redu Gorana Kikovića ‘‘(Ne)zaboravljeni bojevi i bitke Vasojevića za slobodu srpstva i Crne Gore od 1690. do 1941. godine“ predstavljena je 14. marta u prostorijama Udruženja pisaca Poeta, a tom prilikom je predstavljen i novi broj „Glasa Holmije.“

Na samom početku, prije predstavljanja knjige, vojvoda Vladimir Janković, potpredsjednik Saveza Srba iz Crne Gore, uručio je povelju zahvalnosti Goranu Kikoviću, za sve što je učinio, i sve što su učinili Vasojevići u protklom periodu u odbrani svetinja, pravoslavlja i srpskog nacionalnog identiteta.

U ime Udruženja Vasojevića iz Beograda prisutnima se obratio predsjednik Udruženja general dr Luka Kastratović koji se osvrnuo na nemile događaje u Crnoj Gori i na narod koji se digao da odbrani svetinje.

Narodna izreka opominje da se “nije desilo ono što nije zapisano“, a Goran Kiković novom knjigom “(Ne)zaboravljeni bojevi i bitke Vasojevića za slobodu srpstva i Crne Gore od1690. do 1941. godine“ otima od zaborava svijetle borbe Vasojevića za slobodu i dostojanstvo.

Ova knjiga se pojavljuje u vrijeme urušenog sistema vrijednosti, surove propagande i brutalnog prekrajanja istorije, koja se podudara ili je njena primjena – direktive Alana Dalsa, direktora CIA od 1953. do 1961. godine američkim službama bezbijednosti pod naslovom “Doktrine američke borbe protiv Istoka“.

Na početku ove “Doktrine“ se ističe: “Rat je završen , polako ćemo sve izgraditi, i mi ćemo dati sve što imamo, svo zlato, svu materijalnu moć na magarčenje i zaluđivanje ljudi. Čovječi mozak, svijest ljudi skloni su promjenama. Posijemo li tamo haos, mi ćemo neprimijetno da im podmetnemo lažne vrijednosti i primoraćemo ih da te vrijednosti i prihvate. Kako? Mi ćemo naći istomišljenike, svoje saveznike i pomoćnike u njihovoj domovini. Malo po malo, mi ćemo odigrati grandioznu po svom obimu tragediju pogibije svih pravoslavnih Slovena, i konačno, nepovrato ćemo ugasiti njihovu nacionalnu svijest. Literatura, bioskop i pozoprište će proslavljati najniža ljudska osjećanja…“.

Doktrinu završava riječima: “Ali, mi moramo ako ne milom, onda silom da ih pridobijemo radi zaštite naših interesa.“ Nama su pokušali da “promijene svijest“ NATO akresijom 1999. godine.

Natom putu “osvajanja slobode“ – realizacije njihovih intersa našli su se svi koji se ne povinuju njihovoj politici, pa i Srbi koje koje su protjerali sa njihovih vjekovnih ognjišta, izvršili genocid, a nas Srbe, žrtve zločinačke, genocidne politike pokušavaju da prikažu kao genocidan narod.

Pod motom borbe za demokratiju, ljudska orava, civilno društvo, slobodu medija širi se neokolonijalno porobljavanje, odricanje od porodice i porodičnog života… U tom pohodu Evroatlanski moćnici postepeno, uporno i dugotrjno uršavaju naše četiri vertikale: porodicu, obrazovanje, crkvu i vojsku. Samo zato što smo vjekovima odolijevali svim zavojevačima , a danas, poslije zločinačke oružane agresije 1999. godine, nastavljaju agresiju drugim sredstvima: organizovali su petooktobarski puč, formirali Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, kao prelzno rješenje ka otcepljenju, pa sve do najnovijeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, kojim se stvaraju uslovi za oduzimanje imovine SPC i ukidanja SPC u Crnoj Gori.

Za zdrav razum neshvatljivo je da se u Crnoj Gori dio naroda odriče svoje istorije, svog identiteta, svoje braće, članova uže porodice koja živi u Srbiji, da se prikloni NATO savezu i sa njima zdušno bori protiv svoje braće, članova svoje porodice koji žive u Srbiji, da se prizna tzv. država Kosovo, da su im prijatelji zločinci “Oluje“ itd.

Pa i ovdje u Srbiji se neki opozicioni lideri zalažu za otcepljenje KiM, za učlanjenje u NATO itd. Nema istine o onima koji su prizivali NATO agresiju, koji su se zalagali da se pojača bombardovanje i slično. Koliko je sistem vrijednosti urušen potvrđuje i najnovija nominacija NATO saveza sa Nobelovu nagradu za mir. Komentar nije potreban.

Poznata narodna izreka “da se nije desilo ono što nije zapisano“ sama po sebi ukazuje na značaj ove Kikovićeve knjige, da se ne zaboravi istorija, za rad budućnosti. Bez istine nema napredka. Bez obzira na ružne – izdajničke trenutke naše istorije, borba za slobodu i ljudsko dostojanstvo naših predaka zasjenjuje sve ono što je bilo negativno: od petovjekovnog turčenja, pa sve do današnjeg prizivanja NATO-a. Narodne pjesme su sve rekle o “Brankovićima“.

Vasojevići kao najveće srpsko pleme ima svijetlu istoriju čime se danas mi ponosimo. Neki nas danas kritikuju zašto imamo Udruženje Vasojevaća, da se vraćamo u srednji vijek , u plemensku zajednicu – zašto na primjer ne bi bili Udruženje Polimljana? To su smišljene primjedbe, savjeti. Kad kažemo da smo Vasojevići, znamo da smo potomci Nemanjića, odnosno da smo Srbi. A ove “primjedbe“ su upravo usmjerene da se satre srpsko ime. Mijenjaju se ideologije, mijenjaju se države, mijenjaju se vlasti, ali ostaje narod i mi se upravo  borimo za očuvanje narodnih običaja, istorijskog nasleđa, srpskog jezika, ćirilice, Srpske pravoslavne crkve…

Vasojevići su izdržali sva iskušenja u istoriji iako često nijesu bili miljenici Cetinja. Goran Kiković, nije slučajno, na početku knjige istakao pjesmu Vasojevićko kolo i najljepšu poslanicu Kralj Nikola vojvodi Lakiću Vojvodiću-Kastratoviću komandantu Vasojevićkog odreda, decembra 1915. godine za hrabrost u tromjesečnoj operaciji Sandžačko-crnogorske vojske, na čelu sa Jankom Vukotićem, u borbama prtiv austrougarskog okuptora:

“Mojim hrabrim Vasojevićima izjavljujem moju kraljevsku

blagodarnost, kako na hrabrom i neustrašivom držanju u

borbama prema nadmoćnijem neprijatelju, tako i humanim i

bratskim postupcima, ishranjujući ne samo vojnike iz

Vasojevićke brigade, već i ostale vojnike crnogorske i srpske

vojske, koji dejstvuju i prelaze preko njihove teritorije.

Istraj junački soju Vasov. Velika srpska porodico, da se hvališ

i ponosiš među morem i Dunavom dok bude Srba i junaka.

Istrajte najljepši sinovi moji.“

Srbi su često složni kada su u nevolji. Mojkovačka bitka je simbol tromjesečne operacije Sandžačko-crnogorske vojske. Kiković je istakao otpor Vasojevićkog odreda u odbrani Berana, na glavnom pravcu napada Austrougarske vojske, sa glavninom vojske. Iako su to bile pomoćne snage Sandžačko-crnogorske vojske. Vasojevićki odred je, na rijeci Bistrici, zaustavio napredovanje neprijatelja. U Beranama su vođene prve ulične borbe u istoriji Crne Gore, a bitku je posmatrao i divio se otpru neprijatelju lično Janko Vukotić, očemu svjedoči u svojim zapisima.

Rukopis prote Miloša Velimirovića “Pleme Vasojevičko“ iz 1906. godine objavio je Ratko Deletić. Pišući o značajnim događajima u devetnaestom vijeku, kroz likove vasojevićkih vojvoda posebno su zanimljiva svjedočenja o zbivanjima sredinom devetnaestog vijeka, a posebno između 1850. i 1860. godine. Tu ima puno zanimljivosti  koje istoričari treba pomnije da prouče i, po mogućnosti, daju realan sud. Nije Cetinje imalo podozrenje prema vojvodi Simu Kastratoviću samo zbog podrške Nikoli Miloševiću, nego i zbog srpstva.

Kiković je pobrojao sve bojeve i bitke Vasojevića protiv zavojevača, a naveo je i otpor prema nepravdama vlasti. Kroz život i djelo vojvode Lakića ta borba jasno dočarava dostojanstvo Vasojevića u veoma teškim i kriznim prilikama.

U tom herojskom vremenu preci, glavari i pamtiše svo svoje znanje i mudrost mogli su crpjeti samo iz naroda. Nije čudo što se u epskim pjesmama istaknutim pojedincima uz zvanje uvijek stavlja atribut “narodni“ (narodni glavar, narodni učitelj). Suprotnost između naroda i glavara svedena je na najmanju moguću mjeru.

Jedan zapis o vojvodi Lakiću vrlo lijepo ilustruje takve odnose. Kada su se Vasojevići devedesetih godina prošlog vijeka naljutili na kralja Nikolu zbog njegovog netaktičkog ponašanja prema Lakiću Vojvodiću, oni su mislili da idu na Cetinje i otvoreno su poručivali i negodovali: ‘‘Šta misli Gospodar i zna li on da smo mi Vasojevići od silnog cara Dušana. Ako će on lijepo, dobro i jeste, neće li, kako hoće. Granica  se zna, pa ga neka tamo, a mi ovamo pa oveseli Bože.“

O duhu vremena, slobodarskim tradicijama i hrabrosti vojvode i Đenerala Lakića Vojvodića posebno zorno piše profesor Miloš Vulević. U više navrata dolazio je u sukob sa Cetinjem. Najmanji povod je bio neuredno skupljanje poreza u Vasojevićima, a glavni, onaj vjekovni na žalost izražen i danas u politici, strah da dođe do otcjepljenja Vasojevićâ i njihovog prisajedinjenja Srbiji. U tom pogledu je veoma indikativno sjećanje Gavra Marijanovića.

Njegov brat Drago je često trgovao stokom niz Lim i tako bi stizao do Užica. Podgrijan alkoholom, a i ličnom željom, “ponudio je“ mogućnost da spoji Vasojeviće sa Srbijom. Ali, pošto svaki režim ima svoje uši, brzo Kralj doznade za Dragove planove i začudo ozbiljno ih shvati i sve to pripisa Vasojevićima i vojvodi Lakiću! Kasnije, na nekom skupu u Dobarskom selu Nikola I Petrović zaprijeti Vasojevićima: “Sve ću vas u jednu rupu ovoga sela zakopati!“ Izgovorene riječi zlobe i prijetnje isto tako brzo pristigoše i na Knjaževac, zborno mjesto gornjovasojevićke vojske.

O tome se ne samo pričalo, već i dopričavalo i proizvoljisalo. U srce svakog Vasojevića te riječi kralja Nikole odjeknule su baš kao grom iz vedra neba. Hrabri i mudri vojvoda osjeti taj trenutak strašnoga kolebanja u narodu i skupi sve svoje glavare na Knjaževcu. Pun duha, moralne čvrstine i životne filozofije reče:

“Mene kralj pozva… znam što me zove, ali i vi morate znati šta vam valja činiti. Ja sam za smrt pripravan i neću vas obrukati. Lakić Stojanov … skupo će naplatiti svoju hajdučku kožu. Zato me slušajte: trubači na svoja mjesta, komandiri neka naprave vojni raspored prema zapadu. S puškom spavajte … obadva oka je rizično zatvoriti. Ne treba mnogo pričati, neka život ide kao da ništa nije bilo. A, ako mene ubije, a znam da hoće, plaši se Srbije, jer je onaj moj pijani brat svašta pričao, onda se granice pomjeraju i Crna Gora graniči sa Vasojevićima! Ako neko misli drugačije, neka reče.“

Ozbiljan vojvoda mjerka knjaževačku ledinu nervoznim koracima. Svi tu prisutni bi htjeli ponešto da kažu, ali je grlo vrlo tijesno za te silne emocije. Ipak odvaži se pop Milić Miketić, učitelj i plemenski kapetan, pa izreče: “Gospodine Vojvodo, koliko Vas razumijem, Vi odoste na `pošljednji put`! Vàlja se da Vam novac za podušje dâmo. Neka zna Kralj ko ga šalje i sa čime ga šalju!“ Svima to bi drago, ali vojvoda stade i razmisli, pa da ih ne uvreijedi reče: “Ako je to vaša volja, neka vam bude!“

Brzo se stvoriše tri kese blaga i Lakić Stojanov pođe “na svoj posljednji put“.

Odsio je u ondašnjem hotelu “Belveder“, sjeo je kraj šanka i lôzom istjerivao umor od dalekog putovanja. Poslije izvjesnog vremena javio se kraljevskom sekretaru, ali ga kralj ne primi. Sekretar mu reče da je kralj rekao: “Neka dođe sjutra!“ E, pa to je uvrijeđeni vojvoda protumačio kao “skovanu sjekiru“. Vratio se na isto mjesto i tako, misleći i preturajući prošlost i vrijeme, proveo dan. Cetinjske zore su nešto bjèlje i brže stižu s Lovćena. Vojvoda po navici, na istom mjestu, popi kafu i lôzu. Ne pade mu na pamet da se javi kralju. Gospodar je očekivao dolazak, čudilo ga je vojvodino kašnjenje. Ponešto je naslućivao!…

U jedno doba, kad je vidio da vojvode nema, kralj posla svoga perjanika. U samoj kafani je bilo svega nekoliko gostiju. Perjaniku nijedan ne ličaše na vojvodu. Valjda su sve vojvode bile golemoga rasta! Upita konobara i ovaj ga uputi ka omanjem čovjeku koji je, okrenut leđima prema vratima, nešto razmišljao. Perjanik salutira i reče da ga čeka Gospodar. Vojvoda preko ramena odmahnu rukom i reče:“ Doći ću sjutra!“

Gospodaru bi krivo, ali shvati da mu je Lakić uzvratio istom mjerom. Osjetio je da je to prkos i vojvodina pripremljenost da mu dâ dostojan otpor. U sebi odluči da “popusti“, ali ipak posla dva perjanika. Kad i oni dobiše isti odgovor, kralj se tada naljuti i sa cijelom pratnjom ode u “Belveder“.

Hotel sad u to vrijeme bijaše puniji. Zagrmlje kaldrma od udaraca konjskih kopita. Kralj uđe lično u hotelsku salu. Svi tu prisutni ustadoše, pozdraviše ga, samo pored šanka jedan omanji čovjek ostade da sjedi. To je bio vojvoda Lakić, mnogi su ga znali, ali ne ovakvog! Kralj mu je prišao i blagim tapkanjem rukom po ramenu, najavio se. Vojvoda ustade i pozdravi Gospodara. ‘‘Što ti bruko ne dođe, kad te zvà?“, reče Kralj. “Dođo Gospodaru, evo tri dana putovah, pa me ne primiste. Onda odlučih da to vrijeme utanačim sâm.“ “Bolje da priču nastavimo u dvoru“, reče Kralj i mâši se rukom za novčanik da plati Vojvodino piće. “Ne, Gospodaru“, odsječno progovori Lakić, “mene su moji Vasojevići dali dovoljno pâra za sve, pa i za boravak na onom svijetu“.

Kralj shvati vojvodinu ironiju. Bilo mu je sve jasno. Teško mu pade pomisao na pomjeranje granicâ Crne Gore, a to se očitavalo i u riječima i u stavovima Lakića Stojanova. U dvoru je kralj “ispravljao“ šta se može, a vojvoda je bez straha i stida sve ispričao što je pripremio tokom dugog putovanja.

“Vi, Gospodaru, u Dobarskoj rupi možete smjestit samo mene. I, evo me! Ostali Vasojevići znaju sve što im treba činit. Mi smo graničari i leđa Crne Gore, štit od plavsko-gusinjskih Turaka. Kožu smo skupo prodavali, a vjernost svojoj Crnoj Gori dokazivali smo u svim prilikama kad je to trebalo. A Vas, pametna čovjeka, uplašiše riječi moga brata Draga. Za njim neće poći nijedan Vasojević, a za mnom hoće svi. Što mene ne pitaste, no onijem govorom ispreturaste kosti svim junacima našega plemena, što padoše za čast i obraz svoje Crne Gore. To Vam nećemo i ne možemo oprostit!“ Kralj sve ovo sasluša, pređe rukom preko orošena čela, pa zagrli Vojvodu i njegovo pleme hvâlom okiti. Kad vojvoda stiže u Andrijevicu, Knjaževac je bio sav u plamenu, dimile su se sjajne cijevi od pušaka. “I ovoga puta vojvodu ne šće metak!“, ode priča u narodu.

Mnogo je lijepih primjera u ovoj knjizi. Ja bih izdvojio još samo jedan primjer – borbe Vasojevića i Turaka u Lijevoj Rijeci. Na dan Aleksandra Nevskog, između 1644. i 1669. godine (“Pleme Vasojevići“,R. Vešović), Ljevorečani su istjerali Turke iz svoga kraja i nanijeli im ogromne gubitke. Izgubili su 550 mrtvih vojnika, među kojima je bio i pećki paša,silni Mustaj beg Mahmutbegović. Vasojevići su imali 70 mrtvih i isto toliko ranjenih.

Carigradski sultan je na molbu bratonožičkog vojvode Petra Stanojeva poslao Turke da “smire Ljevorečane“. Skadarski paša Bušatlija poslao je jedan odred od Podgorice Bratonožićima i naredio da sa druge strane istovremeno napadne pećki paša Mustaj beg Mahmutbegović, od Plava i Gusinja beg Šabanagić i od Kolašina begovi Mušovića.

Vasojeviće je predvodio plemenski starešina sveštenik Arsenije Raketić sa junacima Vukom Brajotićem i Vukom Vujačićem-Marinkovićem., Vasojevići su se povukli iz sela, aTurci bez borbe pustošili i ulogorili se kod crkve. Vasojevići su se bili ulogorili u okolnim šumama, pa su onda izneneda napali svom snagom i protjerali Turke. Vasojevićka vojska se zavjetovala da da će ukoliko pobijede na dan Aleksandra Nevskog slaviti tu slavu. Kako je bilo tog 12. septembra tako je i danas.

Ovdje je zanimljivo pitanje kako su Vasojevići tada znali za Nevskog, koji je rođen 1152. godine. A znali su što poznavali svoju istoriju i bratske veze sa Rusijom.

Ovo je još jedan primjer koji potvrđuje značaj Kikovićeve knjige.

Predstavljen je još jedan broj Glasa Holmije, broj.42. čija naslovna strana još jednom potvrđuje čojstvo i herojstvo Vasojevića u odbrani svoje vjere i identiteta. Glas Holmije je otvoren za iznošenje stavova svakog pojedinca koji želi da iznese svoje mišljenje , bez ograničenja i recenzije.

I ovdje se povremeno javljaju kritike zašto afirmišemo Holmiju? Čak sam dobio i jedno pismo u kome autor tvrdi da je Nikola Vasojević htio da stvori katoličku državu Holmiju, a pojedini su to napisali u svojim knjigama. Nama su poznati život i djelo Nikole Miloševića, Nikole Konzula, odnosa Njegoša i Nikole, kao i politike Engleske koja je svoje bogatstvo i “civilizaciju“ postigla vjekovnom eksploatacijom svojih kolonija. Ovdje bih samo toliko – da se zna, da i mi poznajemo istoriju Vasojevića i njihovu borbu za slobodu i humane ljudske „vrijednosti“, kazao je on.

Završio je riječima našeg episkopa budimljansko-nikšićke eparhije, koju je kao treću eparhiju osnovao Sveti Sava, vladike Joanikija “ZLO ĆE BITI POBIJEĐENO“.

Pročitajte još:

Ljubodrag Dimić: Čovječanstvo će se sigurno promijeniti