Moj prvi, nezaboravni „radni“ dan

Piše: Darko Prelević

Nedavno sam učestvovao na panelu koji je organizovao Mašinski fakultet na čelu sa dekanom, kako bi studenti mogli da čuju ono čega nema na predavanjima, shvate što je mašinska struka kroz konkretna iskustva, koje sve mogućnosti postoje za mašinske inženjere na lokalnom tržištu a i globalno, sa kakvim preprekama se u poslovanju suočavaju njihove starije kolege, na kakve izazove nailaze i konačno, kakva je razlika u nastavnom programu i uopšte načinu studiranja prije tridesetak godina i sada.

Kako je razgovor odmicao, studenti su bivali sve hrabriji, postavljali sve više pitanja, počevši od onih u vezi sa strukom pa do nekih primjerenih njihovom životnom dobu, koja su me prilično „raznježila“ jer su me podsjetila na vrijeme kad sam i sam bio ispred „okeana“ ne znajući ni približno kakva me iskušenja čekaju.

Nekoliko studenata je bilo živo zainteresovano kako će ih dočekati starije kolege, jesu li uvijek raspoloženi da im pomognu, prenesu neka svoja iskustva i znanja, kako obično protiču prvi radni dani, koliko traje upoznavanje sa poslom, imaju li poslodavci na početku od njih neka nerealna očekivanja…

Sve to me je vratilo na 01.09.1989. godine i moj prvi radni dan…

Diplomirao sam par mjeseci ranije i pripremao se za novo, važno poglavlje u životu.

Poranio sam, na vratima firme me je dočekao stariji gospodin u besprekornom odijelu. Izgledao je poprilično ozbiljno. Onda je progovorio. U nevjerici sam slušao frfljanje i bez uspjeha pokušao da prepoznam neki artikulisani glas ili barem riječ.

Otkako je osnovana 1958. godine, američka Nacionalna agencija za istraživanje svemira (NASA) traga za odgovorima o misterijama svemira. Da su kojim slučajem njihovi sateliti uhvatili prethodno pomenute zvuke, zaključak bi bio da ne potiču sa ovog vilajeta. Ko zna je li ostao negdje u njihovim arhivama klasifikovan ovaj fonetski zapis, kao evidentan dokaz o postojanju života van Zemlje…

Bio sam potpuno strunjen a dotični „alien“ me je dovukao do neke stolice, na osnovu čega sam zaključio da tu treba da sjednem. Narednih dana sam shvatio, da je ovaj uvaženi „službenik“ već u 7 sati ujutro pijan.

Nije mnogo prošlo, počeli su da pristižu ostali zaposleni.

Jedan od njih, debelo već zagazio u pedesete, uljudno se predstavio i objasnio mi šta radi u firmi. Takođe je i diskretno dodao da piše pjesme. Dok sam razmišljao da je, po svemu sudeći, čovjek pristojan i normalan, mašio se za genitalije, protrljao ih, „prošetao“ u polukrug i na glas izjavio: „Uh, kako sam jutros j…. ženu.“

Posle par minuta mi je na stolu bila kafa, a da me prethodno, naravno, niko ništa nije pitao. Nikada u životu prije toga kafu nisam ni probao. Sručio sam je na brzinu u želudac i čitav dan osjećao bol, kao da sam olovo progutao.

Daktilografkinja, dobrodržeća za svoje poodmakle godine, bez mnogo priče zauzela je svoje radno mjesto, izvadila iz fioke ispred sebe igle i vunicu i počela da plete. Brzina kojom je svu tu „opremu“ vraćala u otvorenu fioku, tren prije nego što bi banuo šef, bila je fascinantna. Empirijski je ustanovila koji joj je to minimalni otvor fioke potreban da nesmetano plete a da igle i vunica ne zapinju kad treba munjevito da se spuste natrag. Kroz, na izgled, jednostavnu radnju, žena je do perfekcije razvila više vještina, prije svega preciznost, periferni vid, prepoznavanje koraka baš određene osobe…

Kako je dan odmicao, počele su i prve poslovne aktivnosti.

„Pjesnik“ se mašio telefona i pozvao odabranog kupca. Kad su usaglasili narudžbu, trijumfalno nam je svima stavio do znanja da je uspio da ugovori i ovaj put mnogo veći posao nego što je bilo planirano, tako što je podigao slobodnu ruku i isturio srednji prst.

„Alien“ ga je dvorio cijelo vrijeme, disao mu za vrat i dao svoj pečat uspješno završenom poslu, tako što je ponovio „pjesnikov“ potez rukom.

Nije mi trebalo mnogo vremena da ukapiram da je njegov isključivi opis posla bio da stoji pored „pjesnika“ i da dok ovaj ugovara prodaju, on mahanjem isturenim srednjim prstom direktno utiče na bolji promet i povećava produktivnost firme.
Za tako kompleksan posao i nesporne zasluge je, naravno, dobio poveći trosoban stan.

Osjećao sam sa zebnjom da to nije sve… Da bi se stiglo do novog kruga pakla, bilo je potrebno još nešto ili neko. Taj neko je bio voštano lice, neka vrsta konsiljerea u firmi. Sjedio je u ćošku, pušio „cigar na cigar“, predržao novine u rukama vas bogovetni dan, povremeno i naopako okrenute. Nije progovarao, osim što je povremeno, pretpostavljam jednom u sat, sat i po, pitao mladog kolegu pored sebe, mog budućeg kuma: „Pa što veliš ti?“.

Ovakvo pitanje ne ište odgovor!

Na kraju prvog radnog dana sam bio ubijeđen da je cijelu ovu priču osmislio sam Mefistofel, da bi me mladog iskušao ili pokušao da napravi neki pakt sa mnom…

U svoj svojoj naivnosti sam očekivao da su tamo neke „baje“ iz samog menadžmenta firme do detalja osmislile i isplanirale čime tačno treba da se bavi taj željno čekani njihov stipendista, odnosno, nažalost ja.

Pošto se danima niko nije na mene okretao, niti me išta pitao, nasumično sam uzimao knjige koje su bile „važne“ za aktivnosti našeg malog i skromnog sektora.

Bili su to uglavnom neki tupavi carinski propisi koje sam besomučno čitao, jer me je bila sramota da baš ništa ne radim.

Posle skoro mjesec dana sam skupio hrabrost da uđem kod „glavnog u sektoru“ i priuputam ga što to on planira sa mnom…