Preokret

„Ovo nije kraj! Ovo čak nije ni početak kraja, ali ovo je možda kraj početka!“ Ovim često citiranim riječima britanski premijer Vinston Čerčil se krajem 1942. godine obratio parlamentarcima svoje zemlje povodom sjajne pobjede koju su savezničke snage pod komandom brilijantnog generala Montgomerija odnijele nad Silama Osovine kod egipatskog gradića El Alamejna.

Ove riječi nebi ni bile zapamćene da se nije ispostavilo da su proročke. Do potpunog sloma Osovinskih Sila i uspješnog okončanja Drugog svjetskog rata proteći će još gotovo tri godine. Tri godine punih stradanja, razaranja, krvi i suza. Bez obzira na to što je čuveni ratni lider Ujedinjenog kraljevstva bio svjestan predstojeće teške borbe, ovim riječima je htio da jasno stavi do znanja svima da su kola nacističke ratne mašine nazaustavljivo krenula niz brdo.

U čemu je aktuelnost ovih riječi danas, i kako one mogu imati veze sa Sirijom? Trudeći se da nađem riječi koje bi mogle na jednostavan način opisati šta predstavlja najnoviji razvoj događaja vezanih za sirijsku krizu, citat besmrtnog premijera se nekako sam nametnuo. Šta se to promijenilo i čiji se kraj nazire poslije preokreta u Siriji?

Svijet u kojem živimo oblikovan je geostateškim mega-potresom iz 1989. godine odnosno rušenjem Berliskog zida, disolucojim Varšavskog pakta i posljedičnim raspadom Sovjetskog Saveza. Ovaj potres je iza sebe ostavio ogroman vakum moći koji su uspješno popunile Sjedinjene Američke Države, uspostavljajući hegemoniju na globalnom nivou. Kao posljedica američke hegemonije sistem mirnog rješavanja sporova među narodima koji je stvoren krajem Drugog svjetskog rata, a čije oličenje je bila Organizacija Ujedinjenih nacija je doživio potpuni kolaps, a sa njim i međunarodno pravo. Da ironija bude veća, nikada u istoriji nije bilo toliko međunarodnih sudova a toliko malo međunarodnog prava. Organizacija Ujedinjenih Nacija koja je u novim uslovima izgubila na aktuelnosti je zamijenjena nečim što se često naziva riječima „Međunarodna zajednica“ i ako niko ne zna ko čini tu međunarodnu zajednicu, koja su njena ovlašćenja, i koja je njena uloga u današnjem svijetu. „Međunarodna zajednica“ sa kojom svijet ima da računa u ovom trenutku ipak ima neke konstante i prepoznatljive karakteristike koje su se do sada iskristalisale, a to su: Prvo, ulogu stožera „međunarodne zajednice“ imaju SAD kao vojno-politički hegemon današnjice. Drugo, članom te zajednice se ne postaje ni učlanjenjem, ni prijemom ni pristupom, niti stavljanjem potpisa na neki međunarodni ugovor. Da li je neka zemlja član „međunarodne zajednice“ zavisi samo i isključivo od toga u kolikoj mjeri su njeni interesi ili ponašanje, čak i ako ona nema svog konkretnog interesa, konplementarni sa interesima SAD-a u svakom konkretnom slučaju. Tako član „Međunarodne zajednice“ može biti i zemlja koja ne dijeli ništa od vrijednosti na kojima su utemeljene SAD, ne mora biti ni demokratska, ni tržišno orijentisane prirede, niti posvećena poštovanju ljudskoh prava niti…. Članom „međunarodne zajednice“ se ne postaje i ne ostaje za stalno, ona djeluje ad-hok i to je još jedna njena značajna crta. U jednom slučaju neka zemlja može biti član dok u drugom to neće biti, a šta će biti slučaj u konkretnoj situaciji zavisi opet samo od konplementarnosti interesa te zemlje sa interesima SAD-a. Tako Francuska nije bila predstavnik „međunarodne zajednice“ prilikom invazije na Irak 2003, godine, a u planiranoj akciji protiv Sirije, Francuska je njen značajan činilac.

„Međunarodna zajednica“ je zapravo slika i prilika neprava koje vlada u međunarodnim odnosima i kojeg smo svjedoci. Očekivati od silnika da se ponaša po pravu je previše i ako se neko pita zbog čega se američka politika manifestuje na opisani način, odgovor je jednostavan… Prosto zato što im može biti. Stara pravnička izreka kaže da pravo i ne postoji ukoliko iza njega ne postoji sila prinude, te stoga ono što bi trebalo da bude pravo u međunarodnim odnosima u ovom trenutku predstavlja mrtvo slovo na papiru…. Ili možda ne???

Prva decenija 21-og vijeka je bila svjedokom uzdizanja niza novih regionalnih sila, koje su osloljene na snažan ekonomski rast, ojačale svoje vojne kapacitete i polako ali sigurno, počele da urušavaju apsolutnu moć Amerike na svjetskoj sceni. Narastanje moći ovih zemalja korenspodiralo je sa slabljenjem moći Amerike. Posljedna epizoda ove geostrateške igre je debakl američke politike u Siriji. Treba znati da Amerika nije promijenila svoj pristup u rješavanju sirijske krize zbog toga što se opametila, već zbog toga što nije imala dovoljno moći da se suprostavi zajedničkoj snazi novih činilaca na svjetkoj političkoj sceni. U prvi plan kada je u pitanju preokret u odnosu prema Siriji o kojem govorimo, ušla je Rusija iz više razloga, a ponajprije jer ona sa sobom nosi težinu svjetske sile već nekoliko stotina godina. Težina ruskog stava ovaj put, za razlkiku od Iraka, Jugoslavije i drugih američkih avantura, je ojačana jakom ekonomijom i sve snažnijim oružanim snagama. Jednostavno, Rusi su ovoga puta imali dovoljno snage da pored svoga već tradicionalnog „njet“, koje u ranijim godinama nije značilo ništa, predlože soluciju za rješavanje konkretnog problema na koju su ostali morali računati, tim prije što su svi drugi značajniji faktori svjetske politike bili na njihovoj strani. Amerika prosto u ovoj situaciji nije mogla da učini ništa bez da što bi se kazalo „podvije rep“ i odstupi. Koliko će ovo uticati na buduću američku politiku? Mislim da već utiče! Bio sam zapanjen kada sam neki dan čuo da je neki američki podsekretar ili već ko li, rekao da je „vrijeme da se pauzira sa sankcijama prema Iranu“! Govorimo li mi o Iranu koji je dio „Osovine zla“??? Ovakav zaokret je nešto što ne može ostati neprimjećeno.

Sad bih se vratio na početak da li je ovo kraj američke hegemonije? Naravno da nije! Amerika će bar još u naredne dvije decenije ostati jedina svjetska sila u pravom smislu te riječi, tj. biće u stanju da projektuje svoju moć na svakom centimetru zemljinog šara, bez velikih izgleda da joj se neko pridruži u tom zvanju. Međutim, na kojem god terenu djelovala ubuduće će morati da računa sa interesima regionalnih sila u konkretnom slučaju, i više nikada neće moći da samostalno, kaubojski sprovodi svoju politiku. Siguran sam da ćemo u narednim vremenima sve češće imati priliku da budemo svjedoci američkih „konsultacija“ i „zajedničkih konstruktivnih rješenja“ u čije kreiranje su uključeni stavovi Rusije, Kine, Indije, Brazila, Japana, Južnoafriče Republike, Turske… a možda čak i samog Irana!