Prepisivanje

Piše: Sibin

Gospodo, šta se ovo, zabogamilog, čaršijom priča? Da li je moguće? Vjerujete li i vi? Što se mene tiče, ne tiče me se (Beket o Irskoj), međutim, nekako ne valja da se toga prihvataju i mladi, moderni, prošlošću neopterećeni, bez političke fleke na crvenoj kravati i strogo bijeloj košulji, koji, jedino i samo gledaju u pravcu budućnosti. Ni desno, ni lijevo.

Zar i on, „naš“ i naše gore list, Bečić Aleksa, da je prepisao dobar dio magistarskog? Nije valjda, a eto, sve su prilike da, izgleda, jeste. Dobro, mlad je, ima toga, dogodi se, bogme, i boljim, itd.

Četrdeset i četiri stranice(!), bez znaka navoda, od Boris Divljana. I pride kompilovao, pa se, takođe ne navodeći izvor, oslanjao na Micu Kozlen. Izmiksovao, eksperimentisao, nešto ugrubo zbrzao i sklepao. Ispada onda da je Aleksa mr taman koliko je to bila i moja baba, da izvine. Falsifikator? Toga u Crnoj Gori ima koliko voliš. Falsifikovanje je matriks CG. Barem smo se istine oslobodili!

Mislim, je l` da, nije u redu biti magistar plagijator, lider partije, i onaj koji je na jedvite jade onomad odustao od kandidature za predsjednika (podsjetimo se, tom prilikom sa patosom izgovarajući: zarad narodnog dobra, odričem se presudnog momenta u mojoj dosadašnjoj političkoj karijeri!), samo iz razloga što mu terenski izvještaji nisu išle u prilog. Bili katastrofa, pročulo se ubrzo.

E sad, imati za predsjednika mr plagijatora, pa to nema ni tzv. država Kosovo! Ne ide, i kako s tim u Evropu, makar i 2025, kako se nada Duško Marković, premijer.

Ne biste vjerovali koliko je teško pisati o plagijatorima. Ama autor nema za šta da se uhvati. Sve igra sjeni i aveti, pokretnih kulisa, opšta fatamorgana. Ni da se radi o kakvoj zbirci ljubavnih uzdaha djevojaka u cvatu, a ne o odbrani magistarskog rada.

Možda je Bečić, po uzoru na Kiša – ali tamo je riječ o književnom djelu – na svoju ruku izbacio navodnike, i kopipejstovao Borisa i Micu, na taj način baveći se fenomenom orginala, i poststrukturalnim pitanjem: ukoliko je orginal doista (ne)moguć, odakle isti izvire? Pa ipak, šta ako zacijelo stoji – ex nihilo nihil fit…

Koliko smo, pak, upoznati, sve su prilike da se radi o ekonomskim pitanjima i kretanjima u eri neokapitalizma (o kojima je, naprosto, razbio Toma neiseljivi Nikolić), ne i o onim koje bi unekoliko i bilo dozvoljeno zarad stila end forme krivotvoriti, ugledajući se na odveć prepredenog Horhe Luis Fernando Isidoro Borhesa, koji je sopstvenu književnost izgradio – kao što znamo – na književnostima drugih. Tako je slavni gaučos u usta Platona znao staviti nešto što mu je, jedne prilike, rekla sobarica u hotelu u Njujorku, naravno, pojma nemajući ko je slijepi pjesnik sa bambusovim štapom…

Nije moje da sudim – tema je dozlasvega neorginalna, ali tome nije kriv potpisnik ovih redova (možda sam trebao pribjeći znacima navoda?), nego glavni lik tekst, tj., u ovom slučaju, antijunak. I, kakogod se uzelo, nije lijepo prepisivati, i još se praviti nevin. U stavu: uvijek se napada nedužni, i sve dok me napadate, znam da sam na ispravnom putu. Taman koliko je i Kriptokapić Ranko bio i ostao na – pravoj strani istorije!

Nego, ne da mi se više pisati o A „našem“ B i ovdje stavljam tačku. I znake navoda „…“
(Zverev, dakle, preko CG zdimio u Mađarsku. Ima za nas, gospodo, još uvijek nade, budući da smo svakakvom ološu se našli kao utočište, ako nipočem drugom, a ono se barem po tome raspoznajemo.

Kao, kako Evropa poručuje, faktor stabilnosti u regionu. Aha, faktor & falsifikator!)