Prepodobni David Solunski

Ovaj blaženi otac rodi se na Istoku, i kao presjajna zvijezda zasija na Zapadu. On za mladosti napusti svijet, srodnike, prijatelje i sve bogatstvo, i sa ljubavlju pođe za Gospodom svojim. Silnim uzdržanjem on pokori tjelesne strasti, i javi se kao neki anđeo u tijelu. A bješe osim uzdržanja još i veoma smirenouman. Čitajući Sveto Pismo i žitija svetih muževa on se truđaše da im podražava, a osobito svetim stolpnicima. Nastanivši se blizu grada Soluna, on se podvizavaše na jednom bademovom drvetu sjedeći bez ičega na njegovim granama. Tu on kao miloglasna ptica, utešavaše korisnim savjetima sve one koji pribegavahu njemu. Njegov um beše ustremljen svagda ka božanskoj visini, zato ga Bog obogati darom čudotvorstva, i on postade svetozarni stub Crkve, koji svojim čudesima prosvećivaše sve.

On imađaše i neke učenike sapodvižnike, koji ga moliše da siđe sa drveta i da živi u keliji koju će mu oni napraviti. No sveti David ostade na drvetu dok ne napuni tri godine. Tada mu se javi anđeo Gospodnji i reče mu da je Gospod ispunio njegove molitve i podario mu smirenoumlje i pobožnost koju je od Boga tražio. Zatim siđe sa drveta i podvizavaše se u keliji koju mu načiniše pod bademovim drvetom. Junački podnoseći svaku oskudicu, zimu i vrućinu, on dostiže bestrašće. A od njegovih čudesa, kojima ga Bog obdari za to, da spomenemo samo ova dva. Jednog đavoimanog mladića behu doveli prepodobnome. Đavo iz mladića strašno vikaše kako ga opaljuje oganj koji izlazi iz kelije prepodobnoga. Na to prepodobni pruži ruku kroz prozorče svoje kelije, i blagoslovivši dečka izagna demona iz njega. Tako i jednu slepu ženu, koju dovedoše prepodobnome, on, pomolivši se Bogu, blagoslovi je znakom krsta, i ona odmah progleda.

Mitropolit solunski Aristid i svi velikaši i građani umoliše jednom prepodobnoga da otide u Carigrad caru Justinijanu (527-565. g.) radi svršavanja nekih gradskih poslova. Prepodobni krete na put sa svoja dva učenika, Teodorom i Dimitrijem, ali proreče da im se neće vratiti živ u grad. Kad stiže pred cara u Carigrad on uze u ruke žar, metnu na njega tamjan i okadi cara, a oganj mu ni najmanje ne oprži ruke niti povrijedi. Vidjevši to car se udivi, pokloni se do zemlje ugodniku Božjem i ispuni mu molbu narodnu radi koje bješe došao.

Pri povratku natrag u Solun prepodobni se, po pretskazanju, upokoji na domaku grada Soluna 548. godine. Njegovo sveto tijelo bi preneto u grad i pogrebeno u manastiru mučenika Teodora i Merkurija. Mošti mu se kasnije otkriše cjelosne i netljene.

Svojim anđelskim životom i natprirodnim čudesima ovaj blaženi otac prevaziđe granice ljudske prirode i otide ka Gospodu svome, Koga je izmlada zavolio.

Mitropolija