Preživjeli iz dječjeg logora Stara Gradiška: I djeca bez groba, bacana u jame i Savu zaslužuju spomen ploču

Pošto sam preživjeli logoraš iz logora smrti za djecu u Staroj Gradiški i lično gledao kako ustaše ubijaju moje vršnjake, a zatim ih potrpaju u kolica i bacaju u rijeku Savu, ne znam gdje njima treba staviti ploču da su sahranjeni, govori za IN4S čiča Nešo, koji je imao svega 7 godina kada su ga ustaše na silu odvele u ozloglašeni logor za djecu u Staroj Gradiški.

Ovaj preživjeli dječak, a sada čiča od 83 godine svjedoči o užasima koje su ustaše činile nad ženama i djecom srpske nacionalnosti. Stvari koje su im radili nezamislive su ljudskom umu, a takođe i neshvatljive da može da postoji takvo iskonsko zlo. NDH je jedina država u istoriji civilizacije koja je imala logore za djecu. Logor smrti Stara Gradiška je bio namijenjen za djecu srpske, jevrejske i romske nacionalnosti

„Ja mogu vama pričati samo o onim sjećanjima koja pamtim kao dijete od 7 godina, u to vrijeme kada sam bio u tome zloglasnom logoru za djecu. Duboko mi je ostalo pamćenje kada su sve logoraše ustaše doveli na jedno mjesto da gledaju javno strijeljanje jedne žene kod koje su stajali njeno troje djece. Ona je bila negdje od Slavonske Požege. Njen jedini grijeh bio je taj što je u svojoj kosi sakrila dukat, koga je unijela u logor pošto su ustaše pri ulasku oduzimale sve dragocjenosti.

Nju su vezanu naslonili uz zid logora, a ustaša koji je kasnije u nju pucao rekao nama koji smo tu bili da će svako proći kao ona ako slučajno posjeduje neku dragocenost, a nije je prijavio. Zatim je izvadio pištolj iz futrole i počeo pucati, prisjeća se čiča Nešo i dodaje:

„Sjećam se njezinih poslednjih reči koje je izgovorila: „Joj deco moja“! Poslije drugog pucnja polako je klizila uz zid prema zemlji. Ustaša je prišao i ispalio još metaka, a njezina krv poprskala je njenu decu koja su plakala i stalno vikajući „majko, majko“! Tada su hladnokrvno pokupili djecu i žive bacili u bunar koji se nalazio na desnom uglu logora u odnosu na glavnu ulaznu kapiju“

To su moja sjećanja iz logora smrti koja pamtim cijelog života, potresno naglašava Neša.

Inače taj logor postojao i prije stvaranja NDH koji je pravljen još u vrijeme Austrougarske monarhije i u vrijeme kraljevine Jugoslavije, da bi posle rata bio preimenovan u KPD-Stara Gradiška. Tu su u početku bili njemački zarobljeni vojnici, a kasnije su i ostali dovođeni na izdržavanje kazne.

Sjećanje ovog čovjeka na monstruozna zlodjela Pavelićevih ustaša nad srpskim življem u NDH samo je ”detalj” koji pokazuje monstruoznost ustaške tvorevine nad kojom su se zgražavali čak i njemački nacisti. Nedužne žrtve zaslužuju da imaju svoje stranice u knjigama istorije, kao i mauzolej na svim mjestima gdje je prolivena nevina krv.