Pričar pod bagremom

(Milija Pajković: „Miris bagremovog cvijeta“, IGP „Pegaz“ – Bijelo Polje, 2024. god. 182 str.)

Dobro je, na polzu pisanja i pričanja, što se Miliji Pajkoviću projavljuju (a kako – vile će ga znati) nepresušne galerije događaja i likova iz nekih prošlih, ali i ovdašnjih vremena – koje autor, sa perom iskusnog pripovjedača, uramljuje u svoja znalačka kazivanja. Njegovi likovi, obavijeni mirisima bagremovog cvijeta, nanovo oživljavaju nekada turobne, a nekada „čipkaste“ i „vragolaste“ dane, koji su omeđeni Milijinim pitkim i čitkim narativnim žuborenjem… Tokovima kroz vrijeme…
Katkada, njegovi junaci kao da će da se otrgnu i iz same priče – da zbore i naše radosti i tuge, a katkada i sama priča uspori svoje junake – da nas natjera da zastanemo. Da zaćutimo…
Izatkane u najsunčanijem kutku srca, ove priče isijavaju svojom iskrenošću i željom da sačuvamo dobrinu u sebi. Saznaćemo u najnovijem Pajkovićevom javu kako se zaposlio Dimitrije Zeletić, za skasku o Ivanu i Avigejl, za Kelinu kolijevku, za dijamant na zubu Klaudije Kardinale, za kožni mantil Miljuke Rukeljića, za stare beogradske bioskope, saznaćemo i kako su se prikazivali prvi filmovi u Andrijevici…
Osluškujući život i osvrćući se na proživljeno, Pajkovićev dokazani spisateljski dar, iz knjige u knjigu, plijeni svojom jednostavnošću – zato je i najjednostavnije, možda i ponajbolje, da ovo skromno slovo i privedem kraju sa završnom rečenicom knjige „Miris bagremovog cvijeta“, koja će, zasigurno, imati svoje čitaoce i svoje trajanje:
„Jer život je samo krug, krug koji nema putanju od tačke a do tačke b, nego samo jednu jedinu u kojoj je sve odavno sažeto i zaokruženo, jer život je u stvari i balon, a ako ga ne ispunite onako kako treba i onim čime i treba, bez obzira na to da li ste imali tušta i tma djece ili nijeste imali i jedno, bez obzira jeste li bili bogati ili siromašni, poznati ili nepoznati, kad odjednom raspukne iz njega će izaći samo – NIŠTA“….

Velimir Ralević