Prijetnja zabrinutih

Piše: Darko Ristov Đogo

„Velike sile su predvidjele svaku krizu koje će proizvesti“ – rekao nam je, još kao studentima (i slobodnim slušaocima njegovih preedavanja) Bogoljub Šijaković još te 2006. godine. Time nam je raskrio retoričku taktiku „zabrinutosti“ koja se unaprijed ističe kako bi se signalizovala ugroženost a time prikrila stavrna agresija o odnos moći.

„Evropski parlament“ je „zabrinut“ zbog djelovanja Pravoslavne Crkve (koja nije nazvana srpskom) u svim mogućim novostvorenim tj novopokorenim kolonijama, a naročito u Srpskoj i to zbog sklonosti Crkve da u Ruskoj Federaciji vidi drugačije vrjednosne horizonte od onih u EU.

Dakle, „zabrinutost“ Evropske unije očigledno signalizovana agresija u postmodernističkom ključu dvoistine: „Rat je mir“ ili „ako se EU brine zbog SPC – to znači da bi SPC morala da se brine zbog stava EU“. O načelo sekularizma – nema ni riječi u jednoj vrsti ratnog stanja, kada se maniri ostavljaju po strani. Do juče bi možda bilo mnogima u svojoj naivnosti nezamislivo da bi se Evropski parlament bavio SPC jer se Sabor SPC nikada nije bavio Evropskim parlamentom. Ali to što mi ne bismo pojeli šakala ne znači da šakali ne pojeli nas.

Sekuelarizam je oduvijek bio retorička „maskirovka“ za deligitmizaciju klasa vjerujućih jer je shvatanje da „Crkva nema šta da komentariše prostor javnog mnenja“ uvijek podrazumijevao da javno mnenje ima šta da kaže o Crkvi.

Međutim, da se vratimo pitanju značenja izjave EP.

Povod?

Povoda nema. Ako pogledamo izjave koje su Njegova Svetost i ostali prominentni arhijereji davali u posljednje vrijeme, vidjećemo da su njihove izjave bile izuzetno umjerene, komentari vezani za dešavanja u Ukrajini svodili su se isključivo na pomoć Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi (naravno, onoj kanonskoj – što je činjenica koja u našem, naročito užarenom javnom mnenju koje slabo poznaje prilike u Kijevu, ali ih rado komentariše, nije ostala bez niza nepriličnih komentara). Nije poznato ni da se neko od episkopata oglašavao.

Piscu ovih redova je sugerisano da bi možda njegovi javni nastupi u odbranu danas prognane ruske kulture mogli biti povod za targetovanje (namjerno upotreben anglizam) SPC u Srpskoj – što bi u svakom drugačijem kontekstu bilo izuzetno komično i zabavno (EP zaključuje o SPC u Srpskoj na osnovu kulturne rusofilije jednog sveštenika, usput, i predavača Istorije ruske kulture na Filosofskom fakultet u Istočnom Sarajevu – siže za skeč). Povoda ukratko nema. A nema ga jer kada je jedna krivica supstancijalna, kada je SPC kriva ne zato što neko nešto govori već zato što jeste ono što jeste – onda se povodi mogu ali i ne moraju naći. Oni postoje po sebi. Nije važno da li će neko od nas ukazati da je besmisleno progoniti Dostojevskog i Čajkovskog ako je meta rusofonbije isključivo trenutno „režim“ – samo postojanje SPC dovoljno je da nas tretiraju kao svojevrsnu rusku zaostalo diviziju ne po našem djelovanju već po našem identitetu.

Nije nevažno napomenuti da je neimenovanje Pravoslavne Crkve „srpskom“ i njena sistematska fragmentacija po poželjnim linijama sastavni dio prijeteće retorike. Osnovni obzir u svakoj komunikaciji jeste imenovanje nekoga njegovim imenom – kada se to ne čini, jasno je da se nešto time poručuje. Ono što se SPC poručuje jeste da je njeno postojanje samo po sebi nepoželjno dokle god je ona „srpska“ i dokle god ne prihvati svoje parčanje po avnojevskim granicama i dokle god ne potone u tišinu pružanja ma kakvog otpora (a otpor je samo njeno postojanje) u Srpskoj. Dakle: po EP imamo dva izbora koji jesu jedan: da ćutimo ili da nas nema. Ili da nas nema.

Inače, zanimljivo je izabrana krivica SPC: ono što i sami činovnici Evropske unije neprekdino ističu, a to je razlika između vrjednosnih cjelina koje oličavaju EU i RF, sada postaje nepoželjno izgovoriti. Jer, ne smijemo zaboraviti da niko od strana u konfliktu ne krije da ima i različit vrjednosni okvir, ali su ti vrjednosni okviri po sebi doživljavali obrnuto proporcionalno, pa su EU vrijednosti za RF u suštini nepoželjne, a vrijednosti RF za EU iste takve. Dakle, prijetnja ućutkivanjem se ne odnosi na nešto što je SPC sama po sebi a) rekla (jer nije!) i b) novo uočila (već su to učinile obje strane u konfliktu).

Stvar je opet sasvim jasna: kako su „ruske vrijendosti“ po sebi danas označene kao agresorske, tako je makar i prećutno čitanje Dostojevskog svojevrstan „verbalni delikt“ tj, sada čak ni „verbalni delikt“ već „ćutljivi delikt“ (delikt ex silentio).

A ako smo krivi i kada ćutimo i molimo se Hristu – da li nam je jasno da „ispravljanja krivice“ nema tj ne može biti?
Uz svu političku, vojnu i ekonomsku moć kojom EP naročito na prostorima svojim balkanskih kolonija raspolaže, ona je moćna na identitetskom planu samo onoliko koliko su naši životi obilježeni defetizmom i strahom, labilnošću i fleksibilnošću kada su u pitanju stanovišta. U takvim okolnostima možemo očekivati da će političke elite u srpskim zemljama slušati impulse iz centara moći. Iako bi bilo i neočekivano i destruktivno da Crkva u tim okolnostima otvara bilo kakav front prema bilo kojoj (auto)kolonijalnoj strukturi ovdje, ona istovremeno neće tj po svom biću zavjetne zajednice svetosavskog naroda ne može pristati na dezintegraciju Njenog bića i na uništavanje Njene zavjetne prirode.

Danas, međitim, mi nemamo luksuz da gajimo dvosmislene identitetske pozicije u kojima istovrmeeno afirmišemo tajnu jedinstva sa precima umorenima za Hrista i svoje srpsko ime (jer jasenovački i prebilovački mučenici nisu umoreni za bilo kakvvu višesmislenu odrednicu već za jasnu dosljednost svome konrektnom imenu u kome je bila sva njihova krivica i sva njihova svetost) paralelno sa delegitmizacijom srpskog stanovišta u ideologiji „borbe sa etnofiletizmom“ i sl. Svakako, Crkvi priliči da svoje Biće čuva mudrošću i strpljenjem, kako Ona to i čini, ali nikad po cijenu izgubljenosti i odustajanja od svoje hristolike misije i sudbine.

U vremenima koja dolaze, Ona će biti i ostati najznačajnije utočište koje imamo a mi ćemo se u Njoj prepoznavati po odlučnosti molitve i istrajnosti, po borbi sa očišćenjem sebe i za neugasivno jedinstvo srpskog naroda koji zaista jeste na prekratnici svoga bića. Svete Tajne kao odraz Njenog bića neće nam biti utočište za tišinu kojom bismo izbjegli od sebe u „sigurnost“ ćutanja. Same te svete Tajne jesu Tijelo Hristovo.

Znak preporečni protiv koga borba nikada ne prestaje. Pričešće Hristom i ispovjest pred Njegovim Likom zato su podjednako kao i čitanje Dostojevskog – krivica.

Naše je da se razmislimo da li želimo da budemo „krivi“.