Producent prvog filma o Jasenovcu: Srbi će imati državu tek kada izgrade svijest! (VIDEO)
Nakon sedamdeset godina sistematskog guranja stravičnih zločina iz Jasenovca pod tepih i relativizovanja istih, što je i dovelo Stepinca na korak od kanonizacije, u privatnoj produkciji i bez bilo kakve podrške države, snimljen je prvi film koji se bavi ovom temom.
Iza djela „Prva trećina – oproštaj kao kazna“, stoji produkcija Anti Cenzura, a u centru pažnje je dostojanstveno stradanje starca Vukašin i poruka koju je ostavio u amanet generacijama koje dolaze.
Izvršni producent Milan Zarić u ekskluzivnom intervjuu za IN4S priča o motivima za snimanje ovog filma, Jasenovcu kao zločinačkom projektu, posledicama i svijesti srpskog naroda.
Film će premijeru imati krajem godina, na nekome od evropskih festivala.
Donekle možemo razumjeti zašto je Jasenovac bio tabu tema tokom komunističkog perioda. Međutim, da li je moguće da nijedna vlast u Srbiji od 5. oktobra, pa do danas nije posvetila ni minimum pažnje ovom mjestu stradanja srpskog naroda i da uspomena ni na koji način nije sačuvana, a svijest građena?
Kako svi možemo da primijetimo, moguće je. Ta vlast nije ni došla da bi se bavila srpskim pitanjem i unapređivanjem opšteg stanja u Srbiji. Danas takođe vidimo i čime su se bavili, a to nije nešto čemu bi se čudili, to su maniri lopova: oni su tu da napune džepove i odu bez traga. To je valjda danas svima jasno, a onima kojima nije jasno i ne vrijedi govoriti. Sve je to ipak prošlost i nema svrhe baviti se tim propustima, mnogo važnije je kako danas da uradimo nešto po tom pitanju. Kažete da sačuvamo uspomene: mi koji smo svjesni NDH genocida imamo šta da čuvamo, međutim ogroman broj ljudi nema svijest o tom stradanju. Njih treba osvijestiti – tek onda možemo da govorimo o očuvanju uspomena.
Koje su bile osnovne ideje iza izrade ovog filma, koje su njegove poruke i kakve efekte očekujete?
Mislim da svaki čovjek zaslužuje da ima mjesto i obilježje gdje je sahranjen. Zamislite da vi ne smijete da govorite i da odete na grob vašim najmilijim – zamislite da vam ruše spomenike i negiraju da je tu uopšte neko sahranjen. Zamislite da ubica bude nagrađen titulom počasnog građanina. Nešto se slično dešava danas u Hrvatskoj. Ideja filma je da se o ovim stvarima javno govori, da se javnost upozna sa istinom, da bude povod da se ljudi inspirišu i počnu da istražuju. Da se narod probudi, da se mrdnemo sa mrtve tačke i da jednom zauvijek završimo sa ovom pričom. Da naša pokoljenja mirno žive i da ne nose ovaj teret na svojim plećima. Poruku filma imamo u Hrišćanstvu i na to nas podsjeća Sveti Vukašin. Ko tu poruku ne razumije, neće je razumjeti ni ako mu je „nacrtam“: To mora svako za sebe da spozna. Što se tiče efekta, film je samo inicijalna kapisla. Nadam se da će se mnogi ljudi pokrenuti i uraditi nešto slično po pitanju ovom, ali i po pitanju sličnih problema. Samo tako ćemo izgraditi svijest i sačuvati identitet i uspomene.
Imate li osećaj da je starac Vukašin onomad bio skoro pravilo, a danas, usled propagande, sistematskog ispiranja uma i drugih posledica globalizacije, postaje izolovani incident?
Da! Simptomatično stanovište materijalista. To je, nažalost, tako. U prethodnim odgovorima sam već pomenuo kako možemo da utičemo i na takve pojave. Rijaliti programi nas uče kako je reakcija Svetog Vukašina pogrešna. Oni to rade indirektno, ali rade. Tu poruku nam šalju generalno skoro svi mediji, a njihova je deviza „kada te neko dira, ti mu najbolje sve po spisku“. Naša odgovornost je da ne budemo dio te priče, a ličnim primerom treba pokazati kako se treba ponašati.
Danas se u Hrvatskoj podižu spomenici ustaškim teroristima, koji otvaraju ministri u Vladi. Kako se može stati na put antisrpskoj politici na Balkanu?
Naše stanovište je da dižu spomenike teroristima, ali vjerujem da oni misle da su to heroji. Mislim da mi ne možemo da spriječimo podizanje spomenika, ali ono što možemo je da širimo našu priču i istinu o tim „herojima“. Ako uspijemo u tome, siguran sam da će se Hrvati stidjeti svojih „heroja“.
Da li i kada ovakvi projekti mogu očekivati podršku Srbije? Da li vam je plan da nastavite sa osvetljavanjem mračnih djelova istorije koji se namjerno i tendenciozno guraju u fioku?
Kada budemo imali državu, neće nam biti potrebni ovakvi projekti. Da bi imali državu, moramo da imamo narod koji je svjestan sebe i svoje istorije, svog identiteta. Narod koji ima izgrađenu svijest. Ovi i slični projekti mogu da nam pomognu da dođemo do države i državnika koje nemamo, i to ih nemamo već vijekovima:. Mi smo obezglavljeni, pa nije ni čudo da smo u ovakvom stanju. Sve što neko pokuša da sakrije ili prećuti, za mene je jako zanimljivo. Obožavam da vidim kako neko želi da me ućutka, a želim i dalje da radim na sličnim projektima.
Starac Vukašin je bio iz Klepaca, ali je živeo u Sarajevu… Da li se zaista to desilo u logoru je pitanje, jer o tome znamo samo na osnovu nekih sećanja, a sećanja nisu 100% pouzdana tj. nisu izvori prvog reda…
Pamtimo! Drugi se trude da nas satru! Treba gledati Jevreje i učiti o njih: svaki dan govoriti o Jasenovcu, Jadovnu, stratištima. To dugujemo onima koje nismo mogli spasiti. Možemo barem spasiti istinu o njima!
Sve je rečeno u naslovu, to nam je opomena. Ako mi ne govorimo o nepravdi koja nam je nanesena, o istrebljenju, konačno o zadnjoj velikoj inkviziciji – Jasenovcu, sigurno naši krvnici neće potezati o tome. Hrvatska stalno broj žrtava pokušava da smanji za poneku nulu. Sela su zatrijeta, porodice su zatrijete – ne smijemo mi dozvoliti da istina o tome bude zatrijeta.