Prof. dr Jelica Stojanović za IN4S: Vuk je svjedočanstvo narodnog otpora

Prof. dr Jelica Stojanović, sa Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću, dobitnik nagrade Vukove zadužbine za nauku u 2016, u razgovoru za IN4S ističe da bi dobro bilo da nije bilo muke iz koje je njena nagrađena knjiga rođena, ali da, s obzirom na ogromne falsifikate koje je ovo vrijeme donijelo, ne bi valjalo da smo zatvorili oči i ćutali.

„Mnogi su značajni i značajno u Crnoj Gori govorili i pisali, znajući da je ćutanje pristajanje i posustajanje, da ne kažem sramota. Zato će ostati zabilježeno kako je Crna Gora (zvanična), i ko u njoj, u ovom vremenu negirala sebe, svoju istoriju, svoju slobodu, svoj identitet, gradeći ‘čardak ni na nebu ni na zemlji’“, kaže Stojanović.

Ovo značajno priznanje profesorka je dobila za knjigu „Put srpskog jezika i pisma”, koja je, u izdanju Srpske književne zadruge, iz štampe izašla uoči Sajma knjiga u Beogradu.

Lingvista objašnjava jezičke okolnosti u vezi sa tzv. novim crnogorskim glasovima, kroz načelo „općene pravilnosti“ kojim se vodio Vuk Karadžić.

„Što se tiče pokušaja uvođenja dijalekatskih oblika srpskog jezika u normu novonaimenovanog jezika, tu je vidljivo koliko otklon od Vukovog načela općene pravilnosti, koji je on ugradio u normu srpskog jezika, vodi haosu“, kazala je ua IN4S.

Ističe da se ova vlast svojom politikom prema jeziku poigrala sa zemljom, s narodom, s ljudima, djecom, naukom, istorijom, tradicijom, zdravim razumom.

„Ničega dobrog, nažalost, iz ovoga nije proizašlo“, upozorava profesorka.

Prije razgovora moram da Vam čestitam na i te kako zasluženoj Vukovoj nagradi, jednoj od najprestižnijih na ovim prostorima, i da vas pitam koliko cijenite čovjeka po kojem je ona nazvana. Drugim riječima, čime nas je, prema Vašem mišljenju, toliko zadužio da ga stalno veličamo? I koliko su uopšte osnovane kritike koje značaj njegove jezičke reforme preispituju?

– Vuk je gromada, ne samo za srpski jezik, književnost, kulturu, nego je njegov značaj veliki i u slovenskim, evropskim i svjetskim okvirima. Može li iko da zamisli koliko bi književno-jezičko nasljeđe bilo siromašnije da nije Vukovog poduhvata. Narodno stvaralaštvo koje je sabrao i objavio Vuk Karadžić spada u vrhove po umjetničkoj vrijednosti, a uz to je svjedočanstvo narodnog duha, otpora, snage pamćenja, koje čuva i narod i tradiciju. Bogatstvo srpskog jezika i nasljeđe, kao i Vukovo nadahnuće, neumornost, istrajnost i ljubav, doprinijeli su da Vukovo djelo bude izuzetno i obimom i sadržinom i tematskom raznolikošću. Ostavio nam je preko 2000 pjesama u blizu 200.000 stihova, oko 120 pripovjedaka, preko 6.000 poslovica, blizu 50.000 riječi, oko 200 štampanih zagonetki i još više neobjavljenih, gramatike, rječnike, putopise, polemičke spise, pisma… Kao da je imao devet života! I, što kod nas nije rijetko, mi upravo ono što je najznačajnije i najprepoznatljivije počesto pokušavamo da obezvrijedimo, natrunimo, da čeprkamo i „tražimo repove“, konstruišemo… Umjesto da to nadograđujemo, njegujemo i – slavimo.
Tako je i što se tiče jezičke reforme, koja je u mnogome savršena. Pokušava se stvoriti utisak da je Vuk uzeo „jezik seljaka“ te time osiromašio bogatstvo slovenskog nasljeđa, tj. da je „ukinuo“ crkvenoslovenski jezik i „viši stil“ i na njegovo mjesto uveo jezik „prostog puka“. Istina je daleko od toga. Nažalost, kontinuitet srpskog crkvenog (i književnog) jezika prekinut je umnogome silom istorijskih prilika. I mnogo prije nego što je Vuk Karadžić živio i stvarao. Nakon turskih zuluma, Srbi su u više talasa seoba, naročito sa juga, te sa prostora Kosova i Metohije, napuštali svoja vjekovna ognjišta i selili se na prostore koji su mahom bili pod upravom Austrije i Ugarske. Najveća i najpoznatija seoba je ona pod Arsenijem Čarnojevićem. Iza njih su ostajale i knjige pisane crkvenoslovenskim jezikom srpske redakcije, koji se u nauci zove srpskoslovenski. U novom prostoru, želeći da sačuvaju vjeru, pismo, a u nedostatku knjiga, prije svega crkvenih, obraćaju se za pomoć jednovjernoj ćiriličnoj braći – Rusima. Tako na smjenu srpskoslovenskom dolazi ruskoslovenski, koji uopšte nije mogao da zaživi u srpskoj pismenosti i književnosti jer se u mnogome razlikovao od srpskog. I u oblasti fonetike, i morfologije i sintakse, razlike su bile velike. Zato je i došlo do mješavine koja je nazvana „pravilom babe Smiljane“. Da nije došlo do prekida osmovjekovnog kontinuiteta srpskoslovenskog tipa, pitanje je da li bi bilo potrebe za tipom reforme koju je izvršio Vuk. Ovako, istorijske prilike su nametale reformu kao neminovnost. Mnogi koji pokušavaju da kritikuju Vuka i njegovu jezičku reformu prećutkuju činjenicu da je Vukova reforma došla na smjenu ruskoslovenskoj redakciji kod Srba, a ne srpskoslovenskoj.

Vuk Karadžić je našao vezivno tkivo u jednom drugom srpskom jezičkom kontinuitetu – u starosrpskom jeziku, tj. u srpskom narodnom jeziku, koji ima svoj kontinuitet i u pisanoj formi, u spomenicima koji su pisani srpskim narodnim jezikom na raznim i širokim srpskim prostorima. Kontinuitet mu je, naravno, sačuvan i u živoj riječi, u govoru naroda, u dijalektima…

Svaki srpski lingvista odužio se Vuku makar jednim naučnim prilogom. Vi ste to već učinili, i prije nego što ste dobili pomenutu nagradu, analizom jednog od najvažnijih načela njegove jezičke reforme – načela općene pravilnosti. Možete li nam kažete o kakvom je načelu riječ i kojim je putem Vuk do njega došao?

– Narodni govori su među sobom, naravno, različiti. Otkrivajući u njima srpsko jezičko blago, Vuk je tragao za tipom govora koji najviše objedinjava Srbe, ali i za tipom koji je „najpravilniji“, a onda i za onim što je u cjelini za srpski jezik „najsistemskije“, „najpravilnije“, što garantuje stabilnost jeziku. Duboko je promišljao šta je najprihvatljivije i opšte za sve Srbe, a i šta je utemeljeno i zajedničko srpskom jeziku po mnogim osnovama: „Kad se u narodnu jedne riječi dvojako govore onda je, mislim, spisatelj dužan izbirati ono, što je pravilnije, ne gledajući, ili ga govori naroda manje ili više. Tako i među Bokezima ako se nađe što ljepše i pravilnije, nego što se govori amo po našim krajevima, mi smo dužni ono uzeti u opšti Srbski jezik, ne gledajući, što je njih samo 30.000 duša“, piše Vuk. Dakle, Vuk je u toku svoje reforme istraživao, promatrao, poredio, saznavao, duboko promišljao i dolazio do najboljih rješenja. Zato se oko njegove reforme svi otimaju, zato se na njoj utemeljuju, koriste njene blagodati, istovremeno joj formalno i lažno dajući druga imena.

Kako se načelo općene pravilnosti danas drži u Crnoj Gori? Odgovaraju li njemu oblici koji se u škole uvode kao razlikovni u odnosu na srpsku jezičku normu?

– Naravno da ne odgovaraju. U Crnoj Gori danas nema nikakvih pravila ni pravilnosti. Vlada stihija, kako što se tiče imenovanja jezika tako i što se tiče pokušaja da se odredi norma. Jedna je strana pokušaj da se ime srpskog jezika u Crnoj Gori nasilno promijeni raznim formalnopravnim aktima, uprkos istorijskom kontinuitetu, jezičkoj strukturi, narodnoj volji, mimo svih kriterijuma lingvitike, sociolingvistike, svjetske prakse. Druga je strana pokušaj da se napravi otklon od srpskog jezičkog standarda i da se time srpski dijalekatski oblici bez ikakvog reda proglase za standardne. Tako danas u Crnoj Gori niko, osim govornika srpskog jezika (koji su ostali u stabilnom i prepoznatljivom standardu), ne zna šta je normativno, književno, kojih normativnih priručnika da se drže. A normativnih priručnika i nema, osim nekih zasnovanih ni na čemu, ni na kakvim kriterijumima. Tako nastaju, nažalost, generacije nepismenih, pogubljenih, zbunjenih, promašenih, sve zarad nečije grube i nesmotrene igre. Ova vlast se svojom politikom prema jeziku poigrala sa zemljom, s narodom, s ljudima, djecom, naukom, istorijom, tradicijom, zdravim razumom. Ničega dobrog, nažalost, iz ovoga nije proizašlo.

Što se tiče pokušaja uvođenja dijalekatskih oblika srpskog jezika u normu novonaimenovanog jezika, tu je vidljivo koliko otklon od Vukovog načela „općene pravilnosti“, koji je on ugradio u normu srpskog jezika, vodi haosu. U početnoj fazi svoje reforme (1814–1818) Vuk upotrebljava jekavske jotovane forme tipa ćerati, đevojka, iako piše jezikom koji ima dosta primjesa „slavenskih“, pa se (npr. u Pismenici) nalazi i tješitelj, utješite, djevstvenik… U Rječniku iz 1818. dosljedniji je u upotrebi jotovanih formi, npr. đeljaonica, đešto, ćešiti i sl., ali i tjeme, tjemešce, tješnje, tješiti, tještan, podjela. Godine 1839. Vuk uvodi jednu značajnu novinu, umjesto jekavskih jotovanja (tipa ćerati, đevojka) uvodi oblike sa tj, dj. Tim postupkom je izvršena jednoobraznost u tretiranju suglasničkih grupa tj i dj (u Vukovom jeziku bilo je ranije lećeti, poćera, đevojka itd. pored tjeme, utješiti, podjela itd.), a smanjen je i broj suglasničkih alternacija, koje su u velikoj mjeri ionako složenu morfološku sliku našeg jezika činile još složenijom (otklonjeni su, recimo, odnosi dijete – đeteta – đeca, lećeti – letim i sl.). Da ne govorimo koliko je danas pravilo jekavskog jotovanja nemoguće uvesti zbog stvaranja velikog broja novih riječi u kojima je jotovanje gotovo nezamislivo. S obzirom na pravilo, to bi podrazumijevalo oblike: đevojka od djevojka, đed od djed, ali i đevica od djevica, đelo od djelo, pođela od podjela, pređeli od predjeli, đelovanje od djelovanje, đelimičan od djelimičan, zatim jotovanje u dječak, djetski, djelić, dječkić, djeva, djevica, odjenuti, nadjenuti, djejstvo, djelanje, razdjeljiv, dodjela, zdjela, podjela, djelotvoran, djelatelj, djelitelj, djeljiv, djelimičan, djelić…, jer je u svim ovim slučajevima iza d bilo je od kratkog jata. Tako je i ćerati dobijeno od tjerati, ali je je od jata bilo iza t i u tjelesti (= ćelesni?!), tjelohranitelj (= ćelohranitelj?!), tjeskoba, tjestenina (= ćestenina?!), tjesnac (= ćesnac ?!), tjeme, tjemeni (= ćemeni?!), tješiti, otjelotvoriti (= oćelotvoriti?!), otjelotvorenje (= oćelotvorenje?!)… A ako pravite normativni priručnik, osnovni je princip da se nakon navođenja pravila navedu i izuzeci od pravila (gdje se jekavsko jotovanje, i štokavsko u jednom dijelu, ne vrši). Problem je što bi se od pedesetak primjera svega desetak uklapalo u pravilo, a ostalo ne. Čestrdesetak bi bilo izuzetak. Kakva je onda to norma?! E, to je Vuk Karadžić pročistio idući za načelom „općene pravilnosti“.

Dalje, on ni u jednom trenutku svoje reforme nije pomišljao da u normu srpskog jezika uključi dijalekatske oblike srpskog jezika sa s’ i z’, iako je bio upoznat sa njihovom upotrebom: „Osim ovi opšti glasova mogu se čuti u Srpskom jeziku još neki osobiti glasovi: 1) Ercegovci kašto izgovaraju s pred j kao Poljsko ś, a z kao ź, n. p. sjekira, sjutra, izjeo“ (Karadžić 1966/II: 29). Dakle, iako su ovi glasovi bili široko rasprostranjeni u srpskom jeziku (ne manje nego suglasnik h, nešto manje nego jekavsko jotovanje tj i dj u ć i đ), Vuk je, i kada nije izričito naglašavao, imao jak osjećaj za „općenu pravilnost“, tj. elemente u jeziku kao djelove jedne strukture (a s’ i z’, što bi se savremenom terminologijom reklo, nemaju status fonema, nijesu sistemskog karaktera, tj., vukovski rečeno, ne uklapaju se u „općenu pravilnost“). Primjeri u kojima se javljaju s’ i z’ ograničeni su na mali broj leksema. Osim u s’esti od sjesti, i iz’esti od izjesti, je od jata iza s i z bilo je i u sjenka (= s’enka?!), sjetan, sjetnost (= s’etnost?!), podsjetnik, zasjenjujući, odsjek (= ods’ek?!), razjesti, razjeden (= raz’eden?!)…

Jedno poglavlje knjige koja Vam je nedavno objavljena u izdanju Srpske književne zadruge posvetili ste velikanu srpske lingvistike Milanu Rešetaru, a prije svega argumentima kojima je opovrgao pretpostavku nekolicine savremenika da je Dubrovnik izvorno čakavski, a ne štokavski. Zašto je to pitanje u međuratnom periodu bilo toliko važno da je Rešetara navelo da se sukobi s tada vrlo autoritativnim Vatroslavom Jagićem, koji mu je, štaviše, bio mentor na bečkoj slavističkoj katedri, a i tast?

– Rešetar, jedan od Srba katolika iz Dubrovnika (kojih je tada bilo u znatnom broju), glavninu opusa posvetio je jeziku i govoru Dubrovnika i njegove okoline, od najstarijih pisanih spomenika do novijeg vremena. Za Rešetara je ne jednom rečeno da je najbolji poznavalac jezičkih prilika u Dubrovniku. Proučio je i predstavio nauci najveći broj dokumenata, spomeničku građu, književna djela koja su nastala u Dubrovniku i njegovoj najbližoj okolini. Na osnovu iscrpnih i opširnih istraživanja došao je do nepobitnih rezultata u vezi sa jezikom i govorom najstarijeg slovenskog sloja stanovništva, koje je veoma rano počelo da se naseljava u do tada romanski Dubrovnik, potiskujući stariji romanski jezički sloj, da bi ga u 15. vijeku i potpuno zamijenio. Prema Rešetaru, jezičko posrbljavanje Dubrovnika išlo je postupno sa naseljavanjem stanovništva iz istočnohercegovačke okoline, kao i posrbljavanjem „domorodaca“, ali su ga vjera i državne granice u znatnoj mjeri razlikovale i odvajale od srpskog okruženja. Prema njegovim detaljnim istraživanjima, prozna djela pokazuju da se u Dubrovniku govorilo štokavsko-jekavski, odnosno da je najstariji dubrovački govor bio štokavski (hercegovački) i jekavski. Rešetar je štokavski smatrao za srpski pa ga je tako i imenovao. Ni u jednom svom radu za jezik koji je zasnovan na spomeničkoj građi, koju je povezivao sa izvornim govorom Dubrovnika, nije upotrebljavao ime „hrvatski“.

Svoj odnos prema jeziku Dubrovnika i njegovom pismu ilustrativno je dao na samom kraju (u posljednjem pasusu) pristupne Akademske besjede 16. februara 1940. godine, prilikom prijema u SANU. Njen rukopis se čuva u arhivi SANU (br. 14456), a posljednji pasus glasi: „Iz te objektivne konstatacije [da se u Dubrovniku nikad nije govorilo čakavski] ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski“. Međutim, kada je nakon rata, 1952. godine, akademska besjeda objavljena u Glasu Srpske akademije nauka pod nazivom Najstariji dubrovački govor, ovaj završni dio jednostavno je izostavljen. Zbog čega, postaće jasno u kasnijim vremenima, kada se sprovodio jugoslovenski (= hrvatski) projekat, koji je imao za cilj da se dubrovačko ime odvoji od srpskog i veže za hrvatsko, u svakom pogledu. Dok se na hrvatskoj strani dubrovačka književnost redovno uvršćuje u korpus istorije hrvatske književnosti i hrvatskog jezika, istovremeno se zabranjuje njeno vezivanje za srpsku književnost i jezik. Odstranjivanje i zabranjivanje svega što dubrovačku književnost ne tretira kao samo hrvatsku nastavlja se svom silinom. O ovome je iscrpno i argumentovano pisao Milo Lompar, navodeći mnoge primjere, od kojih ćemo mi ovdje navesti jedan: zabranjena je knjiga Pavla Popovića Pregled srpske književnosti, sa tvrdnjom da je ovaj udžbenik „zastareo i šovinistički obojen“, dok tako nije tretiran udžbenik Mihovila Kombola, koji je izdat „’korienskim pravopisomʼ u uslovima Pavelićeve NDH i koji je, u jednom skraćenom i ranije odštampanom vidu, za sve vreme ’te državeʼ bio službeni udžbenik od strane ustaškog ministarstva prosvete hrvatskim srednjoškolcima (Miroslav Pantić)“ (Lompar 2014: 127–128).

Prema tome, Rešetar je problemu pristupao analizirajući originalne tekstove iz razdoblja tokom kojeg je Dubrovnik postao slovenski grad, dok je Jagić u stvari uglavnom spekulisao. Može li se na ma koje jezičkoistorijsko pitanje odgovoriti bez istraživanja originalnih tekstova? Ako ne može, zašto ih se onda klone oni koji se bave istorijom tzv. crnogorskog jezika?

– Rešetar navodi da se niko drugi osim njega nije specijalno bavio pitanjem jezika Dubrovnika, ali je, kako kaže, „nekoliko naših učenjaka pripadom iskazalo svoje mišljenje o ovom predmetu, a kao prvi Jagić, koji je težio da pokaže da su pjesnici pisali onako kako su govorili, a čakavski je, prema njemu ’aristokratski elemenat dalmatinskih gradova, (došao) preko dubrovačke vlastele, koja je bila u užem odnosu sa njima nego sa plebejskim stanovništvom okolice’“. Kao dobar pokazatelj da je i vlastela govorila štokavsko-jekavski Rešetar navodi Nikšu Ranjinu, vlastelina koji je pisao štokavsko-jekavski. Potom je Jagić pokušao da dokaže da se govor grada Dubrovnika razlikovao od okoline (koja je štokavsko-jekavska). To je Rešetar mnogim argumentima osporio. Kako nalazimo kod Rešetara, „nema osnovanih argumenata da se je u gradu ikada drugačije govorilo nego u okolini jer se ne može ni pomisliti da se je radikalno mijenjao govor okoline Dubrovnika, a još je manje vjerovatno pretpostaviti da je u Dubrovnik mogao stići čakavsko-ikavski govor ’preskočivši’ štokavsko-jekavsku okolinu“. I tako redom.

Sve što je napisao Milan Rešetar je zasnovao na istraživačkom radu i na argumentima. Bez rada na originalnim spomenicima nema pravih i istinitih dokaza, sve se svodi na improvizaciju i na ideološko-političke manipulacije. Crna Gora i njena sadašnja „nauka“ je, nažalost, najbolji pokazatelj toga. Niko od onih koji pokušavaju da sadašnje političko-ideološke projekcije preslikaju na istorijski plan, stvarajući iskrivljenu sliku „svecrnogorskog“, nije ispekao najosnovniji filološki „zanat“ u proučavanju spomeničke građe: idući od paleografije, preko pravopisa, jezika (fonetike, morfologije, sintakse), leksičke analize, tekstologije u cjelini. I, potom, u dublje naučne analize. Dakle, niko od njih nijedan spomenik nikad nije sagledao ni u cjelini ni u pojedinostima, niti to zna. Ali znaju da donose tvrnje naprečac i na „prepad“, kako bi rekao Milan Rešetar.

Primjer bi moglo biti Miroslavljevo jevanđelje. U knjizi ističete da neupućeni pojedinci taj tekst nazivaju spomenikom crnogorske redakcije staroslovenskog jezika, štaviše tvrde da mu je glavni pisar bio ijekavac i Crnogorac (a ne Srbin), dakle predstavnik izgovora koji je nastao čitava tri vijeka kasnije i narodnosti koja je nastala tek poslije Drugog svjetskog rata. Šta je posrijedi – neznanje, zlonamjernost ili nešto treće?

– Miroslavljevo jevanđelje predstavlja najstariji sačuvani spomenik srpskoslovenskog jezika. Bilo gdje da je nastalo, ono je po svim odlikama srpskoslovenski spomenik. Nastalo je najvjerovatnije za crkvu Svetog Petra i Pavla, zadužbinu Nemanjića, najpoznatiju zadužbinu kneza Miroslava, koja je bila episkopska crkva. Kako je i običaj, takvim crkvama se namjenjivao ovako monumentalni spomenik (odnosno ktitor ga je naručivao). Crkva Svetog Petra i Pavla je na Limu, dakle području koje je tada pripadalo Humu (a ne Zeti), potom Hercegovini sve do Berlinskog kongresa. Gligorije dijak je svojom rukom zapisao kome je jevanđelje posvećeno: pisano je za humskog kneza Miroslava, sina Zavidinog i brata Stefana Nemanje, koji je i stolovao u Blagaju, glavnom gradu humske oblasti. U ovo se sasvim lijepo uklapa i ktitorski natpis uklesan na luneti crkve Svetog Petra u Bijelom Polju, gdje piše: „U ime Oca i Sina i Svetog Duha ja sin Zavidin a imenom rab Božji Stepan Miroslav knez Humski sazidah crkvu svetog apostola Petra”. A i da je nastalo u Kotoru, to bi značilo da je nastalo u Nemanjinoj kancelariji. I u čemu bi bila razlika?

Jezik rukopisa je srpskoslovenski, pisala su ga dva pisara: Gligorije dijak i drugi, glavni pisar, čije ime je, najvjerovatnije, nepoznato. A i da je poznato, to ništa ne bi promijenilo, što se jezika i pripadnosti ovog spomenika tiče. Pravopis Gligorija dijaka pripada novijem pravopisu, sa ćirilskim pravopisnim tendencijama (na osnovama kojeg je nastao raški pravopis), a ne arhaičnijem (za koji se koriste termini zetsko-humski, humsko-bosanski, glagoljska pravopisna tradicija), kojem pripada pravopis glavnog pisara. Ali, tim istim, arhaičnijim pravopisom pisani su najstariji spomenici sa širokog srpskog područja: Povelja Kulina bana, Hilandarska povelja Stefana Nemanje, Humačka ploča, Natpis kneza Miroslava, svi do kraja 12. vijeka. Pri tom ne treba zaboraviti da pravopis nije jezik, što se u „novocrnogorskoj“ nauci ne razlikuje. U crnogorskim udžbenicima za srednje škole, nasuprot osnovnom znanju i istini, piše da Miroslavljevo jevanđelje pripada zetskoj redakciji (bez i najelementarnijeg pojašnjenja šta bi taj termin mogao da znači i da pokriva), iz koje se, potom, izvodi „crnogorski jezik“, čime pokušavaju da mu pridaju karakter „istoričnosti“. U novim „udžbenicima crnogorskog jezika“ još se dalje ide u improvizaciju i nenaučnost: „U zetskom periodu razvija se zetska (crnogorska) redakcija staroslovenskoga jezika. Najznačajniji predstavnik te redakcije i reprezentativno djelo toga perioda jeste Miroslavljevo jevanđelje, nastalo u Kotoru 80-tih godina XII vijeka, a pisala su ga dva pisara – Zećanin/Crnogorac Varsameleon, koji je napisao glavninu djela, i Rašanin/Srbin Gligorije, pisar posljednjih dviju stranica. Crnogorska/zetska redakcija definiše se kao tip staroslovenskoga jezika izgovorno prilagođen mjesnome jeziku prepisivača iz srednjovjekovne Zete. Iz te redakcije razvile su se kasnije i bosanska i srpska redakcija staroslovenskoga jezika“ (Čirgić–Šušanj 2011). Time sve što je danas u sastavu Crne Gore pokušavaju retroaktivno podvesti pod „zetsko“, potom „crnogorsko“, bez obzira što se istorijske činjenice i nauka tome protive. Ništa od ovdje napisanog, jednostavno, nije istinito, što predstavlja ili osnovno neznanje i nepoznavanje istorijskojezičke probematike (isključuje čak i poznavanje obaveznog i najprostijeg školskog pristupa materiji), ili je posljedica krivotvorenja istorijske i jezičke istine. Smišljen je „termin“ zetska redakcija, da bi se tu silom podvodilo i trpalo sve što je vezano za prostor današnje Crne Gore. Uz to se, ni manje ni više, iz nje izvode srpska i bosanska redakcija, što sa stvarnim jezičkim procesima i istorijskim činjenicama nema dodirnih tačaka. Da ne pominjemo da se miješaju pojmovi pravopis (pravopisne tendencije) i jezik. Kad sve to izmiješate (još teritorijalno dislocirate spomenik), možete dolaziti do kakvih god hoćete konstrukcija.

Dakle, treba uzeti original Miroslavljevog jevanđelja, znati čitati i analizirati spomenik, pa tek se usuditi o njemu govoriti. Ovako nešto može ustvrditi samo neko ko ne zna, a glumi da zna, ili namjerno falsifikuje građu.

Iako je Rešetar prije više od sto godina dokazao da ne postoje nikakvi specijalno bosanski dijalekti, da se svakim od njih govori i u susjednim zemljama, Vi danas morate da dokazujete da ne postoje ni specijalno crnogorski dijelekti. Zašto je jezički nacionalizam tako otporan? Koliko su za to odgovorni političari, koliko novinari, a koliko naučnici, tj. oni koji se tako samo nazivaju?

– Koliko je Rešetar bio pronicljiv i imao istinit i pošten odnos prema nauci, vidi se i iz njegovog odgovora Kalajevoj politici u vezi sa dijalekatskim prilikama u BiH. Podršku za projekat Kalajevoj jezičkoj politici nalogodavci su našli u Vatroslavu Jagiću, koji je kasnije i sam, na neki način, priznao svoju grešku. Rešetar je, s druge strane, ostao privržen naučnoj istini. Naime, poslan je da prikupi dijalekatski materijal iz BiH, ali mu nije bilo dopušteno da prezentuje i upotrijebi sakupljeni materijal, i to „zato što se nije složio s mišljenjem vladinog savetnika Horovica da se dijalekat u toj oblasti razlikuje od dijalekata u drugim krajevima“ (Ivić 2001: 274–275). O tome Rešetar (nakon što mu je uskraćen materijal za naučnu odbranu) kaže:„Ja mislim da je tomu bio ovo uzrok: kad sam se vratio s puta (tj. iz Bosne) u Beč, odsečni šef Horovic razgovarao je sa mnom o mome putu, te me zapita jesam li se uverio da se u Bosni i Hercegovini govori jednim dijalektom, koji se razlikuje od svih susednih krajeva, na što mu čisto i bistro odgovorih, naprotiv da sam se uverio da je onako kako smo mi filolozi i mislili i znali da je, to jest da se u Bosni i Hercegovini ne govori jednim dijalektom, već se dijalekti raznih krajeva BiH pomalo prelivaju i mešaju sa dijalektima susednih zemalja (Jagić, Spomenici: 241)“, (Preuzeto od: Okuka 2006: 91). Milan Rešetar je ostao vjeran dijalekatskoj građi, koja je pokazivala da se prostor BiH dijalekatski uklapa u širi srpski areal, da se jezičke izoglose ne poklapaju sa državnim granicama, već naprotiv. Iz tog razloga njegov dijalekatski materijal nije uzet u razmatranje.

Savjet za normiranje „crnogorskog jezika“ proklamovao je „prvo načelo modela za crnogorsku standardnojezičku normu“ proglašavajući da za osnovu „jezika“ uzima „opšti jezički sloj koji pripada autohtonim crnogorskim građanima“. Zar ovo ne podsjeća na period kada je od Rešetara očekivano da prikaže dijalekatsko jedinstvo i dijalekatsku autohtonost bosanskohercegovačkog prostora! Međutim, svaka od predloženih (pa i dubletnih) jezičkih crta oko kojih se spore zagovornici „crnogorskog jezika“ (bilo da pripadaju standardnom srpskom jeziku ili dijalektima srpskog jezika) pripada istočnohercegovačkom dijalektu. „Reformatori“ nijesu uzeli (tj. nijesu pokušali da uzmu) nijednu jezičku odliku koja pripada samo zetsko-raškom dijalektu (dakle, i govorima Stare Crne Gore), kao što je dvoakcenatski sistem, redukovan broj padeža (najčešće na četiri) itd.

Na dijalekatskom planu pokušava se „formulisati“ zajedništvo i istovjetnost dijalekatskog prostora Crne Gore. Dalje, taj prostor se, odvojen od ostalog, srpskog, dijeli na dva dijalekta, novonaimenovana kao „jugoistočno crnogorski“ i „sjeverozapadno crnogorski“. Međutim, i na dijalekatskoj ravni govorni prostor Crne Gore sasvim se lijepo uklapa (i uklapao se kroz istoriju) u širi kontinuum srpskog jezika čineći njegov neraskidivi dio. Nijedan govor, niti dijalekat, ne završava se na granicama Crne Gore, nijedan od njih nije „samo crnogorski“, niti je „opštecrnogorski“, kako se teži nenaučno predstaviti sada u Crnoj Gori. Nema nijedne jezičke crte koja bi bila karakteristična samo za govore Crne Gore, već se svaka prostire mnogo šire.

Pomenuli ste Savjet za normiranje crnogorskog jezika. Neki njegovi članovi u javnosti kao kriterijume na osnovu kojih su ustanovili taj jezik i njegov naziv često navode sociolingvističke. Možete li da nam predočite i prokomentarišete te kriterijume? Kolika je po Vašem sudu njihova vrijednost?

– „Obrazloženja“ koja su se navodila za ovakve procese nijesu bila naučno utemeljena, nijesu se čak ni dodirivala sa naukom niti su imala bilo kakav kriterijum. Lingvistički kriterijumi su postojani i jasni, na njima je utemeljena nauka, zato ih ima neuporedivo manje nego političkih; to su: strukturni, odnosno sistemsko-tipološki (tj. šta jezik jeste s obzirom na gramatičku strukturu), genetski (iz čega proishodi njegov istorijski kontinuitet), komunikativni (razumljivost). Ako se oni uzmu u obzir, dileme nema: prema svim jezičkim (naučnim) kriterijumima u Crnoj Gori se uvijek govorio i danas se govori srpski jezik, koji ima kontinuitet i što se jezičkog identiteta tiče, i što se imenovanja tiče. Nelingvističkih „kriterijuma“, koji su na ovim našim prostorima služili kao „opravdanje“ stvaranja novih jezika, odnosno novih imena za isti jezik, ima neuporedivo više, stvaraju se i dodaju novi – s obzirom na novonastalu situaciju, projekte i potrebu. Možete ih gomilati, kao i svaku proizvoljnost i laž. Svi su labavi, iskonstruisani, stvaraju se za dnevnopolitičke potrebe i za dnevnopolitičke jezike.

Kakav je s obzirim na to status srpskog jezika, kako se prema njemu crnogorske vlasti odnose danas?

– U Crnoj Gori u posljednjih desetak godina odluke i ukazi donošeni su naglo, pravljeni su duboki političko-administrativni rezovi, počev od školskog sistema, preko Ustava, raznih zakonskih i podzakonskih akata. Kad se formalnopravno nasilje završilo (ili se privelo kraju), u Crnoj Gori je nastao period prividnog zatišja, a, ustvari, radi se na istom projektu, po sistemu tihog „ubijanja“, da se što manje osjeti i vidi, tiho (ili samo malo tiše) i sistematično se oduzimaju prava srpskom jeziku i njegovim govornicima. I ono što je u formalnopravnom dijelu srpski jezik zadržao („jezik u službenoj upotrebi“; „uklopljenost“ i sabijenost u okviru četvoroimenog naziva nastavnog predmeta) nastoje da smanje i unište, prećute i ignorišu, svakodnevno, u praksi. Vlasti se ponašaju kao da srpski jezik u Crnoj Gori ne postoji i kao da nije ni postojao. Cilj je naviknuti cijelu Crnu Goru na drugo ime za jezik, makar posredno, zaobilazno, na taj način što neće imati formalnu potrebu i priliku da se sretnu sa imenom srpskog jezika da bi funkcionisali u sistemu Crne Gore. I ne samo da neće imati formalnu potrebu, nego neće imati ni mogućnost da to svoje suštinsko pravo iskoriste i sprovedu.

Ovdje je nemoguće sve nabrojiti, ali ćemo podsjetiti na neke detalje koji o tome govore. Prije nego što je usvojen novi Zakon o opštem obrazovanju (dakle, onaj u kojem je usvojen naziv za nastavni predmet Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski), Zavod za udžbenike je (ne bez dogovora sa određenim strukturama vlasti) na brzinu odštampao udžbenike na čijim koricama je stajalo „crnogorski jezik“ (neposredno prije početka školske godine). Trebalo je da ostanu van upotrebe nakon usvajanja novog Zakona o opštem obrazovanju i vaspitanju, međutim, mimo svih dogovora, ovi udžbenici nijesu povučeni, postepeno su počeli da se nameću i provlače u školama (i danas se lagano ustaljuju), tako da i djeca koja su popisom opredijeljena kao govornici srpskog jezika uče iz udžbenika na kojima stoji „crnogorski jezik“, upoznajući se sa „dva nova slova“ (s’ i z’). Osim ako neko dijete smogne hrabrosti da se javi da ne prihvata da uči „nova slova“ jer ona nijesu dio standarda srpskog jezika (ali, takvih je malo, i sve manje).

Kada otvorite sajt Vlade Crne Gore, Ministarstva prosvjete i Ministarstva nauke, Univerziteta Crne Gore, Filozofskog fakulteta, i tako redom, za opciju „kontakt“ možete da odaberete od jezika: crnogorski jezik, engleski jezik. Kako proizilazi, sa zvaničnim institucijama u Crnoj Gori možete formalno da uspostavite kontakt jedino na crnogorskom ili engleskom jeziku, ali ne i na većinskom, srpskom jeziku (mada suštinski to upravo činite na srpskom jeziku). Dakle, bilo koju službenu komunikaciju (a tome bi, valjda, trebalo da služi jezik u službenoj upotrebi) ne možete formalnopravno u Crnoj Gori obaviti na srpskom jeziku. I tako dalje…

U knjizi posebno opisujete put srpskog pisma, a najviše se zadržavate na njegovoj zlosrećnoj sudbini tokom Prvog svjetskog rata. Zašto ste odabrali baš to razdoblje?

– Zato što je ono što danas imamo na sceni u svim segmentima bilo na sceni i u Prvom svjetskom ratu. I izvan Crne Gore, a i u Crnoj Gori. Ono što je sprovodio okupator za vrijeme Prvog svjetskog rata danas sprovode ovdašnje vlasti. Potpuno identično. Time mislim i na preimenovanje jezika srpskog (samo je tada unošeno ime „hrvatski“, danas „crnogorski“), ukidanje ćirilice, hapšenje i progon učitelja srpskog jezika i branilaca ćirilice (kako tada tako i danas), „ukidanje“ Lovćena i Njegoša.

Ćirilica je u Srbiji zabranjena u javnoj upotrebi odmah po okupaciji, početkom 1916, a iste godine i u Crnoj Gori. Između ostalog, poskidane su table sa ćiriličnim natpisima na javnim mjestima. Zabrana upotrebe ćirilice trajala je sve do oslobođenja 1918. godine. Na prostoru Crne Gore, koja je početkom januara 1916. godine bila prinuđena da potpiše bezuslovni mir (onako kako ga je ponudila Austrougarska). Prestali su da izlaze svi listovi ranije štampani ćirilicom (nastavio je sa izlaženjem samo Glas Crnogorca, ćirilicom, u ilegali, u Neji kraj Pariza, potom u Rimu). Naspram ranijih časopisa pojavili su se okupatorski: Cetinjske novine (počele su da izlaze 7. septembra 1916, a prestale 19. oktobra 1918), Ilustrovane cetinjske novine (književni dodatak Cetinjskim novinama), Vijesnik naredaba, Najnovije vijesti, svi, od prvog do posljednjeg broja, do posljednjeg slova, štampani latinicom (na Cetinju u štampariji Vojnog generalnog guvernerstva za Crnu Goru). Jedino je Vijestnik naredaba / Vijestnik naredaba 1916. godine izašao dvoazbučno (na lijevoj strani lista latinicom, na desnoj – ćirilicom), ali već u januaru 1917. objavljen je samo u latiničnom izdanju. Što se tiče leksike, u upotrebi se uopštava ona koja je dominantno u upotrebi na hrvatskom području (zaklad, šport, športne zabave, obznana, vijećnik…). Do „siječnja“ 1917. u Cetinjskim novinama upotrebljavaju se i nazivi za mjesece rujan, listopad itd.

U školama je zabranjena ćirilica. Pored korišćenja latinice, postalo je obavezno učenje njemačkog i mađarskog jezika. Nastavnički kadar je zamijenjen, u ponekim slučajevima čak austrougarskim podoficirima (kaplarima). Zabranjena je srpska (i crnogorska) crveno-plavo-bijela zastava u Crnoj Gori, ali je, da bi Crnu Goru, valjda, time što više odvojili od Srbije, uz obaveznu crno-žutu austrijsku zastavu, te hrvatsku i mađarsku, pa i albansku, dozvoljeno isticanje i starocrnogorske zastave.

Lovćen i sva simbolika koju nosi bili su posebno tretirani od strane neprijatelja. Osvajanje Lovćena predstavljano je kao najvažniji cilj. Napad na Lovćen propraćen je sa velikom pažnjom, izvještava se o vremenskim prilikama, koje nijesu bile naklonjene okupatoru. Osvajanje Lovćena se u euforiji po značaju stavlja čak ispred probijanja ruskog fronta i ispred „potpunog uništenja vlade Petra Karagjorgjevića“. Osvajanje Lovćena nije imalo samo strateški cilj, primarni cilj bio je rušenje i uništavanje najdubljeg srpskog i crnogorskog nacionalnog simbola, kapele na Lovćenu, a preko nje književno-umjetničkog nasljeđa velikog Njegoša i stavljanje svega u druge okvire. Srpski glasnik, u članku Varvari, o tome piše: „Austro-mađarski varvari nisu zadovoljni time što su nam razbojnički uzeli zemlju, nego su sad počeli i skrnavljenjem svetaca. Sa Cetinja javljaju da su austrijske vlasti prenele mošći vladike Rada, pesnika ’Gorskog Vijenca’ sa Lovćena u Cetinjski manastir, a zna se da je poslednja pesnikova želja bila da na Lovćenu bude sahranjen. I to su, kažu, učinili iz vojnih razloga, da Crnogorci ne bi dolazili na Lovćen. Pred glavu im je kad su počeli i sa mrtvima ratovati“ (Srpski glasnik br. 256, str. 3, 25.9.1916). Dakle, ovo danas liči na „već viđeno“.

Iako su problemi obrađeni u knjizi predmet eksterne istorije srpskog jezika (koja se bavi uticajem društvenopolitičkih faktora na njegov razvoj), na osnovu Vašeg pristupa tim problemima reklo bi se se da ste naučno i stručno ipak više opredijeljeni za internu istoriju srpskog jezika. Znači li to da se eksternom bavite prvenstveno zbog aktuelnih zbivanja, kao i Rešetar u svoje doba? Biste li se, drugim riječima, njome bavili da živimo u nekim srećnijim vremenima?

– Kao što reče jedan moj kolega, dobro bi bilo da ova knjiga nikada nije nastala, tj. da nije bilo muke iz koje je rođena. Ali, s obzirom na ogromne falsifikate koje je ovo vrijeme donijelo, s obzirom da smo svjedoci svega što se dešava, ne bi valjalo da smo zatvorili oči i ćutali. Mnogi su značajni i značajno u Crnoj Gori govorili i pisali, znajući da je ćutanje pristajanje i posustajanje, da ne kažem sramota. Zato će ostati zabilježeno kako je Crna Gora (zvanična), i ko u njoj, u ovom vremenu negirala sebe, svoju istoriju, svoju slobodu, svoj identitet, gradeći „čardak ni na nebu ni na zemlji“.

Biografija: Od 1991. Jelica Stojanović zaposlena je na Filozofskom (Filološkom) fakultetu u Nikšiću. U zvanje redovnog profesora izabrana je 2012. Od 1996. do 1998. radila je na Katedri za slavistiku Državnog univerziteta u Sankt Peterburgu. Saradnik je Instituta za srpski jezik SANU, član Matice srpske i Odjeljenja za jezik i književnost CANU. Objavila je tri knjige, više od sto naučnih i više od pedeset stručnih radova. Jedno od najvećih imena savremene srpske nauke Miloš Kovačević nazvao ju je simbolom odbrane ne samo srbistike nego i lingvistike kao nauke u Crnoj Gori.

Razgovor vodio: Milan Ivanović