Prof. dr Sreto Tanasić: Vrijeme je da prestane progon ćirilice i srpskog jezika u Crnoj Gori

Prof. dr Sreto Tanasić, predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika u intervjuu nedeljniku „Afera“ rekao je da je srpski jezik većinski u Crnoj Gori, a da sa promjenom društvenih okolnosti, mora prestati i njegov progon.

Poznato je da ste veliki pobornik očuvanja srpskog jezika i ćirilice i da se sa mesta lingviste i filologa, a pre svega predsednika Odbora za standardizaciju srpskog jezika, svesrdno borite za vraćanje odavno urušenog statusa srpskog jezika i pisma u Srbiji. Da li i dalje verujete da je moguće srpskom jeziku vratiti status nacionalnog jezika kakav imaju jezici u dobro uređenim evropskim državama?

Svakako da vjerujem, da ne vjerujem – ne bih se time ni bavio. To je nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Samo srpski jezik u kulturnoj Evropi mora da se bori za nešto o čemu ne bi trebalo da postoje ni najmanje dileme. Druga je stvar što i ta kulturna Evropa u ovom slučaju zatvara oči kad je u pitanju njen dio obaveze.

Polazeći od stanovišta da su naš jezik i kultura nedeljivi na čitavom srpskom jezičkom i kulturnom prostoru, pozdravili ste najavljeni zakon o zaštiti srpskog jezika i ćiriličkog pisma koji bi trebalo da donesu zajedno Srbija i Republika Srpska. Mislite li da ne treba zanemariti ni brigu o srpskom jeziku među njegovom govornicima na drugim prostorima gde žive Srbi, pre svega u Crnoj Gori?

To uopšte nije sporno. Briga o statusu srpskog jezika i njegovog pisma – ćirilice ne može se odnositi na pojedine dijelove srpskog jezičkog prostora. Jezik se ne dijeli državnim granicama, on ima ili nema poželjan status samo kao cjelina. To što su sada čelnici dvije republike iskazali spremnost da se taj status štiti na njihovom prostoru i posebnim zakonskim dokumentima samo govori o tome da je ovdje preovladala svijest o značaju jezika za nacionalni i kulturni identitet, pa i za prepoznavanje ovih republika kao uređenih. Vjerujem da poslije ovih promjena na društvenom planu u Crnoj Gori nije daleko vrijeme kad će se takav odnos prema srpskom jeziku i ćirilici iskazati i u njoj. A briga i stručnjaka i država u kojim je srpski jezik najbrojniji, nacionalni jezik, mora da bude stalna i za status srpskog jezika tamo gdje je on manjinski – uvijek primjereno datim prilikama.

U osnivanju Odbora za standardizaciju srpskog jezika, na čijem ste čelu, učestvovale su i nadležne institucije u Crnoj Gori. Reč je o zaštiti jezika na čitavom srpskom jezičkom prostoru, a znamo da je to pitanje posebno osetljivo u Crnoj Gori. Šta mislite o tome što u Nikšiću čak paralelno postoje grupa za srpski jezik i književnost i grupa za crnogorski jezik i književnost?

Da, Odbor za standardizaciju srpskog jezika osnovale su i nastavno-naučne institucije koje se bave srpskim jezikom iz Crne Gore – osnovale su i danas imaju svoje predstavnike u njemu. Promjena društvenih okolnosti u Crnoj Gori neminovno će dovesti i do promjena jezičke situacije tamo. Nemoguće je da se sačuva stanje koje podsjeća samo na vremena kad se srpski narod nalazio pod okupacijom: da se i zabranjuje i ime i upotreba srpskog jezika. Uostalom, srpski jezik je u Crnoj Gori većinski jezik, unatoč svim, savremenom civilizovanom svijetu nepoznatim, načinima njegovog progona – on je jezik i drugih, koji se nisu izjašnjavali kao Srbi.

A to što u Nikšiću postoji studijska grupa za crnogorski jezik ne znači mnogo. Kad država prestane da vrši nasilje nad srpskim jezikom i njegovim govornicima, stvari će se same izbistriti. Pored srpskog jezika kao većinskog jezika ostaće crnogorski jezik koji je politički jezik. To znači da je on samo na simboličkom planu –  praktično jedino po nazivu – poseban jezik, iza koga nema posebnog lingvističkog jezika. Nema ga na nivou gramatike i leksike – ni kao književnog ni kao narodnog jezika u vidu posebnih dijalekata. A postojeći jezik se tradicionalno u Crnoj Gori naziva srpski jezik. U skladu s tim dobiće i ta studijska grupa mjesto. Ako nestane ona država koja  je takvu studijsku grupu mimo svih naučnih razloga oformila, nestaće i glavne podrške za nju,  a mladi će sami znati da procijene treba li da se upisuju na tu grupu.

Više puta ste izjavili da je crnogorski jezik varijanta srpskog jezika sa izvesnim posebnostima, a na jednom mestu ste izneli zanimljivu konstataciju da bi po toj logici (pravljenja posebnih jezika) mogao da postoji i američki jezik…

Trebalo je da budem precizniji. Oni koji se naučno i više od mene bave pitanjima raslojavanja jezika izričiti su da jezik koji se upotrebljava u Crnoj Gori nema uslova da bi imao status jezičke varijante. Može se govoriti o nekakvoj varijaciji, jer ni najprepoznatljivije u tome jeziku u odnosu na recimo Beograd – ijekavica – nije svojstvo samo srpskog jezika u Crnoj Gori. Nije nikakvo otkriće ako kažem da američki engleski jezik ima mnogo više razlike prema britanskom pa nije – američki, nego engleski jezik.

Ako je delom ta klima bila diktirana političkim razlozima, da li treba gajiti nade da će promena vlasti u Crnoj Gori doneti neki boljitak na tom planu?

Da, to je gotovo sigurno, mnogo više od nade. Ne može se jedna toliko neprirodna klima mijenjati selektivno; pa jezička prava spadaju u red osnovnih ljudskih prava. Prirodno je da se cijelom jednom narodu ta prava ne mogu više uskraćivati. Bez vraćanja slobode na tom planu, zajedno sa vraćanjem vjerskih sloboda pravoslavnom narodu – ne može se govoriti da se Crna Gora oslobodila i vratila sebi.

Kako biste prokomentarisali to što negodovanja zbog navodnog privilegovanja ćirilice ima i u Srbiji? Lingvista Ranko Bugarski je, recimo, za Radio Slobodna Evropa rekao da ćirilica u Srbiji ne može biti ugroženo pismo kao „pismo koje je u tolikoj meri privilegovano“. Deca u školi prvo uče ćirilicu, pa tek sledeće godine latinicu, te se u Srbiji škola ne može završiti a da ne znate ćirilicu. Po njegovom mišljenju diskriminatorno je upravo to što se u Nacrtu zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama latinica definiše kao „pomoćno pismo“.

Da, ima povremeno takvih nastupa. To su oni koji, svjesno ili nesvjesno, iz ovih ili onih razloga, rade na onemogućavanju da ćirilica dobije status koji joj kao nacionalnom pismu pripada kod službene upotrebe srpskog jezika, kako je i Ustavom Republike Srbije propisano. U pomenutom primjeru riječ je o statusu ćirilice koji je imala od Novosadskog književnog dogovora, u periodu kad je stalno potiskivana dok nismo došli dotle da je bila postala nevidljiva. Dakle, po ovome ćirilica nije u nepovoljnom položaju jer zakonima nije zabranjena, u školama se nauči, ali je praksa ne trpi. To kao da je bio idealan status ćirilice. Trebalo je još samo da prođe neko vrijeme pa da se kaže kako ćirilicu gotovo niko ne koristi pa da je treba i izbrisati iz zakonskih akata kao nešto što je praksa odbacila. Kako se u takvom razmišljanju pripisuje netolerantnost prema latinici – to govori o pogledu na pisma kod nas. Pokušaj da se sačuva stanje iz vremena srpsko-hrvatskog jezičkog zajedništva: zakonski ravnopravna ćirilica i latinica, u praksi poželjno bez ćirilice. Ko bi se javno zalagao za ćirilicu lako je proglašavan za politički nepodobnu personu.

Da li je jezička politika bitan elemenat ukupne državne politike i zašto je u praksi teško ostvariti saradnju između struke i države sa tim ciljem (a reklo bi se da to važi i za prilike u Srbiji)?

Da, jezička politika u dobro uređenim državama predstavlja jedan od stubova ukupne državne politike. Osmišljava se i ostvaruje u harmoničnoj saradnji struke i države. Nikakva tajna nije da praktično sve evropske države – velike i male – imaju u svojoj državnoj politici ugrađenu jezičku politiku, samo što se to kod nas ne govori, valjda upravo zato da bi se ometalo da se i kod nas radi tako. Pa je onda lakše izvrgavati kritici naš lingvistički esnaf i sve druge koji govore o potrebi uređivanja jezičke politike u Srbiji. Zato tako dugo nemamo usvojen zakon o jeziku koji bi bio primjeren novonastalim društvenim okolnostima i, na kraju, usaglašen sa Ustavom.

Problem siromašenja srpskog jezika, posebno među pripadnicima mlađe generacije, posebna je tema. Kao razloge za to navodite nedovoljan fond časova srpskog jezika u školama, odnosno nepostojanje nastave jezika na svim fakultetima, preveliku izloženost dece internetu od najranijeg uzrasta… Da li bismo tome mogli da pridružimo i uticaj lošeg prevoda, pre svega sa engleskog jezika, sa kojim se deca takođe suočavaju veoma rano, počev od gledanja crtanih filmova?

Više je razloga koji vode ka jezičkom siromašenju. A trebalo bi poći od stanja u našem školstvu. Čini se da sve reforme školstva idu i za time da se srpski jezik kao nacionalni jezik, mimo prakse u drugim evropskim zemljama, potiskuje i svede na nepodnošljivo mali broj časova – u osnovnoj i srednjoj školi – što je već sada faktičko stanje. A na fakultetima se, čak ni na nastavničkim, srpski jezik ne izučava. Iz ovoga sve drugo proizilazi, pa i svijest o tome da dobro vladanje nacionalnim jezikom ništa ne znači. Zato nemamo lektore srpskog jezika u novinskim, izdavačkim, državnim i mnogim drugim ustanovama. Zato nije bitno kako se prevodi, koliko i kako preuzimamo riječi i obrte iz stranih jezika, prije svega iz engleskog. Niti se vodi računa o jeziku interneta niti se resorno ministarstvo valjano bavi pitanjem uticaja interneta na djecu.  Zato smo došli u situaciju kad se može reći da nam je srpski jezik zapušten i sveden i siromašan, kao i svi marginalizovani u jednom društvu.  Stanje  je takvo da možemo da želimo da se status srpskog jezika izjednači sa statusom manjinskih jezika u Srbiji.

Poseban problem je i kvalitet i koncepcija nastave književnosti u školama, pa i nepojmljivo izbacivanje iz programa srpskih književnika – najsvežiji primer je poezija Desanke Maksimović…

Tako je. Jer srpski jezik je u osnovi srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta, zato se u istom paketu nalaze srpski jezik i srpska književnost. Stalno se istiskuju iz srpskog nacionalnog prostora, sve pod vidom osavremenjavanja, na evropskom putu, nastave. Srpski jezik i srpska književnost kao najznačajniji elementi srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta stoje kao prepreka na tome tako propisanom putu – da se tamo nađemo, mimo svih drugih, bez ičega svoga, ogoljeni i osiromašeni – do neprepoznatljivosti, da budemo među posljednjim narodima. Da odgovaramo slici koju su o nama stvarali od devedesetih godina prošlog vijeka. Nije samo na struci, već je to obaveza srpskih intelektualaca, svih koji se tako osjećaju i predstavljaju, da sačuvamo srpski kulturni i nacionalni identitet, baš kao što drugi evropski narodi čuvaju svoj. Naši preci su to znali, takođe u nepovoljnim okolnostima, da odbrane. I u prošlosti je najčešće srpski nacionalni i kulturni prostor bio ispresijecan granicama, a naši stari su ga znali čuvati. Imamo li mi pravo da guramo glavu u pijesak? Ko hoće – neka izvoli, ali sakriti se neće.

Izvor: Afera