Prof. Siniša Šešlija o knjizi Rada Lalovića: Pamtim da bih postojao

Piše: prof. Siniša Šešlija

O PAMĆENJU I SJEĆANJU KAO USLOVIMA OPSTANKA

(Rade R. Lalović, Pamtim da bih Postojao, Institut za srpsku kulturu, Nikšić, 2023. g.)

Knjiga pod naslovom Pamtim da bih postojao, autora Rada R. Lalovića, je zaista specifična i posebna u svakom pogledu. Za Lalovićevu knjigu se može reći da je ujedno i zbirka eseja, zbirka književnih kritika pojedinih djela, ali i metodološki priručnik u nastavi književnosti. Bilo da je sagledavamo kao zbirku eseja ili kao metodološki priručnik u nastavi srpskog jezika i književnosti, knjiga ispunjava osnovnu namjenu i funkciju a to je da pomogne u razvoju jedne nove vrste književnosti kod nas Srba, književnosti njegovanja i čuvanja kulture sjećanja. Da bismo je što bolje sagledali i razumjeli, treba da , na samom početku, osvjetlimo pojam kultura sjećanja. To je, bar u domenu nastave srpskog jezika, odnedavno uveden modul u izučavanju književnosti kako u osnovnim tako i srednjim školama Republike Srpske. Pokušaj ili ljepše rečeno nastojanje da se stane na kraj hotimičnom ili nehotimičnom njegovanju, kako sam Lalović kaže, kulturi zaborava. Onog velikog istorijskog zaborava koji je srpski narod njegovao veći dio 20 vijeka, vijeka ratova, vijeka krvi i smrti, i vijeka najvećeg stradanja srpskog naroda od kako postoji. Pogotovo je to potrebno danas, u ovom bezumnom vremenu kada se prepravljaju i ispravljaju ili čak bezočno kradu istorijski podaci , pa čak se i kompletna prošlost određenih naroda ispravlja i prepravlja. Naše nije da odgovaramo na pitanja ko to radi i zbog kojih ciljeva i za čije interese, ali nam je cilj da u svjetlu današnjice ukažemo da značaj jedne ovakve knjige. A ova knjiga se isključivo bavi tematikom stradanja srpskog naroda kroz istoriji, s posebnim osvrtom na Prvi i Drugi svjetski rat kao i stradanje Srba u Otadžbinsko – oslobodilačkim ratovima pri raspadu bivše SFRJ. O tome autor navodi mnoge istorijski nepoznate činjenice i posebno ukazuje da srpski narod nije stradao samo od ruke zločinaca za vrijeme rata, nego i od ruke onih koji su bili na vlasti, komunisti i titoisti, za vrijeme mira. I sve to, o čemu piše autor, ima za cilj samo jednu misao i jednu ideju, a to je – razvijanje svijesti o potrebi razvijanja ličnog i nacionalnog identiteta i odbrana istog.
U autorovoj biografiji jasno stoji odrednica da je dugo godina, čak od 1993. godine, radio na mjestu nadzornika za nastavu srpskog jezika i književnosti. Baviti se više od 25 godina predanim mentorskim radom i praćenjem kvaliteta nastavnog procesa srpskog jezika znači steći ogromno, neizmjerno iskustvo rada u nastavi, nastavnom procesu. Znači do srži biti upoznat sa planom i programom predmeta koga mnogi uvrštavaju u nacionalni predmet. ( Još uvijek nije uspostavljen takav odnos prema nastavi maternjeg , srspkog jezika i istoriji, ali se iskreno nadamo da će što skorije biti.). Znači znati sve mane i nedostatke nastavnog plana i programa, sve ono što ga nepotrebno opterećuje, ali i sve ono što bi trebalo da se nađe u jednom takvom programu a toga nema. Ovaj malo duži uvod, čitalac će shvatiti ukoliko pažljivije pročita sljedeće rečenice u Lalovićevoj knjizi:
„U razgovorima koje smo u to doba vodili sa velikim brojem profesora i iz školske prakse, i sa univerziteta saznali smo poražavajuće činjenice da skoro niko ne zna ni za jedno poetsko ostvarenje sa temom stradanja u Jasenovcu, u Jadovnu, u Prebilovcima, u hercegovačkim i ličkim jamama, u Pivskim Dolima, u Velici na Čakoru, u Starom Brodu na Drini i tako redom. Znalo se samo za Desankinu Krvavu bajku i za Goranovu Jamu. Rijetki su znali za još pokoju pjesmu i pjesnika koji je poetski svjedočio o srpskom stradaniju. Odgovori su bili: Neznam. Nisam se time bavio; i slični.“ (str. 119-120).

Eto, dakle odgovora. Kao nastavnik, pa nadzornik, pa književni kritičar, pa pjesnik i književnik, Lalović je i te kako dobro upoznat sa svim teškoćama sa kojima se susreće svaki nastavnik srpskog jezika kada dođe u dodir sa dijelom NPP-a zvanim Kultura sjećanja. Sam autor kaže kako se taj dio plana realizuje samo u završnim razredima osnovne i srednje škole na teritoriji Republike Srpske i da je poprilično nov, odnedavno uveden u nastavu maternjeg jezika. Sa mukom i teškoćama ga realizuju i mnogo iskusniji nastavnici, a o početnicima da i ne govorimo. Susreću se sa mnoštvom problema. Na koji način i kako približiti učenicima nastavni materijal prepun užasa počinjenih nedjela nad srpskim narodom? Kako to sve predočiti učenicima koji o tome ne znaju skoro pa ništa? Kako ih zainteresovati za takve časove književnosti kada učenici uopšte ne čitaju, a kamoli ove ljudskom razumu, a posebno dječijem teško shvatljive teme? Gdje naći pomoć? Ko je o tome nešto pisao? Gdje je to objavljeno? Pitanja mnogo a niotkuda pomoći. Znajući sve to, Lalović će objaviti svojevrsnu antologiju književnih djela koja govore o stradanju srpskog naroda . Ta antologija je objavljena pod nazivom Pred sjenima srpskih mučenika. Umnogome je pomogla u realizaciji sadržaja modula Kulture sjećanja. I u toj knjizi, Lalović je objavio veći dio tekstova književne kritike i mogućih načina interpretacije istih u nastavi. U ovoj knjizi, Pamtim da bih postojao, Lalović ide i korak dalje. Ne samo da objavljuje kritičke tekstove pjesama koje govore o stradanju srpskog naroda, nego i prikazuje na koji način se može sistematski organizovati izvođenje nastave Kulture sjećanja. Iz svog bogatog rada i iskustva kao nadzornik, Lalović crpi ideju na koji način i kako treba sistematski organizovati izvođenje ovog dijela nastave srpskog jezika. Iz pročitanog i predočenog jasno se vidi koliko pažnje i truda je Lalović unio u ovaj dio svoje knjige. Predano, jasno, precizno, metodološki vrlo prihvatljivo, autor predočava plan proučavanja modula Kulture sjećanja sa jasnom porukom: Kultura sjećanja ili da kažemo pamćenja treba da postane osnovni dio, nukleus oko koga se okuplja nastava srpskog jezika i književnosti ali i istorije. Najvažniji dio učenja kada su u pitanju tzv. nacionalni predmeti. I, s pravom tvrdi, jedini pravi mogući put kako da kod naših najmlađih, učenika, razvijemo i probudimo potrebu izgradnje ličnog i nacionalnog identiteta.

Koji je to put i koji je to način?

Autor kaže da je zajedno sa ostalim nastavnicima i profesorima posjetio jevrejski nacinalni institut Jad Vašam i upoznao se sa načinom kako jevrejska zajednica njeguje kulturu sjećanja, tzv.Holokaust. Poučen tim iskustvom, po povratku u našu Republiku Srpsku, Lalović započinje opsežne pripreme i istraživanja na koji to način i kako i mi , Srbi, možemo napraviti i uraditi nešto slično. Ona njegova rečenica da gotovo niko ništa ne zna ili se nije dovoljno interesovao za takvu vrstu književnosti, književnosti stradanja Srba i više nego jasno pokazuje sa kakvim se sve poteškoćama i mukama susreo autor i njegovi malobrojni saradnici. Shvativši da mi Srbi mora da naučimo da pamtimo da bismo postojali i opstali na ovim prostorima, Lalović će se uhvatiti u koštac sa svim tim poteškoćama a kao rezultat svega toga jeste i ova knjiga. Knjiga u kojoj na prvom mjestu kao način probuđivanja svijesti o potrebi imanja ličnog i nacionalnog identiteta jeste porodica. Ona osnovna ćelija svake ljudske zajednice. Porodica na čijoj snazi i trajnosti opstaje srpski narod na vrletima Blakana toliko mnogo godina, vijekova, milenijuma. Upravo na toj činjenici, o snazi porodice, autor zasniva svoj sistem proučavanja ove vrste književnosti. Ne samo u završnim razredima osnovne i srednje škole nego u svakom razredu osnovne i srednje škole. Započeti sa prepoznavanjem identiteta, pravljenjem porodičnog stabla kod mlađih razreda osnovne škole, očuvanjem tradicije i običaja, a a zvršiti sa jasno realizovanim i uspješno sprovedenim ishodima nastave:
• učenik zna o svojim precima, o njihovoj sudbini, o svojim običajima i tradiciji. Ne samo da zna nego ih i poštuje i slijedi.
• zna na kojim je to sve mjestima stradao njegov narod, njegovi preci,
• zna zašto je stradao njegov narod,
• zna ko su oni koji su činili strahote prema njgovim precima.
• Zna i pamti da se ne bi ponovilo
Da bi se ti ishodi postigli, Lalović nudi čitav jedan i po širini i dubini metodologije razrađen pristup. Na popriličnom broju stranica, Lalović će ponuditi brojna rješenja, prijedloge, pa čak i ekskurzijska putovanja. Jasno je i više da je autor vrlo dobro proučio model kako to radi jevrejska zajednica i da sličan modul preporučuje i za naš školski sistem. Ide čak i korak dalje, pa jasno kaže da nije dovoljan broj redovnih časova nastave nego da se dobar dio ovih aktivnosti i rada može realizovati na časovima tzv. vannastavnog sadržaja (sekcije, klubovi čitalački i istraživački, učeničke dramske grupe i sl). Autor dalje navodi i mogući spisak svih mjesta stradanja koje je neophodno posjetiti u okviru predviuđenih ekskurzijskih putovanja i izleta. Više je nego primjetna želja i nastojanje autora da se motivišu ne samo nastavnici u osnovnim i srednjim školama nego i učenici i da se okupe u jedan zajednički sistem čiji je cilj razvijanje svijesti o potrebi znanja o ličnom i nacionalnom identitetu. Čak se može reći da se ovakvim sistemom može govoriti i o dvostrukoj ulozi učenika, kao učenici u školi i kao učitelji u svojim porodicama. Sigurni smo da se , posebno kod mlađih osnovaca, može govoriti i o uključivanju porodice, i uže i šire, u istraživačke zadatke, a samim time i pojačano interesovanja za sadržaje nastave Kulture sjećanja. A to sve ima za cilj uključivanje šire društvene zajednice u realizaciju ovog dijela nastave, a onda to samo po sebi postaje i jedan veći i širi krug djelovanja kako pojedinca tako i cjelokupne zajednice. A sve te aktivnosti vode kao jednome – buđenju iz zaborava i započinjanju sjećanja na svoje pretke. Jednom riječju može se kazati – Pamtimo da bismo postojali. Možemo slobodno i reći da bismo opstali.
Nije samo metodologija izvođenja nastave sadržaj ove knjige. Na velikom broju stranica, Lalović će posvetiti dovoljno pažnje svim pjesnicima i književnicima koji su putem svojih stihova i rečenica ukazali na teškoće i stradanja kroz koja je prolazio, pa čak i kroz koja prolazi naš, srpski rod. Podsjeća nas na Andrićev roman Na Drini ćuprija i ukazuje da nas naš neprijatelj nikada, ama baš nikada nije štedio i nije bio nježan prema nama. Od dalekog danka u krvi, aneksije BiH, uvođenja kalajevštine, zločina Prvog svjetskog rata, užasa Drugog i na kraj, raspada bivše SFRJ i ratova u Hrvatskoj, BiH i Srbiji – KiM, Lalović će nas, ruku pod ruku sa veličinama naše književnosti: Andrićem, Desankom, Petrovićem, Dučićem, Šantićem Raičkovićem, Bećkovićem Nogom, Đogom provesti kroz hodnike teškoga stradanja srpskoga naroda. Ovoj plejadi književnih veličina pridružiće se i oni noviji, moderniji, možda široj književnoj javnosti i manje poznati, ali ne manje vrijedni: Milan Nenadić, Miroslav Maksimović, Anželika Nikolina Kučinar, Dejan Gutanj, Luka Cicmil, Goran Vračar, Obren Govedarica i mnogi drugi. Svi oni govore, pišu, zapjevaju o jednom istome, teškom stradanju srpskog naroda i to samo zato što je pravoslavan, što voli slobodu, što je istinoljubiv i pravedan. Govore o teškim turskim vremenima, raznim kulucima i dadžbinama, o danku u krvi. Govore o nastojanju da se potisne, posebno iz BiH srpski jezik i srpsko ime, o vremenima šuckora i njihovih zločina. Posebno bolan je Drugi svjetski rat kada su razmjere ustaških zločina iznenadile čak i njihove učitelje i mentore, italijanske i njemačke fašiste. Riječi Anželike Nikoline Kučinar
I evo ja molim se za oprost Bogu
Ali Jasenovac vam nikako oprostiti ne mogu.
(Prema: Srpska poezija stradanja i patnje, Rade R. Lalović)
jasno govore o tom neprebolu srpskoga naroda.
Poseban osvrt je napravljen kada su u pitanju zločini koje su nad srpskim narodom činili pripadnici komunističke vlasti u tek oslobođenoj državi. Da bi to bilo što jasnije i što razumljivije čitaocima, autor se potrudio i ponudio čak i dokumenta tadašnje vlasti koja nedvosmisleno ukazuju da jednu ogromnu prevaru kada je u pitanju odnos komunističke vlasti prema Srbima. Pjesme Pasje groblje Momira Vojvodića i Rosa suzna Rada R. Lalovića autentično svjedoče o tim stradanjima. Ponovo zavarani, ponovo nagovoreni da zajedno sa zlotvorima grade zajednički državu, Srbi su prihvatili ćutanje i zaborav kao način izgradnje bratstva i jedinstva. Čak su i crkveni velikodostojnici bili izloženi teroru i progonu od strane komunista,a Srbi su i na to ćutali. Lalović u ovoj svojoj knjizi ukazuje kojom je cijenom plaćano to bratstvo i jedinstvo, ta država samozavaravanja, bar kada su u pitanju Srbi. Možemo je slobodno nazvati i državom Samozaborava jer su Srbi pristali da zaborave i odreknu se, bar na jedno vrijeme, svih svojih mučenika iz Gline, Šurmanovaca, hercegovačkih i dalmatinskih jama, Prebilovaca, Starog Broda, Jasenovca i mnogih, mnogih drugih mjesta stradanja Srba. Da nam se zbog zaborava dešava isto, jasno ukazuju stihovi Mladena Jankovića iz pjesme Jasenovac (1995):
Pogledaj me, brate, ja sam onaj isti,
pogledaj dok možeš i imaš čime,
i deda je tvoj bio mi na listi,
onaj po kome dadoše ti ime.
(Prema: Srpska poezija stradanja i patnje, Rade R. Lalović)
Taj naš olaki zaborav, to olako prelaženje preko žrtava koja nas je mnogo puta u istoriji koštalo je i povod da Lalović posebnu pažnju posvetiti pjesnicima i pjesmama koji govore stradanju Srba u Otadžbinsko – odbrambenom ratu 1992-1995 u BiH, a posebno o gradu Sarajevu. Možda najbolju sliku tog stradanja nudi pjesma Dejana Gutanja, Sarajevo i onaj stih
Molim te Bože, daprođem kroz svaki lepi grad
Samo ne daj ni u snu da prošetam Sarajevom.

Kroz sve svoje tekstove, bez obzira da li su metodološke ili književno – kritičke autor provlači jednu misao i jedan cilj. A to je buđenje srpskog naroda iz dubokog sna i shvatanje da smo bez njegovanje kulture sjećanja i bez pamćenja naše prošlosti osuđeni da nam se ta prošlost ponavlja. Zato nikoga ne treba da iznenadi natpis na spomeniku u Starom Brodu gdje sa strane piše : Oprostite nam što smo ćutali 65 godina. Ili kada se pročitaju tekstovi koji govore o progonu crkvenih velikodostojnika (Kad Joanikije razdani apsanu). Iz istog razloga u ovoj knjizi uvrštena je i poezija koja govori o stradanju srpskih vojnika na Košarama, tom novom Kosovu našeg naroda. Početi se prisjećati svoje prošlosti, svojih mučenika, ne zaboravljati ih, ne odbacivati ih u zapećke naše književnosti, ne dozvoliti da trunu razbacani i rašireni po raznoraznim štampanim i elektronskim knjigama i časopisima.
Dakle, autor jednostavno želi da sve nas, i nastavnike i profesore i učenike, sve buduće čitaoce upozna sa velikim brojem književnika koji su svojim djelima svjedočili i svjedočeo bolu i patnji srpskog naroda.Da ukaže na činjenicu da su ta djela, posebno ona nastala u 20.vijeku bila pomalo skrivena, uklonjena od očiju javnosti. Znajući da su ta djela raštrkana i razbacana po mnogim što štampanim što elektronskim knjigama i časopisima, Lalović nam pruža mogućnost da ih pronađemo u cjelini, na jednom mjestu. Tako da nam ova knjiga ujedno dođe i kao zbirka književnih tekstova, mahom pjesama koje govore o stradanju srpskog naroda.
Sve ovo, autor radi sa jasnim ciljem – želi se pomoći da se takvi književni tekstovi na pravilan i lako shvatljiv način realizuju na časovima sa učenicima. Bez obzira što ova knjiga nije samo metodološki priručnik, ona i te kako jasno i precizno ukazuje na put kojim treba poći da se pravilno shvate i protumače ova književna djela. Sam autor kaže da samo dobro pripremljen i znanjem naoružan nastavnik može na pravilan način iznijeti svu težinu nastavnog procesa kada je u pitanju ova vrsta književnosti. Nimalo nije jednostavno učenicima govoriti o strahotama i užasima ustaških pokolja srpskog naroda i njihovog nečovječanskog postupanja sa žrtvama. Ukoliko nastavnik nije dovoljno upoznat sa svim činjenicima i istorijsko – društvenim okolnostima, posrtanja, pogrešna i površna tumačenja su sasvim izvjesna. Znajući to, godinama radeći kao nadzornik pri RPZ-u Republike Srpske, autor se postarao da da više nego dovoljnog početnog znanja i podataka svojim kolegama, nastavnicima. A isto tako i učenicima, onima koji se više zainteresuju za ovu tematiku. Naravno, bilo bi potpuno pogrešno reći da se svojim tekstovima autor obraća samo nastavnicima.
Ostavljeno je i više nego dovoljno smjernica i putokaza kojima mogu krenuti i svi drugi u tumačenju književnih djela o srpskim stradanjima od Jadovna, preko Jasenovca i Prebilovaca, preko Velike na Čakoru i Pivskih Dola pa do Šumarica i Novosadske racije, prije svega univerzitetski profesori i književni kritičari.