Profesorica

Piše: Bogić Bulatović

Traži, traži pa ćeš naći! Našlo bi se tu još ponešto. Uvijek se može nešto pronaći. Zavisi šta se traži i kakava su nam očekivanja, kakve su nam ambicije. A kad se već ponešto nakupi, eto i mnogo toga. Kada se zadre, pa pronjuška, pa se zabode nos đe mu mjesto nije, pa se glavom uroni u beskrajna prostranstva bestiđa, štošta bi se našlo i prepoznalo, i uplašio se ini i mnogi! More Marko, nijesu drumovi za oranje!

Prošlo je valjda vrijeme intimusa po službenoj dužnosti, posilnih po oficirskim kontejnerima, njuškanja i lijepljenja etiketa i ćuški, balkanskih špijuna. Dako jedna profesorica engleske književnosti ne sruši tita!!!

Nije to lepo, nije to muški, a nije ni damski, draga Profesorice Božena, odnedavno, čuh, i trockisto! Oprostite, trocistkinjo! Nije lepo se nadimati, i odstreljivati, i zahtijevati garancije. Znate, nisu ovo obligacije. Znate, ovo su stvari duha i intuicije, pomalo i hazarda (šta ćemo, svi se kockamo, život je to), više ezoterije nego sovhoza i kolhoza. U ovo „neviteško vrijeme“ , „neherojsko“, kako nekoć rekoste. Ako me sjećanje dobro služi, u vrijeme korone.

Pošto ste, Profesorice, da malo virnemo, već kanonizovali profesoricu Bratić, i već je kontekstom lansirali u svetačku orbitu – ne bojte se mirotočivosti! To je prvo i osnovno! To što će „proisteći“ iz jedne deklarisane hrišćanke, a što valjda nije sporno, nema veze sa fašizmom. Ali sa fašizmom itekako ima veze posredno i neposredno, implicitno i eksplicitno sijanje straha od nekih tamo Srba, pa još intelektualaca, pa još i vjernika. Eto tako, razgovarali tako lenjin i trocki. Eto tako! Kako avangardna asocijacija, kakva parabola, kakva alegorija. Postmoderna, nema šta. Kako poetsko poređenje. I kaže trocki, elem. Nije valjda fašizam ako danas lenjinu i trockom rečemo: šic, more! Dosta je bilo: levo, levo, levlje! Nije to demokratija. Valjalo bi malo levo, malo desno, kako veli Ranko Marinković, daragaja Profesorice!

A ako već pominjemo trockoga kao referentnu pojavu, Profesorice, molim Vas, obavezuje nas ta evropska Deklaracija i sleva i zdesna. Molim lijepo. Moramo nešto referisati, recimo, gospodinu Slobodanu Jovanoviću, recimo. Iliti jednom desničaru Dučiću, iliti jednom Prečaninu što „luta još vitak, sa srebrnim lukom, rascvetane trešnje iz zaseda mami(m)“, draga Profesorice. Šta im reći o velikim djelima lenjina i trockog. Šta reći Disu o sinu mu Mutimiru?! A taj trocki, baš on, taj lev davidovič bronštajn, dok Dis pati na balkanskom frontu, taj trocki baš stigao da krvomuti po zemlji Srbiji sa svojom teorijom „permanentne revolucije“, pa protjeran. Baš čudno!

Nije valjda Vaše ime, draga Profesorice, djelo nekog klerofašizma, ni do lijepi Bog! Ovakav odnos prema profesorici Bratić koji traje već nedjeljama, podsjeća na najkrući ždanovizam. Smetaju Vam, Profesorice, „tvrdi stavovi“ profesorice Bratić, ali ste vrlo zadovoljni Mandatarovim „ tvrdim obećanjem“ da će se profesorica Bratić ubuduće kontrolisati. S jedne strane, tvrdo je poželjno, s druge, baš kompromitujuće! Čudni neki stavovi. Kontam: tvrdo je pouzdano, obećavajuće, tvrdo je oslonac i stožer. Tako to shvatam. A koliko shvatam, Mandatar je morao tvrdo uvjeriti Profesoricu da gospođa Bratić nikada neće pomisliti ništa drugo do da je škola škola, sportska hala isključivo sportska hala i da se u Hramu neće igrati košarka i utjerivati stoka. Takođe, ako dobro shvatam, tvrdo je Mandatar garantovao da gospođa Bratić neće prebrojavati i češljati po multikonfesionalnoj čečuravosti, već će se to uraditi kroz legalni ilegitimni popis. Tako sam shvatio! Na koncu, shvatio sam da je Profesorica Božena dobila tvrda obećanja da profesorica Bratić, kada bude ulazila iz Hercegovine u Hercegovinu, neće to nikada činiti oklopnim vozilima Handžar divizije.

Kao da je nedovoljan i plebiscit profesora Filosofskog fakulteta, ipak tu iskusna pedagogica ima štogod da zamijeti. Da iščačka. Ali ipak neće! Neće, ipak! Tek da znamo da smo znojavi. Da se čujemo! Da se osjećamo! Što rek’o dži- ven-ši od Banjana!

Dakle, juče ujutro, na šte srca, po sred želuca i prije kahve, iliti engleskog čaja, zavisi od klase, svjedočili smo „patriotskoj ljubavi prema zemlji“… I još nešto, osim sporne fuzije više ministarstava kako bi dobili neku mitološku nakazu, naglašava se spornost jedne Ličnosti! Shvatam, opet pogrešno, vjerovatno, da se sugeriše da je uputnija, preporučljivija bezličnost i beskičmenjaštvo. A ipak mislim, nešto mislim da mislim, da smo kao društvo napokon zaslužili i zaželjeli se više nekih Ličnosti, i Formata, i Kičme, a ne jeftinih i providnih pozera!