Progonovići
Emilo Labudović
Nema dana da te ne kunemo
O, prokleta Kulo Radunova,
Kad u tebi do jednog trunemo
Bez vreloga praha i olova.
Zar ne vidiš, gnijezdo kameno,
Gdje smrkava prije nego svane
Da su opet slamu i sijeno…
Pa zažegli sa svakoje strane.
Plamen liže uz zidove grube
Sjaj se roda stogodišnji kruni
Ali nema Radunove ljube
Džeferdare tanke da pripuni.
Sami, Kulo! Na vjetrometini,
Nagnali se u tvoje zidine
A nikoga da zagon učini
I straži gubi iz torine.
….
Nema nade da iko ostane
Mi nijesmo od koljenovića
Kad nas Kulo, odasvud prognane,
Opet gone iz Progonovića.
Emilo Labudović
Vrijeme se zamrzlo.
Isto je kao pre šest stotina godina.
I mnogo puta posle tog vremena…
Opet nam se smrkava
prije no što svane;
Plamen lize uz zidove
Skupštine i Vlade.
Sami !
Kulo,
Na vjetrometini
nagnali NAS U NJINE zidine.
PROGON OPET
– IZ PROGONOVIĆA.
Naše selo, Lješanska Nahija,
a simbol je tudjinskih progona…