Promovisana knjiga mr Bojana Strunjaša „Život i stradanje paroha kosaničkog Božidara Ćosovića“

Promocija knjige mr Bojana Strunjaša „Život i stradanje paroha kosaničkog Božidara Ćosovića“ održana je, u organizaciji Eparhije mileševske, Srpske pravoslavne pljevaljske opštine, Srpskog nacionalnog savjeta i Instituta za srpsku kulturu 1. marta 2018. godine u prepunoj sali Hotela Pljevlja.

Promociju je blagoslovio vladika mileševski Atanasije koji je rekao da Bog uvijek ima šta da kaže, a da preko ove knjige govori kroz primjer svoga sluge.

Dr Draga Bojović se osvrnula da dosadašnji političko društveni rad Bojana Strunjaša autora knjige.

„Ova knjiga je interesantno i potresno istorijsko svjedočanstvo koje nam daje cjelovitu sliku jednog vremena“, kazao je Vojislav Kasalica, istoričar.

Autor knjige „Život i stradanje paroha kosaničkog Božidara Ćosovića” profesor Bojan Strunjaš se zahvalio svima, a o knjizi su još govorili: Predrag Vukić istoričar, Goran Kiković istoričar i Aleksandar Vujović profesor Bogoslovije.

Veče je uveličao i guslar Vaso Đondović.

Ovdje donosimo dio besjede istoričara Gorana Kikovića:

„Ideal istorijske nauke je istinita riječ.

Vaše preosveštenstvo gospodine Atanasije, predsjedniče Nove srpske demokratije gospodine Mandiću, uvaženi kolega Strunjaš, kolege istoričari, časni oci,čestita porodico Ćosović, braćo i sestre pomaže Bog.

Pošto večeras prvi put govorim na promociji neke knjige u Pljevljima a na poziv mog prijatelja i brata po vjeri i narodnosti i kolege po peru Bojana Strunjaša dođoh iz dalekih Berana da neku riječ kažem o prvoj knjizi Bojana Strunjaša. A ko sam ja i odakle meni pravo da bilo što kažem kad sam relativno mlad imam tek 42 godine i napisao sam i objavio tek sedam knjiga.

Ovo što ću večeras govoriti možda se nekom neće dopasti ali biće samo istina i ništa više. A odakle moje interesovanje za prošlost. Ovim osvrtom sa kojim ću prikazati vama večeras kako se skrivala istorija

Istoriju bi trebalo da pišu istoričari ali to nije uvijek tako. Po dolasku komunista na vlast 1945. godine, počinje kontrola svega pa čak i istorije. Međutim, poslednjih decenija, zahvaljujući kako domaćim tako i stranim istoričarima, koji na osnovu novih saznanja i istorijske građe, objelodanjuju drugačije činjenice, dobija se jedna drugačija i nova slika o svemu onome što se dešavalo na području Jugoslavije toko Drugog svjetskog rata. Zato se i pojava ove knjige doživljava kao istinit i činjeničan pogled na istorijske tokove i procese krvavog građanskog i bartoubilačkog II svjetskog rata.

Istina je najbolji lijek a „ideal istorijske nauke je istinita riječ“. Ovih godina izlazi na svjetlost dana istina o zločinima partizana na Zidanom Mostu, Pohorju, Kočevju i mnoga se stratišta obznanjuju, a mnoga djeca saznaju gdje su im očevi i djedovi sahranjeni.

Do sada je u Sloveniji otkriveno 597 masovnih grobnica. Uzmimo da svaka nije masovna nego da u njima leži samo po jedan, njihov zbir bi svjedočio o monstruoznom zločinu. U Hrvatskoj su takođe otkopali na stotine stratišta i jama.

U Crnoj Gori je baš ovih dana otkrivena jedna jama u okolini Nikšića i kako piše dnevni list DAN. Da je ova mučenička jama otkrivena poslije 76. Godina i u kojoj je ubijeno oko 300 nevinih žrtava među njima i sveštenika.

U Srbiji se izjednačila uloga dva antifašistička tabora, partizanskog i ravnogorskog. Međutim, u Crnoj Gori to nije slučaj jer, ovdje je i danas „zvanična istorija pod kontrolom partije“. Crna Gora je jedina zemlja u Evropi, koja se nije suočila sa svojom prošlošću i koja nije osudila zločine diktatorskog komunističkog režima, koji od 1945. godine upravlja ovom zemljom.

U Crnoj Gori još traje „Tamna noć“. Zato ćete čitanjem ove knjige saznati za zlu sudbinu ovdje opisanih novomučenika, koji su stradali samo zato što na čelo nijesu htjeli da stave petokraku. Treba saznavati istinu, ne radi osvete, već da se ne ponove krvave noći Zidanog Mosta i Golog otoka, gdje su stradala braća od “razbraće“ samo što su u datom momentu mislili drugačije. Mi ne smijemo emotivno doživljavati istorijske činjenice nego ih treba ponuditi javnosti pa neka ona sudi. Kako kaže veliki srpski Vladika Petar II Petrović Njegoš – “pokoljena djela sude, što je čije daju svjema“.

Do današnjih dana se stvara lažna slika o mnogim događajima Drugog svjetskog rata zato je ova knjiga dragocjena i ima podosta značajnih podataka.

Prošle godine pored raznih napada na mene jer sam tražio rehabilitaciju Pavla Đurišića naravno i svih poginulih na strani poraženih kako se to govorilo i pisalo – glasnuo se nekakav samozvani istoričar Novak ADŽIĆ. Evo kako oni pišu i govore o nama koji smo se drznuli da saopštimo istinu a evo dobar primjer sam ja.

Slobodan Vujović je bratoubilački rat slikovito objasnio i prikazao u romanu „Bratoubice i oceubice“ gdje Vujović citira svoga junaka: „Ja sam, Danilo, ostao vjeran vremenu. Svjedok sam tirana koji su na ovoj zemlji svoj krvati trag ostavili i čije su nade bile da ih vječnost i besmrtnost neće ostaviti. Preko pedeset godina pretvarali su laž u istinu. Bijahu to ljudi bez milosti i stida, ljudi ogrezli u bezvjerju, bludu, mržnji, laži, krvavih ruku i zlikovačkog pogleda. Sami su sebe pojeli i kao kuga za sobom ostavili pustoš. Dokle god seže ljudsko pamćenje nikada nije došlo do takve patološke mržnje među braćom, među bližnjima, kao u vrijeme komunističke revolucije koju je podstakla ideologija. Kakav je strah pretrpio ovaj narod od komunizma, njegovog moralnog ambisa, od njihove revolucije koja je groteska, proizvod bolesnog uma, za šta smo mi krivi, naša slabost, glupost i kratkovidost. Rat se završio a mi koji smo preživjeli, okretali smo se prošlosti jer smo bili uplašeni onim što nam se desilo. Kao sve što na svijetu ostavlja svoj trag, ostaviše i oni svoj, po tome će ih pominjati potomstvo.“[1]

Koliko su se oni borili da istjeraju okupatora svjedoče i riječi Milovana Đilasa: „Nijesmo bili ludi da se sa Nijemcima bijemo, nego nam je stalo bilo da vlast ćapimo…“

U uvodnom slovu autor profesor Strunjaš kaže:

…“Ubijen na pravdi Boga, bez suda i presude, a tek nakon smrti progla­šen narodnim izdajnikom, sveštenik Božidar Ćosović je odavno zaslu­žio ovu knjigu, kao i svi oni sveštenici koji su mučenički postrada­li samo zato što su bili nepokolebljivi trudbenici na polju Gospod­njem. Iskrena namjera mi je bila da ova knjiga vjerno svjedoči o jednom surovom vremenu kada je najteže bilo biti i ostati čovjek, a naročito je bilo teško biti i ostati nepokolebljivi srpski sveštenik.

Jerej Boži­dar Ćosović je, po svemu sudeći, u tome uspio. Svojim časnim životom je svjedočio ljubav Hristovu, a vjeru u jedinoga Boga zapečatio je krvlju mučenika. Ovo je knjiga koja će prva otvoreno progovoriti o zločinu nad sve­štenikom Božidarom Ćosovićem. O ubistvu ovog sveštenika se ćuti više od sedamdeset godina. Ćutali su oni koji su znali da je stradao na pravdi Boga, ali nisu ćutali oni koji su ga zvjerski ubili. Ubili su ga narodni izdajnici i njega, žrtvu izdaje, proglasili izdajnikom; ubi­ li su ga ratni zločinci i njega, žrtvu zločina, proglasili za zločinca. Ljaga je stavljena i na njegovu porodicu koja je sve ovo vrijeme morala nositi taj strašni teret, beskrajno vjerujući u konačni dolazak pravde, kada će se dželati zvati – dželatima, a mučenici – mučenicima.“…

Profesor Strunjaš je u ovoj knjizi opisao i istoriju SPC na ovom prostoru i životopise njenih arhijereja od osnivanja do danas. Na činjeničan način se bavio porijeklom bratstava Ćosovića i da oni pripadaju plemenu Šaranci, a onda je posebno opisao jeromonaha Savu, sveštenoslužitelja Jakšu. Narod pamti da su se Jakšine molitve kod Boga primale. Kažu da su mu jedne prilike doveli dvije bule sklupčane „u krbulji“ i nakon što im je Jakša očitao molitvu za zdravlje, obje su na nogama otišle kući.

Bio je duhovni uzor i svome sinovcu – mladom Božidaru Zakovom, koji je i sam kasnije odlučio da pođe svešteničkim stopama svoga strica. Opisao je i život Zarije Zaka Ćosovića oca Božidarevog koji je po svemu sudeći bio jedan od najznačajnijih vođa čuvene Raoničke bune, o kojoj piše Vukoman Šalipurović u svojoj knjizi.

Prva skupština Srba u Osmanskom carstvu održana je od 2. do 11. februara 1909. u Skoplju. Na toj skupštini donesene su rezolucije o političkim, ekonomskim i crkvenoškolskom prilikama. Tražilo se da se poštuju zakoni, a posebno slobode i ravnopravnost građana i da se slobodno upotrebljava srpsko ime. Osudili su i aneksiju Bosne i Hercegovine. U drugoj rezoluciji tražili su da srpski mitropoliti dobiju privilegije kakve su dobili grčki mitropoliti. Zahtijevali su i da Srbi imaju prava i u eparhijama u kojima nema Srba mitropolita i da se selima ostavi za pravo da prime srpskoga ili bugarskoga sveštenika po svojoj želji. U trećoj rezoluciji su tražili da se Srbima vrate oteta imanja, kao i da se seljacima omogući otkup imanja od veleposednika.

Plevlje su tada predstavljali: Danilo Šiljak sveštenik za Plevlje i okolinu; Mihailo Kurtović učitelj za Plevlje i okolinu; Stevan Jovašević mehandžija za Plevlje i okolinu; Stojan Zafirović nastavnik za koleg. plevaljske gimn. – volio bih da mogu doći do njihovih biografija i fotografija.

Posebno je ovdje poglavlje o glavnoj ličnosti o jereju Božidaru Ćosoviću, opisujući cijeli njegov život od rođenja do upokojenja, posebno je zanimljivo poglavlje „Pop Božo u očima savremenika“, koji su o njemu kazali istinu na osnovu svojih sjećanja. Značajno je svakako poglavlje „U vihoru rata“, u kojem se opisuje ratne prilike u Pljevaljskom kraju i o Bogdanu Nenadiću.

I kako autor zaključuje: …„Vaspitan u pravoslavnoj vjeri, narod se nije lako odricao Crkve. Međutim, tek su generacije nakon Drugog svjetskog rata u ogromnoj mjeri bile ideološki zastranile, što je vidljivo i do dana današnjeg. Većina naroda koja je rođena i odrasla prije Drugog svjetskog rata u sebi je ljubo­morno čuvala vjeru u Boga i nje se nije odricala. Zahvaljujući tim gene­ racijama, plamičak vjere u narodu je ostao sačuvan do današnjih dana. Generacije koje su školovane nakon Drugog svjetskog rata bile su žrtve nove promašene ideologije. Te generacije jesu bile uglavnom formal­ no školovane, ali nisu posjedovale suštinsko obrazovanje koje u komu­ nističkim školama nikako nisu ni mogle steći. Novi školski sistem je negirao sve prave vrijednosti koje su bile u prirodi srpskog naroda“.

Knjiga opisuje i stardanje nedužnih Ćosovića 1943. Kao i mučeništvo Dobrobosanskog mitropolita Petra Zimonjića. Ovdje je na dokumentovan način napisano i o stradanju Pljevaljskih sveštenika u Drugom svjetskom ratu. On opisuje kraj rata i životni kraj glavnog junaka ove knjige Božidara Ćosovića.

Kako piše profesor Strunjaš „Odmah nakon njegove pogibije, u novembru 1944. u porodičnu kuću partizanska komanda nastanila je bolnicu za vojnike koji su bili bole­ sni od tifusa. Ta opaka i zarazna bolest tako je prenesena i na članove porodice popa Boža. Baka Mileva nam kazuje da je u to vrijeme oboljela od tifusa i da je bila nepokretna četrdeset dana. Igrom slučaja je pobi­ jedila ovu opaku bolest i ostala živa. Dovođenje tifusara u kuću počiv­ šeg sveštenika Božidara Ćosovića bio je još jedan od komunističkih metoda kojima je na sve načine pokušano da se ova porodica u potpuno­ sti zatre. Komunistima nije bilo dovoljno to što su sveštenika Ćosovića ubili bez ikakve krivice, već su ga posthumno proglasili državnim neprijateljem. U skladu sa odredbama Zakona o konfiskaciji (član 8) sva imovina Božidara Ćosovića je oduzeta i prevedena u državno vlasni­štvo.“

Opisana je kanonizacija Pljevaljskih sveštenomučenika kao i njegovo potomstvo. Tu su i priče o popu Božu koje su vrlo poučne i zanimljive. Knjiga obiluje dokumentima i svjedočanstvima o njegovom životu. Pisma potomaka za kanonizaciju,kao i fotografije iz porodičnog albuma. Tu je i pjesma Slavaka Peroševića posvećenja Božidaru, recenzije i o autoru. Na kraju želim da kažem da je ovo jedna sveobuhvatna studija mladog profesora Bojana Strunjaša koji ovom knjigom svjedoči istinu. On je poslat od Gospoda da svedoči istinu i on je ovom knjigom to i potvrdio jer je osvijetlio lik i djelo časnog sveštenika SPC Božidara Ćosovića.

Svijest o istorijskim zbivanjima, jedan je od preduslova da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Osuda počinjenih zločina treba da igra važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja, a jasan stav prema prošlosti može predstavljati dobru preporuku za buduće djelatnosti.

Čast profesoru Strunjašu, slava svešteniku Ćosoviću. Amin“, zaključio je Goran Kiković.

[1] Slobodan Vujović, “Bratoubice i oceubice“, Ruski Krstur, 2002, s. 25