Protiv političke korektnosti
Okupljeni traže hitno puštanje Medojevića na slobodu
Pitanje o slobodi je, rekli bi filozofi, ontološko. Utoliko prije, ukoliko u ovdašnjoj situaciji (naš) čovjek izbjegava da postavi to pitanje – pitanje o slobodi i uopšte njenom statusu, od političkog do slobode da se bude drukčiji – to će učiniti sama sloboda, pitajući nas o sebi. O, dakle, slobodi koju smo izboksovali u prošlosti, da bi je uživali u budućnosti. Ili, ipak, mi kao naslednici teško stečene slobode – sva nam je esencija u borbi za slobodu – ne znamo šta s njom činiti – jer, pobogu, narušava suverenost i evroatlanske integracije, uz to je uvijek pomalo i srpska stvar, itd. – te smo više nego riješeni da je prognamo iz svog bića. Ne, to uopšte nije isključeno.
Stara vlast je prije dvije godine opet postala stara/nova vlast zahvaljujući državnom udaru kojeg je ona izvela nad samom sobom, i uz pomoć čije vanrednosti je i danas tu gdje jeste, sa sve velikom guzicom u nakremanoj, kožnoj fotelji. Prema tome, stara vlast je opet vlast, a da bi to postala, poslužila se aferom, u kojoj je napala državu, uvela vanredno stanje (u stvari – zašto ga nije uvela?!), tj., produženi policijski čas, i zasjela, da budemo precizni, na škančić. U međuvremenu, ona priznaje da je bilo vanrednosti, čak i izvjesne traumatičnosti kroz koju je društvo nažalost prošlo, pa ipak, na kraju je pobijedila demokratija i politička opcija koja nam želi najbolje, u šta najmanje treba da sumnjamo.
U redu, bože moj, ali vanredno stanje još uvijek traje, da bi danas dodirnulo uzavrelu tačku, budući da imamo Meda koji je – pazi formulaciju – „stavljen u zatvor“, dočim je Milan zabarakadiran u Skupštini.
Međutim, sloboda se skuplja na ulici, od intelektualaca do radnika, zahtijevajući odgovor: šta rade Institucije kojih se navedeni slučaj uhapšenih poslanika/svjedoka najtešnje tiče, ukoliko rade, izuzev nedeljom? Rade li, ili, pak, dangube? Gluvare? `vataju zjale? Imamo li, makar toliko prava da znamo, eto bar toliko malo?
Kako god se uzelo, zar ne, ovo je, ipak, javna stvar, u tolikoj mjeri da javnost kao takva ovog petka protiče u znaku ove vanrednosti, međutim, u javnosti se slabo o tome govori, u svakom slučaju nedovoljno i odveć ležerno, malo njih sve ovo postavlja iznova na tzv. dnevni red, da bi se od istog pitanja uporno oglušio Dnevnik javnog servisa – „vaše pravo da znate sve“ – po kome ove godine živimo neuporedivo bolje nego lani, a da ne pričamo koliko smo tek napredovali ako se samo sjetimo gdje smo bili prije dvije godine, poljuljani strašnim državnim udarom od strane države(!), u njenoj adolescentnoj, početnoj i slabo razvijenoj, ali vrlo mahnitoj fazi… Sjetimo se.
Postoje pitanja koja isključuju političku korektnost, i tim prije će naslov jedne knjige Srećka Horvata i nositi naslov – Protiv političke korektnosti, kojeg pozajmljujem za ovu kolumnu, siguran da se on neće ljutiti, budući da je riječ o riječi koja se bori za slobodu. Nije li on uz Varufakisa jedan od lidera u borbi za oslobođenje Evrope, koji nam nedavno objašnjava šta su spremili Asanžu, novoj junaku ove virtuelne Istorije.
Pitanje o slobodi, ljudskim pravima, životnom (ugroženom) standardu, ne podrazumijeva diskurs političke korektnosti – jedno, gospodo, govore političari, sasvim drugo govori narod! – naročito ne u situaciji u kojoj nijedna institucija ne funkcioniše, od Skupštine do Suda, na svakoj povazadan okačena tabla – closed…
Ulica je jedini preostali prostor odakle se može uputiti slobodna riječ koja pita o slobodi, tj. o neslobodi i kako se protiv nje boriti.
U nedjelju, žuti prsluk će objaviti početak prve slobodne radne sedmice, nakon trideset godina!
Tamnovali smo duže nego Mandela!
Anonimni@nekolike stavke moramo razjasniti. Što se lidera tiče kako vi kažete meni dragih. Niti su mi dragi niti manje dragi. Prosto jedino nešto rade. Da li je to dobro ili nije vidjet će mo… I da se razumijemo dugo ova naša borba traje i prošlo je dosta lidera za ovih 30 godina. Što se nas Srba tiče mi smo negdje visoko u svjetskom vrhu prekriveni.I ovi što sad vladaju i oni od 41 su isti imaju isti cilj. Asimilacijuvaše je pravo da kritikuje te i pri jećujete loše pojave. I moje naravno. I svih nas. Ali jedno moramo. Biti tu biti prisutni uličariti ako treba. Ali tim adresama dati do znanja da postojimo. Ida na nas moraju računati. Pokazati da ne mogu tako. Kao gimnazijalci iz Danilovgrada. Sad se čini mi se nešto mijenja. U svijetu. A što se tiče Mila i Duška ako budemo prinude i da biramo birat će mo manje zlo. Baš kako rade ovi ostali decenijama na našu štetu. Sve im je nudjeno nisu htjeli. Više vole. mafiju no nas. E pa ljubav mora biti obostrana. Gospodo gradjani mi postojimo tu smo iako ste nas izopštili. Eto g. Anonimni mislim da smo se sad malo razumeli…
Dobro @anonimni kažeš ne tiče se nas. Pa dobro tiče se Edi Rame.ako nemaš petlju nemoj sijati defetizam po portalima. Slobodu nam neće donijeti niko. Za nju se moramo izboriti.
Ko će se izboriti za slobodu?Građani?To je samozavaravanje,halucinogena isparenja crnogorske intelektualne baruštine .I neodoljivo podsjećaju na priču o obespravljenom proletirajatu koji će bez obzira na rasne i nacionalne razlika svrgnuti upravljačku klasu.Fakat – Srbima ne treba još jedna revolucija koja ih ne priznaju.
Uvažena Sano, ja sam pisao malo o slobodi i o tome da oni koji me pozivaju da obučem žuti prsluk ne drže ključeve slobode. Pisao sam i o tome da se na slobodu ne može gledati iz ugla nečijeg političkog stava. Pisao sam i o tome da smo više nego jednom prevareni od ovih što glume „borce za slobodu“. Pisao sam i o tome da ja imam pravo da sumnjam u dobre namjere i u spontanost protesta. Pisao sam i o licemjerju i očiglednom odsustvu svakog principa srpskih „političara“ iz koga ja crpim sopstvene sumnje. Ali, Vama, je jedino bitno i jasno da ja nemam petlju i da širim defetizam. A sad ću Vam reći još nešto. U današnjoj CG Srbi su postali narod koji se odvikao od svakog strpljenja, osim šićardžijskog, i od svakog stvaranja, osim stihijskog. Mi smo narod u stalnom jalovom štrajku i tako smo štrajkujući zbog svega i svačega izgubili svaku bitku, postali sredstvo u rukama sopstvenih neprijatelja i poligon za bogaćenje i afirmaciju raznih samozvanaca, među koje ubrajam i Vama drage lidere DF-a. U tom našem neprestanom i infantilnom štrajkovanju zaboravili smo šta nam je bitno, a šta je efemerno, zaboravili smo razliku između napada i manevra, između istine i šarene laže. Zaboravili smo i zašto smo to što jesmo i šta mi u stvari hoćemo. Jedino bitno nam je postalo da smo unekakvoj redukovanoj i doziranoj pobuni, koja se pretvorila u surogat svake borbe, a o slobodi na tom putu je besmisleno i pričati. Na kraju smo počeli da štrajkujemo i protiv sebe samih, i ako ste pomislili da tu mislim na našu suludu odbranu tzv Ustava Crne Gore, onda ste potpuno u pravu. Sa ovakvim vođstvom i ovakvom kolektivnom sviješću, neće biti čudo ako već sjutra budemo branili Mila od Duška, ili Duška od Mila. I da zaključim riječima iz Pantelijinog testamenta, žao mi ješto ste moji, a ne nekog mog neprijatelja.
Ko vam garantuje da taj sibin nije uvijek medju nama…po kolumnama bi se reklo da je sibin ono sto daje zamah, a ko je on, nije ni bitno, sve dok ovako pise.
Bilo kako bilo Sibin ima pamet i petlju !
Pronađite to i vi ostali!
Uz svo poštovanje svačije slobode, vrijedi reći i sledeće: sloboda je uvijek izazov, a bila nam je potrebna i prije Medovog hapšenja, bila nam je potrebna i prije montaže državnog udara, bili smo je žedni i prije šatorijade i hapšenja u Kristalu. Sloboda je, braćo moja, i sumnja da bismo opet mogli postati žrtve neodgovornosti „boraca za slobodu“ koji su plaćeni sa po par hiljada evara i koji suštinsku društvenu neslobodu u CG nijesu ni okusili. Sloboda je i sumnjati da je sve ovo još jedna velika montaža, koja bi mogla ispasti još jedna velika blamaža. Sloboda je i vidjeti da svaka uniformnost (žuti prsluk) najavljuje slobodu sa defektom. Sloboda se možda u Francuskoj može nagovijestiti žutim prslukom, u CG se za slobodu uvijek krvarilo, i to onda kad nema prostora ni za lažni komfor. Sloboda je reći da prsluci ne štite od pendreka i metaka, već oklopi i panciri. Sloboda je i čuti i vidjeti grotesku kako od posledica ustava oni koji su (kao i ja) protiv ustava brane onoga koji je za ustav i to pozivajući se, opet, na ustav. Čudna je sloboda i imam pravo da u nju vjerujem i da znam da se iz ovog bućkuriša neće roditi, a vi me psujte koliko hoćete.
Srbi, oladite malo. Nemojte da opet vašim leđima Milo, Medo, Ranko i kolo srpskih političara mlate gloginje. Ne tiče se ovo vas koliko vam se predstavlja.
Da li ce gradjani umjeti da pjevaju slobodi kao sto sloboda pjeva o njima?Ili kako bjese…
A Srbi da cute jer mora da se ostvari opoziciono jesdinstvo.
Kao onomad za referendum kad je Pedja trazio da se ne isticu trobojke jer nerviraju Bosnjake.Trobojke nisu istaknute ,a Bosnjaci su glasali kako su glasali.
I sad opet Srbin seljak mora da cuti i trpi, jer gradjani Crnogorci treba da izadju na proteste.
Oce,samo da prvo skoknu do Delte.
Anonimni, za te nije sloboda…
Ostani kao I dosad – anoniman u mraku, u kome kaplje strah…
Takvi ne pripadaju slobodarskom duhu!
Iš!
Anonimni SJEDI KUCI CUVAJ SUKNJU I DOBRO SE SAKRIJ MAGARCE JEDAN ??
Pazi se ti Sibin da se ne pridruži š Medojević. Ovde se onaj ko mnogo priča o slobodi expresno šalje u Spuž
Dovodi Spale 3-4 penzionera iz Nikšića, biće i Podgoričana dvoje-troje. Dodaj tu poslanike, aktiviste, novinare i policajce u civilu i brojka može da ide i do 200.