Protojerej Jovan Plamenac: Liturgija na Rumiji u uslovima Kovid-19

Piše: Protojerej Jovan Plamenac

Vjerovatno su slične naravi i druge planine, ali ja poznajem samo Rumiju: Svaki put kada joj odemo, drugačija je.

Juče, 30. aprila, Liturgiju u Rumijskoj crkvi odslužili smo nas dvojica, sveštenik i pojac. Ispoštovali smo globalističke mjere zaštite od bolesti kovid-19, koje se u Crnoj Gori primjenjuju selektivno, u funkciji obračuna političkog režima sa Pravoslavnom crkvom.

Počev prije desetak godina, Liturgiju u Rumijskoj crkvi nešto više od četiri godine služili smo svakog mjeseca. Jučerašnjom, aprilskom Liturgijom, zaokružili smo godinu dana ponovne jednomjesečne službe na Rumiji.

Na Liturgiji u Rumijskoj crkvi nikada nas manje nije bilo. Po sili zakona. Na prethodne dvije Liturgije bilo nas je po 50-70.

Rumija juče, u samo 4-5 sati koliko smo bili u njenim njedrima, kao da se potrudila da nam ublaži loš osjećaj zbog onemogućavanja narodu da učestvuje u Liturgiji u zavjetnoj crkvi koju je 2005. godine obnovila viševjekovna vjera i nada njihovih predaka, koja je s njom srasla, uzajamno se osvetivši, pokazala je svu svoju božansku raskoš, bezmalo iz trenutka u trenutak bivajući drugačija. Dok je Bar sve vrijeme bio obasjan suncem, neposredno iznad njega oblaci su, obgrlivši rumijski vrh i crkvu na njemu, izvodili jedinstveni ples: bravuroznim pokretima razdvajajali su se i opet spajajali, razgrćući prolaz sunčevim zracima, da bi ga već sljedećeg trenutka zatvorili i pustili kišu, onda otvarali, kao kroz vizir, pogled prema Baru, Lovćenu, Prokletijama, Skadru, Šasu, naizmjenično, bez ustaljenog redosljeda, da bi na kraju, upravo kada smo završili Liturgiju i pripremali se za povratak, pustili grad koji je padao bezmalo pola sata. Temperatura vazduha u skokovima je rasla i padala. U vrijeme grada bilo je veoma hladno.

Pojac Tomo Stević je alpinista, uz mnoge planine se uspeo, bio je i na Mon Blanu, ali samo na Rumiji bio je mnogo puta, preko sto. On svjedoči njenu jedinstvenu ljepotu i u njoj jučerašnju posebnost.

Jedinstvenost Rumije među zemaljskim planinama je ne samo u njenom imenu – „rumija“ na arapskom znači „hrišćanka“ (Servantes) – nego prvenstveno u njenoj ukrašenosti crkvom koja je zavjet pravoslavnog naroda podrumijskog kraja, koji su sačuvali i njihovi potomci koji su napustili pravoslavlje i primili islam i rimokatolicizam, i svetom Božijom službom u njoj.

Obračun sa Pravoslavnom crkvom aktuelnog crnogorskog režima koji se odvija pod globalističkom okupacijom Kovid-19 (slično kao što je bio obračun duhovnih roditelja ovog režima sa njihovim ideološkim neprijateljima pod okriljem fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu), koji je nastavak, u izmijenjenim društvenim uslovima, obračuna Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, u stvari je obračun koji je započeo borbom protiv Rumijske crkve 2005. godine, a koji temelji na zločinu duhovnih roditelja ovog režima rušenja crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu 1972. godine.

Poštujući trud svojih predaka koji su u Trojčindanskoj litiji, stotinama godina, iznosili po kamen na vrh Rumije sa vjerom da će tu biti podignuta crkva kada kamenja bude dovoljno, Barani su prošle godine to kamenje, natopljeno znojem i nadom, počeli da ugrađuju u crkvu. Ovo kamenje je tu iznijeto sa tom namjenom, a ne tek tako, besmisleno. Njena metalna konstrukcija trebalo je da posluži kao kostur tijelu crkve. Dobar dio posla je urađen, kada je režim, pokazujuću surovu bezosjećajnost za zavjet mnogih generacija žitelja ovog kraja, ove radove prekinuo.
Prethodno je, „Elaboratom o kulturnim vrednostima kulta Svetog Vladimira“, Uprava za zaštitu spomenika kulture Crne Gore zavjetnu Rumijsku crkvu, koja je u stvari ovaploćenje ovog kulta, njegovo ispunjenje, označila kao – devestaciju!

Potkraj Liturgije u Rumijskoj crkvi odslužili smo pomen blaženopočivšem protojereju-stavroforu Momčilu Krivokapiću, otprilike u vrijeme njegovog pogrebenja. U stradalnoj crkvi, crkvi mučenici, Bogu je uznijeto njegovo ime, koje je simvol Crnogorca koji ima kičmu, i u Crkvi još u vrijeme kada su u njoj mešetarili komunisti, i u društvu, onom i ovom.