Protoprezviter-stavrofor mr Boban Jokić: Otac Justin – učitelj učiteljâ

Autorski tekst protoprezvitera-stavrofor mr Slobodana Bobana Jokića, objavljen u julsko-avgustovskom 392. broju Pravoslavnog misionara, str. 46-47.

U jednom svom promišljanju o tome kakvi su nam sveštenoslužitelji potrebni danas, o. Georgije Florovski kaže da nam nijesu dovoljni, a možemo reći ni potrebni, prosto sveštenici zanatlije, već su nam potrebni majstori. „Nijesu nam potrebni oni koji su sposobni samo za rutinu – potrebni su nam proroci. Ovo nije pretenciozno.“ I Aleksandar Šmeman u jednom pismu Florovskom iznosi sličnu misao: „Još jednom sam sa užasom pomislio – šta će dalje biti sa Crkvom, bogoslovljem, nama? To je opšta uspavanost, zlonamjernost i prezir prema svemu što ne potpada pod rutinu“. Florovski će se dalje pozvati na velikog proroka našeg vremena Teofana Zatvornika, koga niko ne bi mogao da prekori za bogoslovski snobizam. Taj neosporni „učitelj i majstor pravoslavne duhovnosti i pobožnosti“ jednom je rekao: „Potrebna nam je grupa ljudi koja bi išla po svijetu da raspiruje žar“. Da bi bili sposobni za to, oni i sami moraju u duši da razgore duhovni oganj“… Takvi ljudi su puni duhovne i intelektualne snage koji šire istinsko znanje i razumijevanje hrišćanske istine postojanja i oni imaju „vatreno ubjeđenje i sposobnost svjedočenja.” Otac Justin Ćelijski, novoprojavljeno svjetilo i svetitelj naše Crkve je upravo „učitelj i majstor“ duhovnosti i pobožnosti i čovjek koji je iz zapitanosti i zabrinutosti nad Crkvom izašao iz rutine učmalosti i uspavanosti svoga vremena. On je u teškim i smutnim vremenima raspirivao žar, koji je postajao oganj vjere i vječnosti. On je učitelj, mislilac i stvaralac čija djela i doprinos prevazilaze granice njegovog vremena, zadobijajući svevremeni značaj za buduća pokolenja i njihove egzistencijalne probleme. Ovaj učitelj postao je „otac“ koji „rađa“ učenike u svim vremenima, on ih rađa tako da i oni postaju učiteljima i Ocima Crkve. Otac Justin je među najvećim i najučenijim ljudima svoga doba, ali i čovjek koji je znao da učenje ništa ne znači bez duhovnog ognja. Ava na pravoslavlje uvijek gleda u dijalogu sa savremenim svijetom, i tome je posvetio dobar dio svog života.

Takav dijalog vodio je i sa istorijom i kulturom, obrazovanjem i vaspitanjem, stvaralaštvom i naukom i još mnogo čim. U tom dijalogu, kao u njegovom cjelokupnom životu i stvaralaštvu centralna i polazna tačka je bio Hristov Lik – centralna tačka za poimanje ne samo savremenog svijeta i izazova u njemu i njegovih krajnjih dostignuća, već i za poimanje kosmosa i kosmičkog zbivanja. Hristos je za njega Alfa i Omega, ostvareno jedinstvo u ljubavi, jedinstvo u slobodi. Justinov odnos sa drugim ljudima je uvijek ličan, otvoren, smio, nedvosmislen, ali jasan i odgovoran i pun poštovanja. Liturgija, Svete tajne i liturgijski ciklus crkvene godine kroz njegovo razgorijevanje ponovo postaju ono što treba da budu, centar crkvenog života. Kroz njegovo učenje o ucrkovljenju i ocrkovljenju, uhristovljenju i ohristovljenju, ubogočovečenju i obogočovječenju, otrojičenju i oduhovljenju ponovo shvatamo i počinjemo da živimo da se Crkva doživljava kao Tijelo Hristovo, a što je još bitnije, i da ona sama tako živi. „Svaki član Crkve je bogolika ćelijica u Bogočovečanskom telu Crkve. Spasenje je u stvari neprekidno preživljavanje celokupnog molitvenog života Crkve. To je podvig ucrkovljenja i ocrkovljenja. Svaki član Crkve živi celokupnim Bogočovečanskim životom Crkve, po meri svoje vere i njenih svetih tajni i svetih vrlina. Svaki je vernik Crkva u malome“, kaže otac Justin. To osjećamo i živimo i svi mi sabrani u Crkvi na Liturgiji. Tako se bogosluženje opet shvata kao izvor života, otkrivenje i smisaono ispunjenje Crkve, sredstvo rasta i osvećenja, središte i ispunjenje njenog sveukupnog života i misije.

O drugom svetitelju i učitelju našeg doba, vladici Nikolaju, samo ćemo ponoviti riječi oca Justina: „Komarac treba da govori o uzletima i poletima orla. Najvećeg Srpskog orla u istoriji Srpskog naroda i ovog svetog kraja. Šta komarac može da odzuji? Šta!? Šta svećica da kaže o Suncu? Kako će svećica da hvali Sunce“? Ova dva svjetila Crkve su stojala junački u slobodi kojom ih Gospod Hristos oslobodi. Nijesu su se u jaram ropstva dali uhvatiti i vezati.

Da završimo ovo zujanje izvodom o ljubavi, radosti i životu iz liturgijskog eseja oca Justina Srna u izgubljenom raju:

„Radost je silnija od ovoga života. Radost biva čim čovjek osjeti drugog čovjeka Hristom. Jer ga tako uvijek osjeća kao sabrata i to vječnog sabrata. Čovjek je radost čovjeku Bogočovjekom…. Kraj tuge, neko je razlio u meni, i obesmrtio, i ovekovečio nešto što je trajno kao besmrtnost i ogromno kao večnost. To je instinkt ljubavi. U njemu ima nečeg svemoćnog i neodoljivog. On se razliva kroz sva moja osećanja, kroz sve moje misli, i vlada svecelim mojim bićem. Kao malo, majušno ostrvce, tako je biće moje, a oko njega se beskrajno preteže, razliva i preliva ona – zagonetka moje duše: ljubav. Ma kuda krenula po svome biću, svuda naiđem na nju. To je nešto svuda prisutno u meni, ali i najprisnije. U meni: ja jesam, ravno je sa: ja volim. Ljubavlju jesam ono što jesam. Biti, postojati za mene je isto što i voleti, ljubiti. I zar može biti bića bez ljubavi? Ja sam samo ljubavlju besmrtna i večna. To mi je sve. Ja time i osećam, i mislim, i gledam, i čujem, i vidim, i znam, i živim, i besmrtujem. Kad kažem: volim – ja time obuhvatam sve svoje besmrtne misli, sva svoja besmrtna osećanja, sve svoje besmrtne čežnje, sve svoje besmrtne živote. Sa tim – ja sam iznad svih smrti i iznad svih nebića.“

Protoprezviter-stavrofor mr Slobodan Boban Jokić