Protoprezviter-stavrofor Slobodan Jokić: Gledamo li kroz bližnjeg Boga svoga?

U osmu nedjelju po Pedesetnici, na praznik Svetog mučenika Evsignija, Pretprazništvo Preobraženja, 18. avgusta 2024. godine, sveta Liturgija je služena u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću.

Načalstvovao je protoprezviter-stavrofor Slobodan Jokić, arhijerejski namjesnik nikšićki, a sasluživali su: protojerej Vasilije Brborić, đakon Dušan Perić i arhiđakon Jakov (Ninković).

Sabranima je, posle čitanja svetog Jevanđelja, besjedio protoprezviter-stavrofor Slobodan Jokić.

– Čuli smo još jednu jevanđelsku priču, a ova današnja priča priča o čudima, o velikom čudu umnoženja hljebova, a i prošla nedelja, priča o čudu iscjeljenja, pa ona nedjelja prije prošle, opet priča o nekom čudu. Ne mora biti samo čudo kada se neko iscijeli od bolesti, nego je čudo ono što nas okružuje, što živimo svaki dan. Čudo je ovaj život koji nam je Gospod dao da živimo, jer nas je stvorio iz ničega. Čudo je kad nas majka rodi, kad ugledamo svijet, čudo je kad se sretnemo jedni sa drugima i zagrlimo. Danas je to veliko čudo, jer nažalost tako ne radimo. Čudo je i ova zemlja, i ove ptice i sve je čudo Gospod dao. Dao nam je čudo radosti, veselja, mira, ljubavi, dao nam je čudo da budemo Njegova braća i sestre, dao nam je da stražimo i idemo Njegovim putem. Sve nam je to dao iz ljubavi prema čovjeku, sve nam je to dao i dava, a gdje smo u svemu tome mi? Vidimo da od zrna pšenice nasiti pet hiljada ljudi i pretekne, i to je čudo. Dao nam je ovu službu iz koje kad se pričešćujemo sitimo se za život vječni da ne umremo nego da živimo vaskrsenjem Hristovim. To je, opet, velika tajna i onaj lijek besmrtnosti, kako kaže Sveti Ignjatije Bogonosac, i to je čudo. Danas pišu o mnogim čudima, ali ne obaziru se na ova čuda koja su najljepša i najdivnija i ovaj post Bogorodičin je čudo, jer pokazujemo da možemo bez nečega, a pokazujemo da jedino ne možemo bez Gospoda i Majke Njegove, naše zastupnice na nebesima. I sjutrašnji praznik je čudo kad je Gospod preobrazio sebe i pokazao lice svoje obasjano svjetlošću, ali nam pokazao šta i mi možemo da budemo, pričasnici te preobraženjske svjetlosti, te vječne svjetlosti. A mi, opet, gdje smo u svemu tome? Idemo li za Bogom našim, stražimo li nad sobom, gledamo u bližnjega svoga Boga svoga? Prije neki dan, izgorjelo je pet kuća u Nikšiću, u čemu je četrdeset ljudi ostalo bez krova nad glavom, dok su naši ormani, naveo je on, puni suvišne robe, a frižideri puni suvišne hrane. Srce nam je puno samo sebe i svoga, svog bezizlaza, besmisla, a gdje je tu Bog naš, gdje tu čudo Božje ljubavi prema Gospodu i bližnjem svom. Jedan korak sve mijenja, od bezizlaza izlaz, i za nas i za bližnje. Nekome moramo da damo ruku, evo vaskrsenje, Gospod je pružio ruku Adamu, pozvao je nas da pružimo ruku, da podignemo jer je Gospod nas podigao. Zašto bježimo od bližnjega svoga? To je život i moramo i treba da budemo bolji i ljepši i radosniji i da svjedočimo ovome svijetu onu istinu i čuda koja ovdje slušamo i doživljavamo svi i da mi budemo svjedoci tih čuda Božjih. To je ono na šta nas Gospod poziva. Onda ćemo biti siti za Carstvo nebesko, onda ćemo biti radosni i veseli, puni mira u Duhu Svetome, onda ćemo biti blagodarni za svaki dar i uzdisaj, za sve ono što Bog daje, kad malo zastanemo i zapitamo se, kad se prenemo nad sobom, kad krenemo da idemo ovim putem čuda Božjih i kad budemo išli putem bogočovjeka Hrista i kad budemo Njime sve mjerili. Onda nećemo biti sami, nećemo biti u bezizlazu, niti u svojoj otuđenosti, nego ćemo biti u zajednici Boga i ljudi, zajednici Boga našeg Koji je divan u svetima svojim, Koji je divan u Majci svojoj Čijem Uspenju hodimo i pripremamo se kroz ovaj Časni post, Koji je divan i u onima svetima koji su vidjeli lice Njegovo preobraženo i nama posvjedočili, i nas pozvali da učestvujemo u toj preobraženjskoj svjetlosti i u ovoj vaskršnjoj svjetlosti kad se svake nedelje okupljamo – poučio je arhijerejski namjesnik ninkšićki protoprezviter-stavrofor Slobodan Jokić.

Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka