Prva Bogoslovija iz 1863. godine i početak visokoškolskog obrazovanja u Crnoj Gori

Piše: prof. dr Boris B. Brajović 

Srpska pravoslavna crkva i njene obrazovne ustanove utisnule su pečat i neporeciv trag u našoj kulturi, i zato danas govoriti o bogoslovskim školama u Crnoj Gori znači i suočiti kulturu sa njenim sopstvenim, iako potencijalno potisnutim, teološkim i pedagoškim nasleđem.

Stoga bi društvo u Crnoj Gori trebalo da se upusti u razgovor sa Crkvom i teologijom, uprkos tendenciji da se ne samo taj razgovor izbjegava već i da se svaki hrišćanskim prinos zajednici u Crnoj Gori stigmatizuje i problematizuje. 160 godina od prve bogoslovske škole u Crnoj Gori je važan momenat kada bi taj razgovor mogao započeti i to baš preko teme uspostavljanja temelja našem nevelikom obrazovnom nasleđu.

Mnogi će vjerovatno u toj potrebi da nerazumijevanje zamijeni mogućnost dijaloga problematizovati i naš skup koji smo naslovili sa 160 godina visokoškolskog obrazovanja u Crnoj Gori, pa će reći da bogoslovska škola iz 1863 god. ne može biti osnov za početak visokoškolske tradicije u Crnoj Gori već da je riječ o još jednom proizvedenom mitu iz crkvenih krugova. Put svih značajnih evropskih univerziteta od Kembridža preko Pariza, Kelna zapravo nam iznosi jedinstvenu činjenicu da su svi oni nastali iz konfesionalnih učilišta. I tu treba razlikovati godinu formalnog i pravnog utemeljenja i osnivanja nekoga Univerziteta i godinu istorijskog početka obrazovanja. U našem slučaju to je nesumnjivo vezano za 1863. godinu kada je osnovana Privremena Bogoslovija koju će naslijediti Bogoslovsko-učiteljska škola a ona će biti nastavljena preko Učiteljske, Pedagoške akademije, Nastavničkog i Filozofskog fakulteta.

Jasan je ovdje kontinutet obrazovnih institucija i svaka iz ovih škola je izvirala je iz prethodnih koje su ih ne samo pripremale već i suštinski stvorile. Godina 1863. je utemeljuća za naše obrazovanje jer preko nje se mogu uvezati sve iskidane niti i tačke naše tradicije ali i obnoviti naše predanjsko a time kulturno pamćenje. Zajednica se i tako stvara što se predaje svakoj sledećoj generaciji onaj civilizacijiski prinos koji gradi i identitet toga naroda. Ako pažljivije pročitamo programe i propise ovih škola mngo šta će nam biti jasnije. Tako u Ustavu Bogoslovije (1869) pisalo je da je to „naučno vaspitavajući zavod radi prigotovljavanja maladeži crnogorske i ostalih mjesta (misli se na Brda, Hercegovinu, Boku i Albaniju) za zvanje sveštenika i učitelja.

Dakle riječ je o naučnom i pedagoškom institutu za obrazovanje sveštenika i učitelja. Kada se pogleda program i „Privremene bogoslovije“ iz 1863. i Bogosloviji iz 1869. vidimo da je u njima sadržan klasični univerzitetski program kakav je bio osnov za osnivanje većine starih Univerziteta u Evropi. Tako su se, na tim našim prvim školama osim bogoslovskih predmeta (katihizisa, liturgike, dogmatike, omilitike, crkvenog prava…), takođe izučavale i humanističke nauke (logika, retorika, psihologija, pedagogija, metodika; zatim gramatika, srpski, ruski i slovenski jezik i istorija književnosti; tu je i opšta istorija), kao i prirodno-matematičke nauke (matematika tj. račun, fizika, antropologija s fiziologijom, geografija) ali i predmeti medicinskih nauka kao što je dijetetika. A sve ovo čini osnov onoga univerzalnog sistema integrisanih znanja, upravo ono što čini univerzitet. Treba reći da bi ovi programi bili uključeni i u zacrtani Univerzitet koji je u nekolika navrata knjaz Nikola pokušao da osnuje ali usljed nedovoljno finansijskih sredstava te ideje nijesu ostvarene. Prvi put je to knjaz Nikola pokušao 1889. godine u Baru po planovima koje je izradio sveštenik i istoričar Franjo Rački. Isti pokušaji o osnivanju Univerziteta ponovljeni su i 1901 kada je planirana bila Velika škola na Cetinju čiju je koncepciju uradio znameniti Srbin iz Cavtata Valtazar Bogišić da bi potom i 1908. i 1909. godine ta ideja ponovljena ovoga puta za osnivanje Pravnog fakulteta na Cetinju. Svaki put je zamišljeni projekat propao zbog nerealnih očekivanja knjaza Nikole za finansijskom podrškom iz Rusije koja je u isto vrijeme stipendirala oko 400 naših studenata na studijama u Rusiji. Briga i smisao obrazovanja je upravo u tome kako će to formulisati na jednom mjestu Hana Arent kada zapisuje da je obrazovanje „tačka u kojoj odlučujemo da li volimo svijet dovoljno da preuzmemo odgovornost za njega i na isti način ga spasimo od propasti koja bi, osim obnove, osim dolaska novih i mladih, bila neizbježna. A i obrazovanje je mjesto gde odlučujemo da li volimo svoju djecu dovoljno da ih ne protjeramo iz našeg svijeta i da ih prepustimo sami sebi, niti da im iz ruku oduzmemo šansu da preduzmu nešto novo, nešto od nas nepredviđeno, već da ih unaprijed pripremimo za zadatak obnove zajedničkog svijeta“. Našem društvu trebaju i bogoslovske i svetovne škole jer su to mjesta gdje svoju djecu naučavamo kako da se ne samo orijentišu u svijetu koji im prepuštamo već i da iskuse kakav im svijet predajemo. Obrazovanje je najsuštinskije pitanje ljudskosti jer ništa nije toliko intimno kao susreti ličnosti roditelja i djece, i djece i učitelja. Problem humanizacije oduvijek je bio centralni problem čovječanstva, on sada poprima karakter neizbježne brige. Riječ humanitas se prvi put pojavila u Rimskoj republici kao prevod grčke riječi pedija. Definisan je kao eruditio et institutio in bonas artes (obrazovanje i vježbanje u dobrom). Rimljani su ovaj koncept naslijedili od stoicizma dakle od Grka jer su Grci početak, ne samo u smislu da su istorijsko porijeklo Zapada, već u smislu da su Urbild, transistorijski model za evropsku samosvijest. Humanizacija ulazi u zapadni leksikon kao atribut i predikat onoga čovjek, kao pojam odvajanja i razlikovanja obrazovanog i time intimizovanog sagovornika i saplemenika i onoga varvarizovanog i udaljenog nepoznanika. Zato je humanizacija i obrazovanje, odnosno civilizovanost podrazumjevala velikodušnost, učtivost, dobrotu i suprotstavljala se varvarstvu i životinjskom svetu. A ta kultura se oblikuje u onoj brizi i obrazovanju za one koji su sa nama. Samo hodajući napred sa djetetom, možemo ga naučiti kako je najbolje upoznati svijet. To smo naučili i sa Litijima da hodamo sa našom djecom ne da bi ih naučili ono što već znaju a to je da hodaju već da zajedno koračamo držeći se za ruke. To je ono prvo iskustvo majčinskog dodira. Istinsko obrazovanje. Svojoj djeci tako prenosimo iskustvo generacija koje smo nasledili od roditelja i obogatili sopstvenim, makar ne uvjek uspješnim iskustvom. Najvažniji uslov postojanja ljudskog društva je prenošenje kulture, njeno prenošenje sa jedne generacije na drugu. Međugeneracijski razgovor je suštinska komponenta obrazovanja. Platon bi u ovom smislu govorio o porodičnoj državi. A u Rimu je nastavljena tematizacija djetinjstva, odrastanja i obrazovanja djece i to preko koncepta stida. Rimljani su prvi put u istoriji povezali ideju o djeci sa kulturno determinisanim osjećanjem stida, koje je Kvintilijan najjasnije izrazio kada je zamjerio rimskom plemstvu labav jezik i slobodno ponašanje u prisustvu. djece – običaj za koji „treba pocrvenjeti”. Pri tome je formulisao gledište koje je opstalo do danas odrasli treba da štite djecu od njihovih mračnih fizioloških impulsa i intimnih tajni, prvenstveno seksualne. U prisustvu djece, veo tišine treba da pokrije cijelu ovu sferu. A to znači da se znanje se ne dobija samo onim što kažemo i izreknemo i onim što je javno već i onim što ne kažemo i prikrijemo i što je tajno. Hoću da kažem da je glavna obmana na kojoj počiva obrazovni sistem sastoji se u tome da znanje najvećim djelom proističe iz nastave. Nastava, doduše, može pod izvjesnim okolnostima doprinijeti inajraznovrsnijim vrstama znanja ali najveći dio znanja se stiču van škole ili bolje rečeno onaj najsuštinski vid znanja ostaje izvan škola. A za to nam je potrebno jedno raškolovavanje škola i školovanje društva odnosa u kojima neće vladati otrovna pedagogija korisnosti i tržišnih principa već društva ljudskosti u kojima će djeca naučiti da dijele, da učestvuju u radostima drugih, da se nauče da kritički misle ali sa stidom i ljubavlju. A za to su potrebni i učitelji koji uče jednako kao i djeca i to upravo od djece. Bogoslovske škole mogu nam pomoći u razumjevanju jedne novostare pedagogije brige i smisla koju smo predanjski stekli od naših predaka. Misliti zajedno dovoljno je za početak.

Dio izlaganja prof. Brajovića sa Naučnog skupa „160 godina Bogoslovije“