Prvonagrađeni prozni rad na hercegnovskom Svetosavskom konkursu: Moje pismo Svetom Savi

Danima pokušavam da Ti napišem pismo, da kažem šta me muči i savjet zatražim, ali mi ne ide. Toliko nedoumica i želja imam da ne znam odakle početi, a tišti me toliko toga.

Krenuću od pitanja: Zašto nas Srbe sada najviše mrze bivši Srbi? Vraćajući se unazad i gledajući istoriju, vidim da smo mnogo postradali, a da stradamo i dalje. Čini mi se da nema kraja tom stradanju i da će biti sve gore. Najveći genocid nad Srbima upravo su izršili oni koji imaju srpsku krv. Zar ih toliko boli taj njihov neokajani grijeh i zar misle da će opravdati taj svoj čin promjene vjere i imena tako što će ubijati one koji su ostali tvrdi u svojoj pravoslavnoj vjeri i čije postojanje svjedoči njima da su i oni nekad bili Srbi. Turska je puna potomaka janjičara, nekadašnjih Srba, ali u poređenju sa ovim našim, koji su vjeru promijenili, nikada nijesu činili tako strašne zločine kao što su oni u Drugom svjetskom ratu.

Danas pratim ovo što se dešava u Crnoj Gori i vidim da se istorija ponavlja i ako nam Gospod ne pomogne i sve dosadašnje molitve Presvetoj Bogorodici, ovom narodu se ne piše dobro. Pravoslavni su krenuli na Pravoslavne. Izmišljaju neku novu crkvu i neku novu vjeru, što opet ne vodi ničemu dobrom i strašnije mi je od svega do sada. Sa druge strane me tješi što su Srbi konačno sastavili tri prsta i molitveno se ujedinili u odbrani svoje vjere i svetinja kao nikada u novijoj istoriji. Vjerujem da će nas ove molitve Presvetoj Bogorodici spasiti od novog krvoprolića i bratoubistva. Vjerujem da su Srbi shvatili da će opstati jedino ako se budu držali svoje crkve i onog što si im Ti ostavio u nasljeđe i da ćeš zajedno sa Bogorodicom umoliti Gospoda Boga našeg da sve ovo izađe nama na korist i spasenje. Stradaju vladike, strada sveštenstvo, stradam ja kao sin sveštenika. Ja znam da je ovo krst koji mi svi moramo nositi, ali se opet nadam da taj krst stradanja neće biti veliki.

Želim da je istinita priča koja kruži među vjernicima da Tvoje Svete mošti nije spalio Sinan-paša na Vračaru i da ćeš Vaskrsnuti u Gospodu i ponovo se pojaviti među Srbima da će se izmiriti zavađena braća nad njima kao što si ti nekad izmirio svoju braću nad moštima Svetog Simeona, svog oca.

Posebno me na razmišljanje navodi to što je Sinan-paša po majci vodio porijeklo iz Budve, današnje Crne Gore. Ništa se ne dešava slučajno i sve je po Božijem dopuštenju, pa se tako i ja nadam da će Tvoj drugi dolazak među Srbe biti u mnogo većoj slavi i da će se tada skinuti vjekovno prokletstvo zbog prodavanja vjere za večeru.

Još Te molim da umnožiš svoje molitve zajedno sa Sv. Petrom Cetinjskim, Sv. Vasilijem Ostroškim i Sv. Kirilom Cvjetkovićem, koji je prije 200 godina spriječio unijaćenje Boke Kotorske i da pomognete našem Mitropolitu i drugim episkopima, Vašim nasljednicima, da se izbore i pobijede ovu neman koja je raširila svoje čeljusti nad Crnom Gorom i ostalim pravoslavnim svijetom i prijeti da ga proguta.

Nemanja Motika, 7-2

JU OŠ „Orjenski bataljon“ Bijela

Predmetni nastavnik: Milun Đurđevac