Pukla im je pogibija

Piše: Bećir Vuković

Pukla nam je pogibija, ali ne od korone – nego od izbora – to je mislio i kazao dr Mugoša. Znam šta pričam jer znam šta sam čuo, i znam šta sam vidio na televizoru.

Kad je dr Mugi rekao – pukla nam je pogibija – u tom trenutku nije bilo riječi o koroni, nego o uslovima održavanja izbora. A na izborima – pući će nam pogibija. Mogu dr Mugija, i urednika, i kamermana urnisati, ali tako je bilo, i biće..!

Opet pogledajte snimak, da ne ispadne kako nešto mutim, i mesim. Bio sam sam u sobi, što će reći da niko nije prolazio ispred televizora, niti komentarisao NKT, što svaka familija radi tako da se ništa ne čuje.

Ako sjedim na terasi, i čujem iz svih stanova ono zaglušujuće – aaauuuu – znam da je Milutin u televizoru. Milutinova glava ispuni cijeli ekran televizora, aaauuu…

Milutin bi trebao da nosi čaršav umjesto maske, čujem iz trafike. I to obilat čaršav. Dobro, Cico, iznijeću predlog pa dako porazmisli. Mogu ti reći – spasio bi se. Viđela si, ministar odbrane, u nekom borovnjaku, bijaše stavio krpu na glavu, dok je siktao na crkvu. Kao da su ga zanevjestili.

Svima stoji maska i nekako, a Milutinu nikako. Milutin je nagrđen i bez maske, ali sa maskom sasvim je druga priča – maska briše i sve one Milutinove plemenite obrise, i pobude. I nekako, korona može bez Kriznog štaba, ali, bez Milutina, nikako…

Vladajuća partija nije iskompromitovana, to je više i nemoguće, to je presićeni rastvor gušći i od prljavog leda u pećini punog kamenja, šuškora, granja, papaka, vune, kostiju… Vladajuća partija je klinička lešina… Vidimo, oni više uopšte ne vode računa da li će se, dodatno, iskompromitovati. Šta bi još, dodatno, moglo iskompromitovati vlast..?

Ono što je najgore, Milutinove riječi više ne odzvanjaju ispod maske. Kako da odzvanjaju kad taj zvon riječi – upije – sjebe maska. Umekša, preumekša ton, akcenat riječi, a tada Milutin više nije Milutin.

Kad se Milutinova riječ ne odbije od lakiranog bolničkog bijelog zida, i pod uglom od 15% ne vrati u mikrofon, ko da niša nije reko. Znamo kako je, ranije, Milutin namještao glavu, i pod kojim je uglom okretao prema zidu. Sada, sa maskom – oklembesio – zavalio se iza onog dugačkog stola. Vidi se – pukla im je pogibija.

Svakoga maska sjebe, sem jednoga. Jedino predsjedniku partije maska savršeno stoji. Nevjerovatno, više ga ne mogu zamisliti kako je izgledao bez maske. Nije šala, no zbilja: predsjednika partije i predsjednika države, niko više ne može zamisliti bez maske..!

Očekivalo se – to su dizajneri očekivali – da će Uzdržanima baš stajati maske. Uzdržani, tako veliko povjerenje nisu smjeli ukazati maski. Bolje da su Uzdržani bilo šta stavili na glavu, nego masku. U njihovom slučaju kao da maska okupira samo čulo mirisa… Ali, baš radi Uzdržanih, i uzdržani od maski, počeli su da nose maske..!

Kao da imamo dvije vrste maski: i radi Korone, i radi Uzdržanih..!

Kažem, dizajneri se nadali da će maske popraviti imidž Uzdržanima, da će poništiti onaj kič sa crvenim kravatama, ali, ništa od toga. Opet im je pukla pogibija. Sad je ispalo duplo nagrđevenije. Iznad crvene kravate zelena maska. Te boje ne bi umirio ni Van Gog.

Gog je suprotstavljao zelenu crvenoj, da bi nagovijestio ludilo. Ali, tek trzajem kičice… Ni plava boja ne može da izdrži zelenu. Bolje rečeno, ne može da se – uzdrži…

* * *

Inače, naši preci nisu znali za masku. Znali su za zobnicu, što opet ukazuje da je predak maske, u stvari – zobnica. Bilo kako bilo, na bilo koji način ne možemo bez predaka i njihovih otkrića, koja, onda, prepravljamo, i brukamo se….

U čemu je osnovna razlika između maske i zobnice. Pogađate: zobnicu nose biljojedi i biljojebi, a masku isključivo mesožderi. Milutin to najbolje zna, jer se to izučava na poljopriv. fakultetu.

A, to, što se, u „Otelu“, u zadnjem trenutku, Šekspir odlučio za maramicu a ne za masku, nije anahronizam, nego slaba ocjena kritike. U ta vremena književna kritika je baš patila, i trpjela. Umalo joj nije pukla pogibija.

U tom smislu, evolucija kritike išla je unazada, kao i u Milutinovom slučaju.