Pukotina

„Kad nisam očajan, ja ne valjam ništa.“

Andrić

U prošloj kolumni veselo smo se obraćali kravi, u ovoj ćemo se vješto suzdržati da se ne obratimo i pokojem konju.

Vizija budućnosti neizbježno je katastrofalna, i to treba čitati i tumačiti kao svojevrsni čin iskupljenja. Od životinjskog svijeta razlikujemo se samo po slobodi koja je još obdarena mogućnošću što strasno poseže za samouništenjem.

Nismo najbolje razumjeli: životinje su oslobođenje strasti, za razliku od nas koji se mrcvarimo u svakoj sitnici, bila ona hotelska preljuba ili rušenje Rimskog carstva. Zato post-ekologija jeste priča o legalnom istrebljenju većeg dijela populacije koji, zaista, vapi za tim danom. Planeta je, prije svega zamišljena kao – elitistička stvar data na upražnjavanje bićima bez potrebe za isticanjem.

Prenaseljenost nije samo ono što prijeti pukom postojanju (s tim još lako izlazimo na kraj), ona, da bude gore, ugrožava potencijalni kvalitet da se bude neko, escentrik ili ludak, sasvim svejedno. Na periferiji, ili po selima, odmah primjećujemo da je svaka pojava na svoj način već izuzetna, moglo bi se, čak reći, u ponečemu i genijalna! Pijanac ili laka djevojka zaista su bića koja nas spasavaju anonimnosti koja se pretvorila u opštu bolest koja hara gradovima i tele-centrima; niko više ne želi da bude neko, i, što je strašnije – nijedan idiot više ne želi da bude niko! Još samo iz ogorčenosti izopštenih odiše nešto od neponovljivog pada koji nije bio potez ishitrenosti, nego dugo i precizno, tajno smišljan plan kako se napokon dokopati slobode.

Dok se zlo batrga, mir je bezizlazan. Pa, ipak, ko ostaje hladnokrvan i dovoljno pribran pred raspaljivom željom da osjetimo sebe, da, onu stravljenost pred kojom se i zvijezde povlače… Tim prije, u kontradikcijama može se kretati samo onaj duh koji odbija da se prepozna u raju ili paklu. –
(Dok švrljam ulicama jednog grada pod poetskom planinom, ne mogu a da ne primjetim kako u potonjim danima kad Istorija pere ruke od čovjeka, nema nečeg zavodljivog, pa makar se to objavljivalo u činjenici da smo dijelili istu boljku i sudbinu kao i ona živina na brijegu. Priznaćemo da i to nije dovoljno da dođemo sebi, u svemu nas nagriza onaj mali, prokleti instinkt koji nas sprečava da se sjedinimo sa uspavljujućim ništavilom; umjesto da se borimo za bezbolni mrak, mi manijakalno trčimo u profesije koje nam obećavaju slavu i ljubav žene… Uvijek smo između pisca i političara u sebi, između metafizičara i ljubavnika. Kao da niko više nema potrebu javno pokazati svoju ranu. Da nije beskućnika koji umiru spokojni na pločniku nekog od evropskih gradova, šta bismo još imali da pokažemo, budući da su biblioteka i javna kuća u osvnovi parazitske ustanove.)

U negativcu ima više karaktera, ali poriv da djela, umanjuje ga u svakom osviješćenom sluhu. Danas svako trči da te spasi, posavjetuje, opravda; kao da nema te Države koja se dokraja ne bi žrtvovala u očuvanju svog istrošenog građanina. Pogledajmo sve te kampanje o miru, ljubavi, uzajamnom poštovanju i njegovanju tolerancije, i ostalom sranju čija nas snaga laži još jedino drži u zajednici. Međutim, ne ljubavi, već kaznenoj kontroli treba da se zahvalimo što se, uprkos svemu, i dalje kao vrsta nastavljamo, iako se to, doduše, obavlja uzaludno.
U politici postoji jedan momenat koji me fascinira: činjenica da je kulturu bacila u zasenak (taj feme izum toliko nalickan i rezervisan da iznova u nama motiviše sve snage prvobitnog, animalnog otpora koji se sastoji u rikanju i posprdavanju), u startu je po svakom pitanju opravdava. Upravo je ona doprinijela ubrzanju da se kao civilizacija razgolitimo u svim oblicima banalnosti, što uopšte nije loše, naprotiv, za razliku od umišljenog koliko i naivnog Srednjeg vijeka, usprotivili smo se ideji da se božanstvu dokazujemo kao njegovi pioniri.

Kakogod, egzistencija je bol u koji se radosno skružimo kao u toplu utrobu. Samo je čovjek nesrećan jer mu je, nekim čudom ili greškom, omogućeno da misli. Post-eko program koji nastupa u znaku spasimo planetu – pomorimo populaciju!, ne radi ništa drugo izuzev što kreira injekciju koja će osamdeset posto čovječanstva bezbolno preseliti u vječni mrak.

I najmanja svjesnost izaziva kosmički nesporazum. Život je tragičan jer ne uspijeva da se pomiri u svojoj farsičnosti. Pa ko ga onda ne prihvata bez izuzetka, ostajući u nadi da će ga jednom zaboraviti kao što zaboravlja ružan san.