Pupin između pašnjaka i Pančeva

Piše: Vojislav Gledić

Odličan  uspjeh koji je Mihajlo Pupin postigao u osnovnoj školi u rodnom Idvoru, a posebno njegov izvanredan nastup na završnoj školskoj svečanosti, bili su osnova za odluku njegovih roditelja da ga pošalju na dalje školovanje. Na takvu odluku je  u dobroj mjeri uticalo i veoma povoljno mišljenje Mihajlovog učitelja i mjesnog paroha koji su zapazili inteligenciju i sposobnosti malog Idvorca. Osim toga, posebno je njegova majka Olimpijada željela da joj sin stekne što veće obrazovanje pa nije žalila truda da svoga muža podstakne na snošenje ozbiljnih materijalnih izdataka oko školovanja njihovog djeteta. Tada je niža gimnazija u Pančevu, u kojoj je Pupin nastavio školovanje,  bila na glasu ne samo kao ozbiljna i ugledna prosvjetna ustanova, u kojoj se sticalo solidno obrazovanje, nego i kao žarište nacionalnih naprednih ideja mladih  Srba. Mihajlo je od prvog razreda pokazivao veliku marljivost i natprosječno znanje i inteligenciju. Posebno se zainteresovao za fiziku koju je predavao Slovenac Kos.

Kao učenik Mihajlo je svome nastavniku fizike često postavljao čudna pitanja na koja ovaj skromni i pjesnički nastrojeni Slovenac nije znao da pruži najbolje odgovore. Ipak, kod svoga učenika je podsticao znatiželju. Posebno je Mihajlo bio začuđen kada je saznao da gromovi i munje nastaju prirodnim putem, pražnjenjem elektriciteta između oblaka ili oblaka i zemlje. To je otkrio znameniti američki naučnik i državnik  Bendžamin Franklin (1706 -1790). On je pomoću zmaja i ključa uspio da dokaže kako se električno pražnjenje može obaviti i vještačkim putem. Tako je otkrio gromobran kao zaštitno sredstvo za čuvanje visokih objekata od razornog djelovanja gromova. Svoje saznanje o tome kako nastaju grom i munja Mihajlo je, na jednom skupu svojih starijih seljana (među kojima se nalazio i njegov otac), iznio i tako razuvjerio ustaljeno mišljenje da te pojave nastaju volšebnim djelovanjem svetog Ilije.

Mihajlovo objašnjenje nastanka groma i munje prirodnim putem ozbiljno je naljutilo njegovog oca i dječak se spasao gnjeva svoga roditelja tako što mu je izmakao. Uveče je očeva ljutnja splasnula, ali je ipak o čitavom slučaju ispričao svojoj ženi. Mihajlova majka, kao razložna i mudra žena, rekla je da nikada nije iz Biblije saznala da munja nastaje tandrkanjem kola svetog Ilije kada se vozi po nebu. Smatrala je da taj Amerikanac Franklin možda ima pravo kada tvrdi da razne pojave nastaju prirodnim putem i da nemaju božansko poreklo. Kada su bila u pitanju religiozna i crkvena pitanja, Mihajlov otac je uvek poštovao mišljenje svoje supruge.

Mihajla je u gimnaziji posebno interesovalo pitanje suštine svjetlosti i kako ona nastaje. Na to teško pitanje njegov profesor Kos je odgovorio da postoji stara Aristotelova (384-322. g. prije n.e.) teorija prema kojoj svjetlost nastaje kao akt subjektivnog izlivanja iz čovječjih očiju koja se potom „razliva“ po spoljašnjem svijetu. Malog učenika takav odgovor nikako nije mogao da zadovolji. Dobro je bio upoznat sa nizom narodnih pjesama, poslovica i izreka u kojima se o svjetlosti govorilo na sasvim drugačiji način. Usto, i slavni Njegoš je u svojim stihovima mnogo pronicljivije ulazio u pitanje suštine i značaja svjetlosti. U tadašnjim udžbenicima i nastavnoj praksi fizike još uvijek su bile aktuelne stare teorije nastale još u XVII vijeku – Njutnovo  korpuskularno i Hajgensovo  talasno učenje.

Eksperimentalna proučavanja izvršena početkom XIX vijeka, koja su izvršili  Žan Ogisten Frenel (1788 – 1827)  i Tomas Jang (1773 – 1829), pokazivala su da svjetlost ima talasnu prirodu, ali je njena suštinska osobenost ostala još uvijek tajna. Tek su radovi slavnog engleskog matematičara i fizičara Džemsa Klarka Maksvela (1831 – 1879),  upravo u to vrijeme (1863), pokazala da svjetlost nastaje usljed određenih fizičkih procesa elektromagnetne prirode. Maksvelu su kao osnova poslužili mnogobrojni krucijalni  ogledi slavnog engleskog samoukog fizičara Majkla Faradeja (1791 – 1867)  kojima je pronikao u niz značajnih svojstava magnetizma i elektriciteta, a otkrićem elektromagnetne indukcije ustanovio je duboku vezu između tih prirodnih pojava i procesa. Stoga ne treba čuditi neznanje profesora Kosa o tome šta je svjetlost i kako ona nastaje. Pupin ističe da u to vrijeme nijedan prosječan fizičar nije mogao odgovoriti na to delikatno pitanje. Mladog gimnazijalca je pitanje svjetlosti neobično mnogo interesovao tako da je nastojao da nađe odgovor na različitim stranama o čemu zanimljivo piše u autobiografiji.

,,Prema narodnom  shvatanju, svjetlosni zrak je nešto samo za sebe kao ono što proizvodi zvučna struna pod gudalom guslara. Ali ni pjesnik, ni mudraci iz Idvora, niti Slovenac Kos nisu nikad pomenuli da je svetlosni zrak treperenje. A ako zrak svjetlosti ne treperi kao zavibrirano tijelo, kako mogu Sunce, Mjesec i zvijezde da izražavaju slavu Boga i kako može, po Davidu, njihov glas da se čuje gdje god ima jezika i govora? Na to pitanje Kos nije htio da odgovara. Nimalo čudno! Ni danas niko ne može da dâ  sasvim zadovoljavajući odgovor na pitanja koja su u vezi sa zračenjem svjetlosti. Kos se  nije dao zbuniti, a nimalo nije uzimao u obzir važna mišljenja autoriteta koje sam nabrajao, bilo da se radilo o srpskom pjesniku Njegošu, mudrim izrekama iz Idvora ili Davidovim psalmima. Ali uprkos svemu, njega su zanimala moja dječja pitanja pa me je uvijek podsticao da mu dolazim sa tim  zagonetnim pitanjima.“

Pupin je od rane mladosti bio upućen na obavljanje seoskih poslova. Posebno je bio zaposlen oko čuvanja svojih goveda. Kao pastir je imao poveliko društvo, a krda od pedesetak volova bi obično čuvali u grupama po dvanaestak dječaka. Trebalo je paziti na stoku kako se ne bi izgubila u okolnim kukuruzištima, a postojala je i velika opasnost od krađe. Naime, istočno od njihovog sela bilo je jedno rumunsko naselje  u kome su tamošnji stanovnici često krali stoku svojih susjeda. Stoga je trebalo dobro motriti na krda volova kako ne bi postali plijen lopova iz susjednog sela. Posao čuvanja goveda Mihajlo je počeo da obavlja još kao učenik osnovne škole, ali ga je nastavio i kasnije kada je postao đak realne gimnazije u Pančevu. On bi za vrijeme ljetnjih ferija, koje su trajale oko šest nedjelja, dolazio u rodni Idvor i tu postajao pastir zajedno sa svojim mnogobrojnim drugovima.

Djeca vlasnika većih krda volova bi se udruživala u grupe od po tuce članova, a svaka od njih je čuvala krdo od pedesetak volova. Preko dana volovi bi se obično odmarali jer nisu mogli da pasu za vrijeme toplih ljetnjih dana. Tek bi uveče počinjala njihova ispaša. Ali su noći bile tamne, naročito kada nije bilo mjesečine, pa je čuvanje stoke tada bilo izuzetno teško. Grupe od po dvanaest dječaka bi se raspoređivale tako da su se nalazili pojedinačno na udaljenosti od oko dvadeset metara, pri čemu se njihova „demarkaciona“ linija nalazila u blizini granice sela i duž oboda kukuruzišta u susjednom rumunskom selu. Da bi mogli paziti na svoju stoku, razradili su neobičnu metodu obavještavanja.

Stariji članovi grupe, koji su imali veće iskustvo od mlađih dječaka, podučavali su ostale kako se mogu neopaženo od strane nepoželjnih „uljeza“ međusobno obavještavati. Izum je bio izuzetan, a malom Mihajlu je kasnije poslužio za iznalaženje originalnog metoda za kablovsku telegrafiju i telefoniju. Svaki od dječaka je imao poseban nož, zvani brica, sa podužom drškom. Nož bi se duboko zarivao u zemlju, a potom bi se zanjihao izvođenjem iz vertikalnog položaja. Oscilacije bi se lako prenosile kroz zemlju i mogle bi se čuti  kada  bi drugi dječak položio uho na zemlju. Pupin je brzo zapazio da tvrda i utabana zemlja mnogo bolje prenosi zvuk od rastresitog tla. Prije nego što su počeli tokom mrklih noći da međusobno „komuniciraju“ na ovako neobičan način, bilo je potrebno da mlađi članovi prođu odgovarajuću „obuku“. I dok bi se preko dana dječaci igrali i bavili različitim uobičajenim seoskim sportskim i drugim aktivnostima, noću bi postajali pravi iskusni stražari spremni da čuvaju povjereno im  krdo goveda. Za tu vještinu su se, ipak, morali posebno obučiti i pripremiti. Evo kako on to slikovito opisuje u autobiografiji:

,,Međutim, nije potrebno ni naglašavati da smo mi preko dana trošili višak energije na rvanje, plivanje, igranje po travi i na druge zamorne igre, a tek onda smo pristupali vježbanju u pastirskoj vještini koja nam je bila potrebna, naročito noću. Jedna o vještina bilo je signalisanje i dojavljivanje kroz zemlju. Svaki dječak imao je bricu, nož sa dugom drvenom drškom. Taj nož bi se zabadao duboko u zemlju, zatim bi se udaranjem po njegovij dršci proizvodio zvuk, a dječaci su, ležeći na zemlji, prislonjeni uhom, imali zadatak da odrede pravac i rastojanje zvučnog izvora. Vježbajući, postali smo stručnjaci za ovu vrstu signalizacije. Zapazili smo da se zvuk mnogo brže prostire kroz zemlju nego kroz vazduh i da čvrsta zemlja bolje prenosi zvuk od rastresite uzorane zemlje. Znali smo, prema tome, da se zvuk proizveden na ovaj način na pašnjacima u blizini rastresite zemlje u kukuruzima neće čuti u kuruznim poljima.“

U mrklim noćima, kada se ništa nije vidjelo, dječaci su mogli da čuju kretanje svojih volova prislanjajući uši na dršku brice. Međusobno su se obavještavali o uočenim pojedinostima, takođe koristeći umijeće osluškivanja treperenja svojih noževa duboko pobodenih u zemlju. Tako su mogli da međusobno prenose poruke, a da za to ne znaju potencijalni lopovi od kojih je upravo u takvim okolnostima prijetila najveća opasnost. „Naše uši su bile tijesno pripijene uz zemlju, a naše oči prikovane za zvijezde iznad nas“, podvlači Pupin. Upravo su im zvijezde, posebno sazvežđe Orion i otvoreno jato Vlašići (Plejade u Biku), omogućavale da određuju vrijeme u tamnim noćima. Tako je Pupin zavolio i zvjezdano nebo i o njegovim čarima maštao i pisao čitavog života. Mnogobrojni idilični doživljaji iz ravnog i pitomog Banata, iz njegovog rodnog Idvora, predstavljali su trajna sjećana koja su ga inspirisala i u kasnijem njegovom naučnom i pronalazačkom radu.  Pjesničkim oduševljenjem i izvanredno iznijansiranom umjetničkom osjetljivošću Pupin je još od djetinjstva osjećao ljepotu i duh prirode što mu je predstavljalo trajnu i bitnu osobinu koja ga je upućivala na put stvaralačkog pronicanja u smisao i zakonitosti objektivne stvarnosti.

,,Svjetlost zvijezda – piše Pupin  – topot volova koji pasu i slabački jecaji dalekih crkvenih zvona bili su poruke upozorenja prema kojima bismo se upravljali tih mračnih ljetnjih noći pri čuvanju našeg dragocjenog krda. Ovi znaci činili su nam se kao slatke riječi neke prijateljske sile koja nam je priticala u pomoć. Oni su bili jedini znaci o postojanju svijeta oko nas  i gospodari su našom sviješću dok smo, obavijeni prvim pokrovom noći i okriljeni bezbrojnim plamtećim zvijezdama, čuvali naše volove. Ostali svijet prestajao  bi da za nas postoji; pojavljivao bi se u našoj svijesti kada je rana zora najavljivala, kako bi se to nama dječacima činilo, božansku zaposvijest: ‘Neka bude svjetlost’ i kada bi Sunce, najavljeno dugim bijelim zracima, počelo da se pojavljuje na istoku, a zemlja se postupno pojavljivala kao da se rađa. U svako takvo jutro prije pedeset godina činilo se nama pastirima da prisutvujemo stvaranju svijeta, najprije svijeta prijateljskih zvukova i svjetlosnih poruka, što je u nama izazivalo  osjećanje da nas i naše krdo čuva neka božanska sila, a zatim realnog, zemaljskog svijeta, kada bi izlazeće Sunce razdvojilo neprijateljske tajanstvene sile noći od prijateljske realnosti dana.“

Još jedno zapažanje iz dječačkog i mladićkog doba ostalo je u trajnoj Pupinovoj uspomeni. Ono mu je poslužilo i za postizanje jednog od njegovih najvažnijih otkrića i stvaranje uređaja za prenos informacija kablovskim putem na velike udaljenosti. Riječ je o neobičnoj vještini seoskih gajdaša da svoj instrument znaju nepogrešivo podešavati tako da treperenje vazduha ima onu vrijednost koju zahtijeva određena melodija. Ustanovio je da se „štimovanje“ obavlja na neobičan način i time omogućuje stvaranje tonova koje žele da postignu umješni svirači. O tome Pupin piše u autobiografiji na sledeći način: „Osjećao sam treperenje vazduha i onda kada sam kao pastir čuvao volove i pokušavao da sviram frulu. Malo je bilo stvari koje su me više zanimale od sviranja srpskog gajdaša koji je pritiskivanjem mjehova od ovčije kože nagonio vazduh u cijevi i prstima regulisao protok i melodiju koju je ovaj instrument stvarao. Najviše me je zanimalo usaglašavanje ili   ’štimovanje’ gajdi. Nisam ni sanjao da ću nekoliko godina kasnije taj isti posao obavljati električnim kolima. Operaciju podešavanja nazvao sam  ,električnim saglašavanjem’, a taj je izraz kasnije prihvaćen u telegrafiji bez žica. Ali niko ne zna da su i funkcionisanje i njeno ime vukli porijeklo od srpskog gajdaša koga sam slušao nekih dvadeset godina prije nego što sam došao do svog izuma, 1892. godine.“

U toku školovanja u Pančevu Mihajlo je imao nekoliko ozbiljnih neprijatnosti i čak mu je dva puta bilo zaprijećeno da bude isključen iz gimnazije. Uključio se u aktivni otpor tadašnjoj austrougarskoj asimilatorskoj politici, a bila su ujedno pogažena i ranije važeća autonomna prava vojvođanskih Srba. Školskim i državnim vlastima se, naravno, nikako nije dopadala Pupinova buntovnička i nacionalna  aktivnost kako je tretirano njegovo žustro  istupanje na pojedinim javnim manifestacijama. Upravo su se u to vrijeme dešavali i mnogi značajni politički i društveni preobrati u carevini kojoj je pripadala i njegova postojbina. Gubljenje vjekovnih prava starog ratničkog srpskog stanovništva naišlo je na žestok otpor ovih ponosnih i dostojanstvenih ljudi, a to se reflektovalo i na ponašanje Pupina kao gimnazijalca. Ovo pitanje zahtijeva malo više pažnje i po cijenu određene digresije.

Nagodbom od juna 1867. godine austrijsko carstvo se pretvorilo u „dvojnu monarhiju“. Bio je to, zapravo, kraj vjekovnog statusa Srba u Vojnoj granici (Krajini) čime su izgubili svoju teško stečenu autonomiju izvojevanu po cijenu mnogih ratnih uspjeha tokom više vjekova braneći zemlju koja im je pružila gostoprimstvo. Vojna granica, kojoj je pripadalo i Pupinovo rodno selo Idvor, nastala krajem XVII vijeka (poslije rata za oslobođenje od Turaka 1683-1699), izgubila je raniji odbrambeni značaj Novoustanovljena „Nagodba“ o „dvojnoj monarhiji“ Austrije i Ugarske (Mađarske) nastala je kako bi austrijski Njemci i Mađari udruženim snagama nametnuli svoju vlast i dominaciju potčinjenim Slovenima. Na osnovu ove „Nagodbe“ uskoro je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba sljedeće, 1868. godine. Njome je teritorija Vojvodine u oblasti Banata i Bačke bila podijeljena na tri županije koje su došle pod upravu Mađarske, a teritorija Srema pod Hrvatima.

Svi napredni Srbi, a pod njihovim vođstvom i čitav ostali narod, iskazali su duboko ogorčenje ovakvom izmjenom njihovog dotadašnjeg državnog statusa. Mihajlov otac, čestit i hrabar čovjek, odmah je izbacio sliku austrijskog cara iz svoje kuće, a svome sinu odlučno i strogo zabranio da bude austrijski vojnik. ,,Ali kada je 1869. godine car ukinuo Vojnu granicu  i njene stanovnike prepustio Mađarima – piše Pupin –  graničari su to shvatili kao izdaju zbog pogažene carske reči upisane u ,Privilegiji’. Sjećam se da mi je otac kazao jednog dana: ,Ti nećeš nikada biti carski vojnik. Car je pogazio svoju riječ, car je izdajica u očima graničara. Mi preziremo čovjeka koji se ne drži svoje riječi.’ To je bio razlog što u kući moga oca nije više bilo slike cara Austrije poslije 1869. godine.“ 

Posebno aktivan revolucionarni period kod mladog Mihajla nastupio je poslije dolaska poznatog tribuna i središnje ličnosti narodnog pokreta Srba u Vojvodini sedamdesetih  godina 19. vijeka Svetozara Miletića (1826-1901). On je proleće 1872. g. došao u Pančevo, gdje je bio veličanstveno dočekan. Veliki borac za nacionalna prava svojih sunarodnika ukazao je na pogubnost politike koju je tada vodila zvanična državna administracija u Austrougarskoj. Narod je sa ogromnim oduševljenjem prihvatio sve one i te kako opravdane razloge koje je govornik jasno, precizno i hrabro iznio. O tome Pupin u autobiografiji piše, između ostalog, i sljedeće:

„Sjećajući se ranijih očevih riječi u vezi s čitavom situacijom, nisam se ustručavao da u ime svih prisutnih đaka uzviknem: ,Nikada nećemo služiti vojsku Franje Josifa!’ Na to moji drugovi odgovoriše sa ,Živio knez Srbije!’ Mađarski činovnici zabilježiše sve što se događalo za vrijeme bakljade i nakon nekoliko dana bio sam obaviješten da Pančevo nije mjesto za razuzdano seljače kao što sam ja, i da moram da se spakujem i vratim u Idvor. Na intervenciju Slovenca Kosa i prote Živkovića nekako se stvar izgladila i meni je dozvoljeno da i dalje ostanem u Pančevu.“

Mihajlo Pupin je imao veliku podršku upravo prote Vase Živkovića (1819-1891), koji je studirao pravo u Pešti i Požunu, a zatim završio Bogosloviju u Vršcu. Od 1846. g. bio je sveštenik u Pančevu, a predavao je i Sveto pismo u pančevačkoj gimnaziji (bio je, dakle, kateheta). On je zapazio bistrinu i nacionalnu opredijeljenost mladog učenika i nastojao da mu pomogne u svakom pogledu. Živković je bio i poznati pjesnik pa je mladog učenika upoznao sa stihovima slavnog Njegoša. „Njegovo ime (misli na protu Vasu Živkovića, V. G.) nikad neću zaboraviti jer je ono draga muzika u mojim ušima zbog uspomena na ono divno prijateljstvo koje je on gajio prema meni“, podvlači Pupin u autobiografiji.

Uspio je tako Pupin da ostane u školi te 1872. godine na uporno zalaganje svojih profesora Kosa i Živkovića. Obećao je da će bti „lojalan i poslušan“, ali se uskoro pokazalo da je njegova hrabra i istinoljubiva priroda bila jača od tog formalnog obećanja. Uskoro je, naime, ponovo došao u direktni sukob sa vlastima ne samo škole nego i državne administracije. Prvog maja je proslavljan Dan proljeća pa su mladi ljudi, posebno učenici, organizovali tradicionalnu prvomajsku priredbu. Tom prilikom, zbog napete situacije izazvane političkim razlozima, a posebno nakon gostovanja S. Miletića u Pančevu, došlo je i do direktnog i odlučnog isticanja nacionalnih obilježja. To se posebno ispoljilo među srednjoškolskom omladinom koja se oštro podijelila u dva tabora. Učenici srpske nacionalnosti su iznijeli na ulice svoju srpsku zastavu, ali su nasuprot njima nastupali đaci njemačke, mađarske i rumunske nacionalnosti koji su bučno vijorili crno-žutim znamenjem austrougarske monarhije.

Došlo je do direktne konfrontacije između ta dva nepomirljiva tabora. Mihajlo je bio veoma snažan, vičan tuči i fizičkim obračunima, pa je lako izlazio na kraj sa onima sa kojima bi se sukobio. Njegova snaga je poticala otuda što je odmalena obavljao teške poljske radove, a svakog ljeta je boravio u Idvoru gdje se, dok su volovi preko dana plandovali (zbog vrućine), kao što smo ranije istakli,  bavio raznim fizičkim aktivnostima: rvanjem, trčanjem, plivanjem, raznim nadmetanjima sa svojim drugovima. Mlad i snažan, korpulentan, nije se nikada želio pomjeriti, posebno kada je bilo u pitanju čuvanje pravde, pravice i ljudskog dostojanstva.

Kada je došlo do direktnog sukoba između srpske omladine i pripadnika drugih nacionalnosti, Pupin se, kao i obično, istakao kao jedan od najvatrenijih i najodlučnijih branilaca svojih ideala i drugova. U jednom trenutku počeo je bijesno da gazi žuto-crnu zastavu i upravo je tada uhvaćen od sveprisutnih državnih organa. To gaženje austrijske zastave je bio izuzetno težak prekršaj ne samo u okviru školske discipline nego i državnih zakona. Prijetila mu je teška kazna, posebno u obliku  protjerivanja  iz škole i Pančeva. Ipak, i ovog puta su ga toga spasili njegovi pokrovitelji i veliki pomagači Kos i Živković. Ostao je u školi do kraja školske godine, ali je morao dalje školovanje da nastavi u nekom drugom gradu. Srećna je bila okolnost da je upravo tada završio realnu gimnaziju.

Pročitajte JOŠ:

Sokolsko društvo Tivat-Lastva