Puškinu

Piše: Maksim Drašković

Prostite, Aleksandre Sergejeviču,
rab nedostojan o Tebi pjesmu slovim.
Snujem vjekovječnosti života priču,
slavnog ruskog poete pod nebom ovim.

Stojim pred spomenikom i Tobom živim,
i vidim buru što maglom nebo krije,
sad gledam dvoboj i ponosu se divim,
još pisma pišu Tanja i Evgenije.

A romantičnu ljubav s krilima vjetra,
između kapetanove kćeri Maše
i vragolastoga Andreiča Petra,
strijele ljubomore svu pokopaše.

Još Tvoga svijeta vraćaju se dani,
pa i bajka o Ruslanu i Ljudmili,
zlosrećni Boris Godunov i Cigani,
i njihov skitački život u idili.

Eno i ribara i zlatne ribice,
i gramzive babe što zlatni dvor želi,
i uboge njene skromne kolibice
u koju se iz bajke u zbilju seli.