Putevi i stranputice (2)

Piše: Jovan Lakićević

Kada se, jednoga dana, bude ispisivala politička  hronika minulog (ne)vremena, sabranog u poslednje  tri decenije, koje se, evo, nažalost,  nastavlja, hroničarima će zafaliti crnog mastila. Ono je, zapravo, već prosuto i stvorena je velika crna mrlja, kao najpriličnija metafora našem dugotrajnom posrtanju i  nesvitanju!

Ova mučna i  tegobna, nedavna prošlost i  gotovo obeshrabrujuća  sadašnjost, bez zračka svijetla na kraju tunela, biće, nesumnjivo,  zastiđe novim generacijama. Jedna mala, herojsk i ponosna  država, sa istorijom kakvom se  malo koji savremeni narod može pohvaliti, kojoj su najbolji pjesnici Evrope , Bajron, Gete, Puškin… ispisivali hvalospjeve,  opljačkana je, izdata i prodata od njenih vlastodržaca  i postala kolonija-igračka u  rukama nemilosrdnih Atlantista (mahom oficijelnih satanista!).

Tu mi se neodoljivo nameće ona, već  pomalo ovještala  floskula: kad voz krene u pogrešnom smjeru, onda je svaka stanica pogrešna!

Moglo bi se reći da je sve počelo kada je devedesetih godina minulog stoljeća, tada najmoćnija Poglavnikova partija prihvatila i preuzela neka programska načela  jedne, pa potom dvije „cetinjske partije“ sastavljene od potomaka učesnika Božićne pobune,  o restauraciji Sekuline , proustaške Crne Gore, uz pojačan progon ćirilice, srpskog jezika i imena, instaliranje policijske crkve,  da bi se „krunisalo“ otimanjem  svetinja (u najavi) i progonom SPC iz Crne Šume.

I sve se to činilo zarad stvaranja novog, montenegrijskog identiteta. (To sam, na ovom Portalu davnih dana nazvao – osvetom potomaka logoraša iz Gaete).  A sve je bilo u funkciji  davnašnjih planova  Atlantista, uključujući i Njemačku, ne samo o razbijanju srpskog korpusa i Pravoslavlja, nego o potpunom zatiranju Srpstva!

I,  mora se priznati da im je mnogo toga uspjelo,  gotovo sve sem ovog poslednjeg „poduhvata“.

Sve je to činjeno uz dugotrajnu i najprljaviju medijsku propagandnu kampanju, čiji smo neposredni svjedoci i žrtve, praćenu bezočnim falsifikatima istorije, vezanim za Božićnu pobunu, „komitski pokret“ nakon oslobođenja, Podgoričku skupštinu, dva antifašistička pokreta u Drugom ratu…

Čuveni Ranjo,  negdašnji predsjednik Parlamenta, (koji je nakon svega otišao u preranu i, kako izgleda, nezasluženu penziju), likovao je  zbog lakoće ovog tužnog crnošumskog eksperimenta: “Ostala je još samo Crkva!“

Ovo bestidno falsifikovanje istorije, mora se priznati, nije domaći izum. Ono se apsolutno uklapa i  podudara sa nekim savremenim trendovima, koji su zahvatili bar pola Planete, a po kojima, recimo, Crvena armija, izgleda,  nije ni ratovala protiv Hitlera, a kamo li bila među pobjednicima… I da je rat prelomilo iskrcavanje saveznika u Normandiji…

Za ilustraciju ovih saznanja  biće dovoljno da se sjetimo gdje je bio smješten predsjednik Srbije, zemlje  sa dva borbena antifašistička pokreta ( na galeriji), a gdje je bio terorista Hašim Tači, prilikom proslave Dana pobjede u Parizu.  I da dodam, svi negdašnji  Hitlerovi saradnici u poslednje dvije decenije „pripunili“ su  Evropsku Uniju, naravno, pod nespornim patronatom Njemačke i tek djelimično, i beznačajno  Francuske. Engleska se skrajnula čim je shvatila da u toj čudnoj organizaciji, koja je svjetlosnim godinama daleko od prvobitnih, recimo De Golovih viđenja Unije,  ne može da bude neprikosnoveni gospodar i kapa.

Ostavljajući ove krupnije, svjetske teme koje su se, gotovo redovno,  reflektovale na Balkanu,  za neku drugu priliku, ponovio bih još jednom da je ovakva, antisrpska i antiruska Crna Šuma,  odnjegovana zahvaljujući,  ucijenjenom od Atlantista, Poglavniku, koji je izdao i prodao ( a, usput  i opljačkao) sve što se moglo, samo da se ne bi našao u Hagu.

Zanimljiva  je njegova transformacija od velikog Srbina, do montenegrina i Poglavnika. Ona  me neodoljivo podsjeća na mog saplemenika Sekulu, koji je, mnogo prije Ranja, na Petrovdan 1941. na Cetinju, „ukinuo“ odluke Podgoričke skupštine, da bi potom, u Lijevča Polju , izdao  Pavelićevim dželatima 150 crnogorskih i hercegovačkih oficira u odstupanju, koji su,  na njegovu riječ predali oružje, pa potom odvedeni  na strašno pogubljenje (spaljivanje)  u Jasenovcu.

Inače, naš put u bespuće trasiran je još na Drezdenskom kongresu KPJ , 28. godine minulog stoljeća. Neke od izvođača smo dobro zapamtili. Njihovi sledbenici žive tu, pored nas, a da najčešće nijesu ni svjesni svoje „misije“.  Nije teško pretpostaviti ko nam je tada određivao   budućnost i sudbinu, ali nam je sada na sceni, još tada projektovano,  razbijanje srpskog naciona i  stvaranje  velike Albanije.  Ništa nam  se ne događa slučajno.

Sve ove  naše, ili tačnije – njihove  „ prethodne tekovine“ koje, zaboga, ne smijemo ni u snu da osporimo i, ne daj Bože, dovedemo u pitanje,  počev od  „osvajanja samostalnosti“ na referendumu koji , ne samo da nije bio pokraden, nego, kako, koliko juče  reče njegov nadziratelj Lajčak,  maltene – trijumf demokratije (!),  pa do priznavanja Kosova, sankcija Rusiji,   upisa u NATO,  bez pitanja naroda, potonuća u neoliberalnom kapitalizmu, tzv identitetskih pitanja, do ovog otužnog nastavka iste politike, čini se da su zacementirane.  A   sve mogu da se ospore  i za čas  uruše  kad nam kolonijalna vlast ne bude duvala za vrat i zavrtala uši!  Do kad li  ćemo da čekamo?

Davno sam rekao da će se te stvari, vjerovatno,  „demokratski“ razriješeti na ulici. Sve na to sluti.  Garnitura  koja je došla na vlast na ulici – tamo će i završiti.  I u tome  će biti  neke  Božje pravde

A da se moglo drukčije i neuporedivo bolje,  vidljivo je, valjda, na primjeru susjedne  Srbije. Da ne idemo dalje…

Pročitajte JOŠ:

Putevi i stranputice (1)