Putopis iz Irana – Hrišćanin u Teheranu

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Kalendar na telefonu pokazuje da je danas u Teheranu 13. tir 1401. godine. Sam kalendar pokazuje suštinu vremena koje mjeri. U Iranu se vrijeme mjeri od tačke u vremenu u kome svoju eru započinju sve muslimanske zemlje (od preseljenja vjerovjesnika Muhameda iz Meke u Medinu). Ipak, kalendar nije lunarni već solarni, a nazivi mjeseca nisu na arapskom već na persijskom jeziku. Sve ono što Iran sa sobom jeste

Iran ne može da mnogo računa na globalne platforme dijaloga i ideje dijaloških globalističkih ideologija. Zato i razgovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom Iran organizuje bilateralno. Slećemo u Teheran i već kako se putnici spremaju za izlazak, u onom maniru ljudi koji uvijek negdje žure i traže početne pozicije da se domognu čvrstog tla – tako je sve primjetnije da smo došli u Teheran.

Žene koje su do maloprije imale puštene kose i kratke rukave – odjednom su pokrivene maramama i ešarpama, nose košulje i bluze dugih rukava (mada je očigledno da se pravilo o zatvorenoj obući ne poštuje u toj mjeri). Kod muškaraca se poneko još i nađe sa kratkim rukavima, ali većina ipak nose duže rukave, a vidljiv je i onaj orijentalni stil: obavezni sako i košulja, kao znak elementarnog držanja do sebe.

Dugo čekamo u redu da nam, naravno, uniformno pokrivena službenica, pogleda pasoše. Ona ne govori engleski, već oca Aleksandra pita „Srbistan?“, provjerava prilično pomno, ali bez ikakve emocije na licu. Ulazimo u prostor za prtljag. Nas dvojica u mantijama ne predstavljamo neki čudnovat prizor, reklo bi se.
Dočekuju nas naši domaćini: gospođa Rašidbejgi gospodin Akbar Pezeški, sredovječan Iranac, u sakou, garav i predusretljiv koliko to čovjek može biti. Njegov engleski je bazičan, ali je njegova uslužnost neograničena.

Vožnja autoputem od aerodroma „Imam Homeini“ do hotela. Svuda oko nas su, za naše uslove, stariji „pežoi“ („Pežo“ se odavno proizvodi u Iranu – Iranci su njima zadovoljni a i suva klima čini da čak i francuski automobili traju beskrajno dugo). Takođe i stare „Solence“ koje ovdje ne nose oznaku „Dakija“. Noćna vožnja autoputem ne otkriva mnogo: čini se – megalopolis kao svaki drugi (12.000.000 stanovnika), ali sigurno ne dio globalnog Megalopolisa. Jer naš domaćin Akbar pokazuje gigantsku spomen džamiju imama Homeinija koja svojom monumantalnom osvjetljenošću i noću govori o značaju onoga po kome je nazvana za ono što je Iran danas. Ona je monumentalna, ali ona i prekida vezu sa monumentalnošću Zapada.

U hotelu je internet vrlo slab i naizmjenično radi i ne radi. Objašnjenje se nalazi na samom ulazu u hotel – na velikom ekranu neprekidno se vrti spot na kome je prikazana opasnost od nesmotrenog korišćenja interneta. Zupčanici se vrte ukrug, oko njih su jedinice i nule, da bi u sljedećem kadru bila prikazana veza između različitih iranskih nuklearnih i hidroelektrana kao ono što Mosad i CIA neprekidno nadziru i hakuju (njihovi logoi su spojeni u jedan, dijagonalnom linijom). U sljedećoj sceni plastični-vojnici igračke modelovane prema američkim vojnicima iz vijetnamskog rata (iz onih kompleta koje smo svi imali) napadaju iranska postrojenja i uništavaju ih. Poruka je jednostavna i jasna: previše interneta donosi moguće uništenje. Zato je načelno gotovo nemoguće otvoriti zapadne platforme (jutjub i sl). U holu hotela su poslovni ljudi bez kravata, sa savršeno bleštavim cipelama i pogledima koji traže i daju poštovanje svojim poslovnim partnerima. Evropska lica prava su rijetkost. Osjećaj je sličan onome u Turskoj, sa još jasnim saznanjem – ovo je daleki dio Bliskog Istoka.
Prvi dan naše posjete prolazi u upoznavanju sa domaćinima i posjeti Teheranu. Krećemo se prema najvišoj tački grada, kuli Teheran Milad. Ponešto tipična građevina koja se uzdiže samo kako bi omogućila vertikalnu dimenziju jednog relativno monotonog prostora a i izrazila, kao i sve kule, čovjekovu moć da konstruiše i sa visine se divi svojoj konstrukciji, racionalnosti i moći, i ona je zapravo visoka igla sa probodenom glavicom luka na nešto širem postolju. Ulazimo kroz ulaz na kome su razdvojeni ulazi za muškarce i žene, iako ih dijeli samo nekoliko metara aluminijumskog panela. Oko nas trče djeca, turisti iz Turske i Indije, djevojke sa maramama koje su u stvari ovlaš prebačeni šalovi, poslovne delegacije u odijelima i kožnim cipelama.

Sa visine Teheran izgleda kao da su njegove zgrade i kuće izrasline na koži pustinje. Sve je u pustinjskoj bež boji, teško je naći ijednu zgradu koja nije u gotovo istoj nijansi. Arhitektura je takođe blokovski monotona i samo zelenilo neurbanizovanog prostora i sivilo autoputeva i ulica oslikavaju neke koordinate u pustinjolikom prostranstvu. Na naše pitanje zašto je tako, domaćini nam odgovaraju da Iranci ne vole šarenilo u svojoj svakodnevici.

Vidi se to i na automobilima koji su u ogromnoj većini bijele ili žute boje. Uprkos našim shvatanjima o Iranu kao zemlji otpornoj na kulturne uticaje Zapada, lako se vidi, a i iz razgovora sa ljudima se da brzo zaključiti, da je kulturni obrazac Zapada duboko prodro u Teheran, pa i u Iran u cjelini. Problemi sa demografijom, kasno zaključivanje labilne bračne veze, funkcionalan odnos prema broju djece – sve to zvuči poznato. Izolacija čini Zapad još poželjnijom destinacijom za odlazak (iluzije o obećanoj zemlji žive naročito jako ako je ta zemlja nedostižna!), iako su svi svjesni svoje slike na Zapadu. Svugdje, gdje god da kreneš – nailaziš na slike imama Homeinija i imama Hamneija. Pomalo sve podsjeća na prederdoganovsku Tursku sa Ataturkom, iako je nivo materijalnog blagostanja vidljivo niži i od Turske 2008. Društvo je i dalje u teoriji premreženo šerijatskim pravilima, koja ni izbliza nisu tako revnosno sprovedena u svakodnevnom životu. Valjda je upravo taj neprekidni pritisak nametnute svetosti uzrokovao ovaj ležeran odnos prema njoj.
Sa domaćinima, Akbarom i Zehrom, već smo se sprijateljili. Za razliku od Arapa, pa i Turaka koji nikada ne govore o svojoj porodici, oni su spremni da pričaju o svojoj, o poslovima, rodbini, sinovima i kćerkama i njihovim planovima. Čini se da je onaj osjećaj mladog svijeta da je negdje uvijek bolje prisutan i ovdje.
Drugi dan znači odlazak na bilateralni razgovor na temu zdravlja i religije danas, koji je formalni povod našeg dolaska. U holu hotela nas susreće gospođa koja gleda u naše mantije i moj naprsni krst. Irancima je inače teško odrediti godine – imaju neku stabilnost fizionomije koju odjeća dodatno čini nepodložnom godinama, pa, osim mladih, kojima je stalo da nam pokažu svoju mladost, ostali se čine nestarivim. Naš domaćin Akbar reče da ima 60 godina i treba uskoro da ide u penziju, iako bih ja rekao da mu je četrdeset i pet.

Tako i gospođa koja nam se predstavlja kao Esma: „I am also a Christ!“ Zaista, na njenom vratu se vidi lijep, srebrni romejski krst. Kaže da joj je prabaka Njemica, da je odrasla u Hanoveru, školovala se u Minhenu, pa prelazimo na njemački, koji govori kao maternji jezik. Insistira da zapišemo njen broj i da joj se javimo ukoliko nam je bilo šta neophodno. „Ich bin auch Christ! Ich bin auch Christ!“ radosno nam govori. Očigledno je da Iran nije Saudijska Arabija, kada je u pitanju nošenje krstića na vratu. Ništa manje je očigledno da je mogućnost da sretneš nekog nepoznatog hrišćanina dovoljno mala da se Esma raduje cijelim bićem jer nas je srela. I meni je potresno radosno.
Vozimo se prema centru Organizacije za islamsku kulturu i odnose. Prethodnog dana mi se činilo da ovdje zapravo po potrebi „proširuju“ saobraćajne trake, shodno trenutnim potrebama, pa od četiri ocrtane odjednom se vozi kao da je šest traka. Ne, ovdje ne proširuju trake po nekoj navici. Ovdje koncept saobraćajne trake uopšte ne postoji. Ukoliko se ukaže samo minimalan prostor u koji jedno vozilo može da stane, ono će se naći u njemu tj između dva vozila, učiniti ono što je vozač naumio i zatim se opet udjenuti u taj prostor koji se neprekidno mijenja kako se vozila pomjeraju. U nekoliko navrata nam se čini da će se naš kombi neminovno sudariti sa nekim ili udariti u bankinu. Ali vozač koristi posljednju mogućnost, posljednji milimetar prostora između njega i drugih vozila i bankina i mi se u djeliću sekunde i posljednjim milimetrom provlačimo, kao i svi drugi, među drugim vozilima.

Počinje konferencija radi koje smo u Teheranu. U javnom smo prostoru, pa su svi u svojoj uniformi. Ulema u turbanima, žene u onim zarovima praktično identičnim apostolnicima naših monahinja. Prostorija je iranska verzija one globalne konferencijske sale, od iverice, svjetlosnih panela i klima uređaja, sa prozorima koji su ukrašeni krstolikim ornamentima (bar ih mi tako vidimo). Iako je početno učenje Kurana bilo na arapskom, naši domaćini govore persijski, na persijskom navode i kuranski tekst (što je prilična razlika u odnosu na bosanske muslimane koji i na međureligijskim susretima navode kuranske odjeljke na arapskom originalu, dajući tako ponešto sebi na važnosti, sugerišući božansku neprevodivost teksta i jezika kao i sopstvenu inicijaciju u tu, po njihovom mišljenju, spasiteljsku stvarnost).

Ovdje ničega takve vrste nema, nikakve opčinjenosti arapskim tekstom, nikakve grimase („ovo je neprevodivo, ali, eto, pokušaću da vam prevedem“.). Persijski ponekad zvuči kao mađarski, kada zazvuče naglasci na prvim slogovima, iako nam je rodbinski bliži od većine zapadnoevropskih (kentum indoevropskih) jezika.
Svijet nakon kovida omogućava najšire moguće pristupe i rješenja (ako ih može biti).

Iz govora naših domaćina nazire se neki zvanični narativ o kovidu. Ovdje niko ne sumnja u njegovo postojanje, ali se, uz svega nešto zadrške, napominje da je sam kovid „rezultat čovjekovog nemoralnog ponašanja“ „možda i nemorala sa životinjama“ (doslovno tako – šta bi to tačno trebalo da znači, ne znam). Izgleda da je neka vrsta islamske racionalnosti ono sa čime se računa (nekoliko ljudi na konferenciji i dalje nose maske). Vrlo su ponosni na to da su odmah zatvorili sve vjerske objekte i raspustili obrede. One mjere oko kojih se kod nas raspravljalo proglašene su obaveznim i izdato je obavezujuće, šerijatsko tumačenje poštovanja mjera: prema tom tumačenju, onaj ko se ne pridržava mijera, čini zlo i pomaže u vršenju zla, pa je to kuransko objašnjenje zapravo pojačalo osjećaj imperativnog pokoravanja zdravstvenim komitetima. Mjere su tako sakralizovane – one nisu više bile samo stvar protokola, već sveštenog pokoravanja vrhovnom autoritetu u vjeri čije ime i značenje jeste pokornost.

Ako su se u našim sekularnim društvima „nacionalna koordinaciona tijela“ počela pojavljivati kao svojevrsni paralelni „svešteni sinodi“ religije zdravlja, u Iranu, jednom „simfonijskom“ ili teokratskom društvu, NKT i ulema su se stopili kao i njihove poruke. Zdravstvene mjere su postale sveštene mjere. Takođe, vrlo zanimljivo: navode da postoji pravilo o „prinuđenosti“ prema kome, ukoliko je potrebno za čuvanje ljudskih života, vjernik može da prekrši nešto što inače ne bi učinio. To im je bilo važno zbog objašnjavanja dezinfekcije alkoholom za koju se takođe našlo šerijatsko objašnjenje.

Ipak, ako je svjetsko tj čovjekovo zlo izvor kovida, Iranci insistiraju na tome da religija može da ima pozitivne efekte na mentalno zdravlje nakon pandemije. Pouka je jednostavna: religija (ovdje se misli svakako na islam) omogućava neku vrstu utjehe i sigurnosti koje čovjeku nedostaju. Tek sada mi pade na pamet da niko nije pomenuo ni Rusiju ni Ukrajinu, ni u ličnom razgovoru, ni u zvaničnom ili poluzvaničnom razgovoru.
I ova orijentalna ulema u turbanima, sa bradama i naočarima, u tradicionalnoj odjeći, opisuje svoju omladinu kao da opisuje našu. Bića kratkih poruka, sakrivena u svom svijetu mobilnog telefona i generacijskog pripadanja. Kako im prenijeti poruku? Muzikom, kaže dr Musafari, kombinujući Platonovu teoriju muzike, tradiciju islamskog obrazovanja i neku verziju zahtjeva za upotrebom popularne kulture u obrazovne svrhe. Očigledno da ono što se ne vidi ili čemu nije dato mjesto – nevjerovanje, skepsa, udaljavanje od zvanične religije – pojavljuje i muči naše domaćine.

Nakon ručka sa domaćinima – a ovdje hrane ima raznovrsne, ali se ne pretjeruje sa količinama – nastavljamo obilazak Teherana posjetom kući u kojoj je živio ajatolah Homeini. Uspinjemo se kroz uske i strme ulice ka mjestu gdje je živio i djelovao čovjek koji je iznio islamsku revoluciju i zauvijek promjenio Persiju u Iran kakav je danas. Kuća u kojoj je živio bila je i ostala skromni dom, a muzej posvećen njegovom životu sadrži uglavnom uvećane fotografije i poneki lični predmet (nešto odjeće i pisma). Čitavog života vidimo ga sa crnim turbanom (znakom da je seidi, direktni potomak vjerovjesnika Muhameda), vidimo njegov sukob sa šahom i pobjedu revolucije kao i godine Iračko-iranskog rata. Sama kuća vrlo je skromno namještena i takva je ostala sa pridodatom džamijom – gotovo pa sasvim neuglednom prostorijom skromnih dimenzija i uređenja. Kuća je i sama pomalo nalik na džamiju, sa tepisima i niskim rijetkim mobilijarom. Kao posvećenik religije i ideje, ajatolah Homeini zaista živi u jednoj vrsti asketizma koji se preliva na prostor, ali i sam prostor je skromno i nepažljivo estetizovan: vodovi ventilacije sasvim su grubi i vidljivi, pregrade oko kuće su od požutjelog pleksiglasa. Sve je stopljeno sa relativno siromašnom sredinom u kojoj se nalazimo.
U potpunoj suprotnosti sa kućom ajatolaha Homeinija ostaje kompleks persijskih šahova koji potom obilazimo: on odiše luksuzom, raskošnošću, pa i bahatom rasipnošću i pomodarstvom. Sam kompleks je i danas prošaran zelenim i cvjetnim baštama, drvećem i sistemom fontana koji danas ne radi. I okruženje i uređenje, spoj istočnjačke fantazije u stvarnosti i zapadne tehnologije djeluje kao fantazija u odnosu na ubogu mahalnost kuće i okruženja iz koga je pošao i u koje se vratio Homeini. Šah je tražio ovu fantaziju čula i moći – ajatolah je tražio ideju, odricanje, vjeru i sve. Znamo ko je pobjedio.
Inače, tog dana sam po Teheranu hodao ne samo u mantiji, već neprekidno noseći naprsni krst koji mi je poklonio otac Sergije iz Ostroga onih teških prvih dana nakon izglasavanja Milovog bezbožnog zakona. Ruski naprsni krst na kome se nalazi lik Hristov – nerukotvorivi obraz Spasov, krasotan i vidljiv. Već tu, prilikom obilaska prve zgrade iz šahovog kompleksa, najprije djeca upiru prstom u mene. „Krst, mama, vidi krst“, prevode mi naši domaćini. To će se ponavljati još nebrojeno puta. Ulazimo u prvi dio kompleksa: prostorije nešto skromnije veličine, ali u svakoj od njih savršeno očuvan namještaj i rekonstruisani zidovi i parketi. Sve je stilsko, skupo, naručeno u inostranstvu. Stubovi na ulazu su poklon od tadašnje italijanske ambasade i nose očiglednu hrišćansku simboliku: tu je Hristos, Sv. Jovan Bogoslov, dvije figure koje nose putir i hljeb, jagnje, brod kao simbol Crkve, grožđe.

Naši domaćini nas mole da im protumačimo poruku i simboliku. Izlazimo iz prvog dijela kompleksa, porodične palate. Svi gledaju u mene, a neki već žele da se slikaju sa mnom. Ako iole govore engleski, pitaju da li sam hrišćanin i odakle sam. Na odgovor „Serbia“ neki će i dalje pogledati začuđeno. Ali ako kažeš „Serbistan“, klimnuće glavom. „Isa Masaja!“ – ponoviće nekoliko njih danas. Da, Isa Masaja.
Druga zgrada je ona u kojoj su šahovi primali zvanične delegacije. Prostranija je neuporedivo od prve, djeluje kao prava palača, što u stvari i jeste bila. Prostorije su u njoj ogromne, ali i takve su ispunjene ručno tkanim tepisima, češkim kristalom u plafonjerama, francuskim namještajem, slonovačom, zlatom i srebrom. Prate nas dvojica ljudi sa kamerom koji idu svugdje za nama – imaju svoj instagram kanal pa žele da snime atrakciju nad atrakcijama, pravoslavnog sveštenika. Žene koje rade u muzeju pokušavaju da nam objasne, sa onoliko engleskog koliko znaju, istoriju i sadržaj svake prostorije (vrlo su susretljive i ljubazne). Rastko (Jović) i otac Aleksandar (Đakovac), takođe članovi delegacije i dobri prijatelji i saputnici, zabavljaju se već ko zna kojim Irancem koji me moli da se slika sa mnom. I meni je komično, ali je svakako prijatnije vidjeti ljude koje nepoznato privlači, nego bilo koju drugu reakciju. Zapravo, za vrijeme čitavog dana samo je jedan čovjek na bazaru uzviknuo nešto neurotično, ali mu je onda prišao neki čovjek i ućutkao ga. U hotelu me je pitao neki čovjek „oprostite, da li bi musliman mogao tako da se šeta vašom zemljom?“ Ni on nije bio neljubazan, ali je nešto u tonu pitanja govorilo o potrebi da mi stavi do znanja nešto neprijatno. Na odgovor da je moja zemlja slobodna i da imamo muslimane u Srbiji, vrlo ljubazno je klimnuo glavom i udaljio se.
Bazar na koji smo pošli dalje zaista je tipična orijentalna pijaca. Nije ona najveća u Teheranu, ali i dalje je velika. Pored nje je džamija u prelijepoj keramici iz koje dopire nešto što sigurno nije ezan na arapskom, već neka jadikovka, teška, melodična, duboka, koju ni melodijski ni tekstualno ne prepoznajem.

I tu, oko džamije, prilaze mi ljudi da se slikaju sa mnom i da u ruke uzmu krst sa likom koji zovu Isa Masija. Ništa nije drugačije ni u samom bazaru. Vreva, buka, dućani promiču sa mirisima, platnima, začinima, suvenirima, srebrom, zlatom, satovima, ali i sa kineskom jeftinom plastičnom robom, voćem i povrćem. Ovdje ne možeš vidjeti prodavnice poput onih kod nas, u tržnim centrima: sve je manje – više jedan veliki bazar. Ulazimo u nekoliko suvenirnica. Naravno, cjenkanje i pregovaranje je neprekidno, oko cijene u dolarima i samog kursa dolara. Kupujem jedan set šoljica za kafu u tirkiznoj nijansi, bližoj zelenoj, ukrašen likom starih persijskih plemića. Sve traje dugo i ponešto teatralno, ali, za razliku od carigradskih trgovaca koji znaju brojeve na svakom mogućem jeziku, teheranski ne broje ni na engleskom, pa je pomoć prevodioca neophodna.

I inače, po svemu se vidi da je stranac pravo čudo, hrišćanin rijetkost, a sveštenik sa krstom – atrakcija. Za razliku od balkanskih bazara, nema uopšte marama – svaki komad platna za koji bismo pomislili da je marama zapravo je prostirka. Skladnije su ukrašene. Iako bogato, nema onog zaslijepljujućeg šarenila već je svaki dezen u nekoliko boja, lijepo složenih. Najdivnije su nijanse tirkizne i azurne.
Na nas nailazi tipični prodavac ćilima (na farsiju, naravno, „kilim“) koji nas „bez obaveze“ poziva u svoju radnju u kojoj nam odmah pokazuje šta se prodaje i po koliko. „U Evropi je ovo nekoliko hiljada evra, kod mene samo nekoliko stotina“. „Imam mnogo prijatelja u Srbistanu“. Možda zvuči čudno, ali – čovjek ima vezu u Srbiji, takođe prodavca ćilima kojem je moguće platiti ako poručite ćilim kod njega. I ovdje su boje i šare nekako orijentalno rasplesane ali u tom plesu ima neke mjere i ukusa. Rastko i Aleksandar ustaju, nakon nekog vremena, ali kupuju po jedan „kilim“ kao suvenir. „Isa Masija“ je prošao na mojim grudima Teheranom. Osjećam se kao ono magare na Cvijeti koje nosi Hrista, a misli da se ljudi okreću njemu.

Nastaviće se

Izvor: Pečat.rs