Radoje Šćekić odbio da bude poslanik crnogorskog sabora 12. jula 1941.

Radoje (Novakov) Raičević-Šćekić iz Gornjih sela kod Berana poznat je kao dobrovoljac, koji je iz daleke Amerike došao da brani Srpstvo i otadžbinu u Prvom svjetskom ratu.

Kada su mu 9. jula 1941. godine ponudili da bude “poslanik Crnogorskog sabora“ odbio je tu “privilegiju“, jer nije želio, kako je i sam odgovorio u povratnom pismu predsjedniku “Crnogorskog komiteta“ Jovu Popoviću, da bude “poslanik“ i učesnik u prljavom poslu crnogorskih separatista, koji su uz pomoć Italije željeli da stvore suverenu Crnu Goru. Narod Crne Gore je 13.jula 1941. Godine masovno ustao protiv odluka “Crnogorskog sabora“ i proglasio ih ništavnim.

Kako piše Vulko Šćekić, pjesnik i publicista iz Gornjih Sela.

“Kada germanska neman otpoče Prvi Veliki rat i zaprijeti da uništi njegovu domovinu, na apele iz domovine i ljudi od autoriteta iz rodnog kraja za pomoć domovini, veliki broj se javi za dobrovoljni povratak u domovinu da bi se stavili na raspolaganje vojnim vlastima. Radoje bijaše kupio kartu za brod “Brindizi“ ali srećom ne stiže do polaska toga broda pa se ukrca na sledeći brod. Jer brod “Brindizi“ u Jonskom moru u blizini albanske obale naiđe na podvodne mine, gdje mnogi dobrovoljci stradaše. Po završetku Prvog velikog rata Radoje se vrati u Ameriku da bi sa poslom nastavio tamo gdje je stao odlaskom u domovinu. Da bi ostvario svoje snove 1924. godine ponovo se vraća u svoje rodne Berane i te godine izgradi u Beranama hotel “Ameriku“. Od te godine Radoje prestade da sanja život već poče da živi taj svoj davnašnji san. Po izgranji hotela i njegovog puštanja u rad on se ponovo vrati za Ameriku i nastavi da istovremeno vodi poslove u svom objektu u Americi i u Beranama. Ali se “Amerikanac“, kako su ga u Beranama iz milošte zvali, vrati prije Drugog Velikog rata.“

Ali kada dođe do političkog rascjepa u narodu, kao uglednog čovjeka svi ga htjedoše privući na svoju stranu. Četnički pokret ga imenova za komadanta četničkog odreda Gornjih Sela, ali on to imenovanje ne prihvati svjestan da će ta podjela odvesti u veliko bratoubilačko krvoproliće.

Crnogorski Komitet ga izabra za člana Crnogorskog Sabora. Ali kada Radoje, iz pročitane deklaracije Crnogorskog Komiteta, sazna da je cilj Crnogorskog Sabora separatizam i proglašenje samostalne Crne Gore pod pokroviteljstvom Italije, pismenim putem se obrati Predsjedniku Crnogorskog Komiteta Jovu Popoviću – Zrnu.

U pismenu je naveo da on kao rodoljub nikada nije pripadao crnogorskom separatističkom pokretu i da ne želi prisustvovati Crnogorskom Saboru, zahtijevajući da se njegovo pismo javno pročita na tom Saboru.

Kao rodoljub i Srbin Radoje se nije želio prikloniti ni jednoj političkoj opciji kojom bi sebe svrstao protiv drugog dijela svog naroda. Da bi izbjegao dalje neprijatnosti zbog nepriklanjanja ni jednoj strani, Radoje se preseli u Beograd gdje je svo vrijeme rata bio. Za to vrijeme terasa njegovog hotela “Amerika“, bila je najprikladnija i najpoznatija govornica u Beranama. Svi koji su osvajali vlast u varoši Berane, su je koristile za svoje potrebe. Sa nje su se i partizani i četnici i Italijani obraćali narodu držeći svoje vatrene političke i ratne govore.

Kada se rat završi, uporedo sa liječenjem ratnih rana, nova vlast na sve načine nastojaše da učvrsti svoj utvrđeni kurs bez Boga i vjere u njega. Bez straha od zakona Božijega, suda Božijega i gnjeva Božijega. (“Reče bezumnik u srcu svome nema Boga ..“, psalm Davidov,14,).

Vlast, okrenu naopako Hristove riječi: “Ko nije protiv nas, sa nama je“ u “Ko nije sa nama protiv nas je“. Tako se vlast, u vrijeme opšte nemaštine, pretvori u politički fanatizam koja za sebe prisvoji pravo da čak i ubije onog ko sa njom ne dijeli ista politička ubjeđenja. U svim krajevima nemilosrdno su se punili razni: „Lisičji potoci i jaruge protivnicima države i naroda“. Nažalost, često se nemaše ni želje ni vremena da se utvrdi istina o punoj odgovornsti svakog optuženog. Stradahu po povratku u svoju državu i među svoj narod “kao saradnici pete kolon i određeni broj rodoljuba, koji igrom slučaja preživješe muke zloglasnih logora Mathauzena, Aušvica i drugih.

Iako rat zvanično odavno bješe završen, kao da se bijaše sa većom žestinom nastavio. Samo što sada Srbi ubijaju Srbe, pomisli Radoje. Nastade opasno vrijeme. Vrijeme Jugoslovenstva. Vrijeme bezbožnika i bezbožništva. A u takvim vremenima, u svim narodima, izbijaju na površinu ljudi niskih moralnih vrijednosti. Poslednji šljam. Nema toga zločina kojeg nijesu spremne da učine takve spodobe pomračenog ljudskog uma kada se nađu na vlasti i radi vlasti. Rodoljubi postadoše opasnost i nepoželjni za novu vlast. Radoje se stidio tog novog imena svoje domovine, zato što je pod imenom Jugosloven bilo mnogo krvoloka. Navukoše to ime preko, kako je govorio Sv. Petar Cetinjski “našeg predragog imena srpskog“, kao mrtvački pokrov, pomisli Radoje.

Kamo sreće da taj odvratni naziv, ta nakaradna, a za Srbe tragična tvorevina nikad nije postojala. Došla sloboda, a nijesi slobodan, ni ti ni tvoj narod. Je li ovo narod za čiji spas i slobodu se borih u Prvoom Velikom ratu kao dobrovoljac iz Amerike. Kakva je ovo sloboda Bože moj, kao za sebe će Radoje, ali taj vapaj Bogu, bi malo glasniji. Streknu od sopstvenog glasa. Prepade se da ga neko nije čuo. Jer vlast u svemu vidi opasnost po sebe i svaki šušanj miša ili guštera doživljava kao zavjeru protiv novog poretka. Svaki ćošak, i svako veće drvo dobi svoje uvo da sluša i da izvještava. Svaki rodoljub dobi svoju sjenku da ga prati i na njega motri.

I nad srpskom crkvom Bogohulnici i navukoše tamne oblake harajući je i čerečeći joj imovinu, te bi pominjanjem Boga u vrijeme kada ga iz srca ljudi istjeruju a vjeronauku iz školskog programa izbacuju izazvao nove vlasti. Time bi sebe prizvao kraj kakav mnogi nedužni stradalnici i bez presuda imaše.

Godina bijaše 1946. Te kišne noći Radoje je lagano hodao napaćenim gradom čije su rane još krvarile i čija su zgarišta tek utihnula. Pričini mu se kao da mu vjetar odnekud donese miris paljevine. Učini mu se kao da ču i brujanje aviona nad Beogradom. Srastao bijaše sa svojom srpskom zemljom i dušom i srcem pa se i osjećao kao njen nerazdvojni dio.

Nadao se kao nepopravljivi optimista da to zlo neće dugo trajati, ali se nada svakim danom sve više tanjila. Ovo zato što bijaše otvorena lovna sezona, na predratne intelektualce, veleposjednike i bogataše radi njihove imovine. Postadoše sumnjivi svi slobodnomisleći ljudi pa čak i oni koji su posjedovali bilo kakvu biblioteku ili imali lijep rukopis i znali da se lijepo potpišu. Kada htjede da pređe Brankov most, nada se ugasi prekinuvši se kao tanani konac. Završi kao mnogi prije i poslije njega. Bi ubijen sa leđa, sa tri metka, i bačen u Savu. Tijelo mu nikada nije pronađeno. Očevidac bijaše jedna ženska osoba koja ga je poslednja vidjela i ovo policiji ispričala.