Radonjić: Krajnje vrijeme za veliku političku mobilizaciju protiv ulaska u NATO

Sjedio sam kod đeda, kad su nam protutnjali Bulevarom Ivana Crnojevića, tu pod nos, sa sve sirenama kao da jure kolonu meksičkog kartela. Ili je gost bio u tripu „Need for speed“. Pozatvarali ulice, negdje i po dvije trake, rastjerali pješake s trotoara, ne bi me čudilo da su negdje i iz automobila izlazili, zaustavljali ljude i vikali „Ne dišite! Ne dišite dok prolazi Stoltenberg!“. Ja sam otvorio priču, a Stari je bio kratak i jasan: „Ni da dovode ruskog cara ili Putina, a ne ovoga…čegović bijaše?“

Stoltenbergov dolazak jasan je signal i možda zadnji alarm za široku društvenu mobilizaciju svih Anti-Nato subjekata i pojedinaca. Na jednoj strani imamo odlučnog Đukanovića i mašineriju koja mu služi, na drugoj, našoj, pravoj strani istorije, imamo odlučne i neodlučno-neopredijeljenje. Mnogo puta smo čuli da je jedan od fundamentalnih uslova za dobijanje pozivnice – podrška javnosti. Pa je samim tim sastavni dio mirovne anti-nato misije podizanje svijesti i podizanje broja protivnika ulaska u ratni savez pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Sa tim u vezi, odluka onih, poput Miodraga Lekića da se o svemu izjasne tek nakon eventualnog dobijanja pozivnice, liči na odluku fudbalera da ne ulazi u igru u prvom poluvremenu, pa čak i ako gubimo 2:0, već da uđe u drugom poluvremenu i da tek tada saopšti – koji dres će obući. Zato je, bez dileme, šteta već pričinjena, ali svakim danom može biti veća ako se sa neodlučnošću nastavi.

Siguran sam da bi angažman pomenutog bivšeg diplomate, bio značajan za opšti, narodni anti-nato front, da ima kapaciteta da pruži doprinos tome i da je krajnje vrijeme da se opredijeli i angažuje – ako je protiv NATO-a, kako se nagađa. A misija politike, nije da nagađamo ili gledamo u kuglu ili pasulj, šta je stav političkih subjekata koji konkurišu za našu podršku. Isto važi za sve političke subjekte, naročito nove, koji spoljnopolitički stav ne saopštavaju.

Ako se taj trend „nesaoštavanja“ nastavi, onda je kandidatura za predsjednike mjesnih zajednica i kućnih savjeta, za koje stav o spoljnoj politici nije neophodan, neuporedivo adekvatnija i primjerenija takvom odnosu. Pitao me đed, pitali su me mnogi, koji su Lekića pamte preko angažmana 1999. – đe je? Đe je da sa nama zbije redove, da se tučemo zajedno protiv neprijatelja, kako nam po tradiciji i basta. Da zaustavimo i spriječimo da nam od starog prijatelja, poput Rusije, prave novog neprijatelja.

Juče je održan još jedan anti-nato protest u organizaciji Mirovnog pokreta „Ne u rat, ne u NATO!“. Čemu odsustvo polovine pozvanih, a organizator je i prije i na samom skupu, rekao i ponovio, da su pozvani bili – svi. Na skupu me zapalo da nosim transparent „Ovo nije NATO zemlja!“. U prvi mah, pomislio „pravi za moje ruke“. Ali zar nije i za svačije? Kao i mnogi drugi transparenti sa anti-ratnim i anti-fašističkim porukama. Nijesu li takve poruke, najbolji poziv?

Geopolitička situacija se značajno izmijenila poslednjih godina. Značajno je nestabilnija, mnogo je ratova, sukoba, svjedoci smo pada uticaja SAD, velikog haosa na Bliskom istoku, sve većih tenzija između SAD i Rusije, između SAD i mnogih zemalja. Čitamo, gledamo, informišemo se svakoga dana o tome. Da li Đukanović, sa toliko godina političkog iskustva zaista ne zna da je ovo najgori trenutak za ulazak u ratnu alijansu koja broji toliki broj neprijatelja, ili perfektno zna, ali mora da ispuni ultimativni zadatak SAD zbog opstanka na vlasti?

Jedno je sigurno. Tretiramo se kao plijen tuđih interesa, i ako sami u svoje ime, brojno i složno ne odgovorimo da ne želimo to, drugi nam pomoći neće, niti će se naš glas uvažiti i čuti. Biće ugušen ili – smanjen baš po mjeri onih čijim interesima se pretpostavlja naša tradicija i naša budućnost.
Za dostojanstvo, čast i slobodu Crne Gore. NE U NATO.