Rajko Petrov Nogo nije pobijeđen, samo ga je život nadigrao…

Kada vam umre neko veoma blizak i drag tek tada možete da sagledate ono što ste samo naslućivali. Ukaže vam se ogromna nesrazmjera između nestalnosti, krhkosti i kratkoće ovog našeg života i svih naših osjećanja, planova, želja i potreba sa druge strane.

Nasmijani Hercegovac, vječiti buntovnik, srdit što svijet nije sazdan po njegovoj mjeri, uzdrhtao od života koji u njemu vri, duh ovoga čovjeka nosio je gospodstvenu svijest i pogled obavijen maglom proljeća. Govorio je o Hercegovini sa jednom bolnom izmučenošću, ljubio je svojom riječju, branio je gangom, a rijeci su tako glatko klizile preko jezika kao bistra voda Neretve preko kamena.

Jedna neopisiva duhovna ljepota rođena u planinama Hercegovine spustila se u svijet da ga oplemeni, zapljusne ljepotom i ogromnom željom za znanjem. Bježao je od spleta besmislenih povremenosti, uranjao u znanje, spojio je epohe, spojio geografiju i svakom vremenu i svakoj nedaći bio spreman da položi račun.

Nije tražio od drugih ništa osim da vjeruju u sebe, u svoje mogućnosti, da iz svojih sudbina ne isključuju Boga i čovjeka. Nigdje tako moćan srpski jezik nije našao prostor i savezništvo kao u njegovom intelektualizmu i duši da ga učini još većim, još silnijim. Ovom čovjeku po rođenju je suđeno da bude kovač lijepe riječi, da neumorno radi kako bi se sva raskoš izrečenih riječi čula. Hodajuća riznica tekstova, knjiga, studija,udisao je zivot punim plućima i vrijeme pred njim smatrao kao neočekivani dar.

Jedna svijeća iz božje buktinje nije se ugasila, njena svjetlost dopire do nekog drugog horizonta, do drugih dimenzija da nas osvijetli i da nas ogrije. Jer, danas ne gasimo svjetlo na veliki i ostvareni život, već ljubavlju prema njemu osvjetljavamo naše duse i razbijamo tminu.

Živi u meni sjećanje na dvoje ljudi, prijatelja , u zlim vremenima prekaljenih u dobru, na dva čovjeka koji su čuvali i njegovali ugarak koji je tinjao kao malo božanstvo, ugarak prijateljstva i poštovanja od koga su vaskrsnuli vatru. Živeći jedan sa drugim i jedan za drugog naučili su i svoje potomstvo da se proživljeni život mjeri dubinom bezrezervnog prijateljstva i poštovanja. Bili su lučonoše koji su obezbijedili svjetlo za one koje put nanese, za one koji dolaze. Slike našeg prijateljstva, toliko žive i jasne, otrgnute od zaborava u samo jednom trenutku, progone me sa jasnoćom koja peče. I danas mogu da se sjetim prošlih godina kao nekog toplog treperenja u krvi, razgovora koji nisu donosili nikakve velike ili presudne odluke, niti krupna otkrića, ali ono što je bilo lijepo u njima, to je bio naš zanos i silna potreba da budemo zajedno na istom zadatku-rađanju Republike Srpske.

Od kad se rodio do poslednjeg daha bio je na Kapiji raja, sa tog mjesta tiho se došaptavao sa Svevišnjim i ispunjavao njegove misionarske naloge da beskonačni okean srpske literature i pismenosti obogati pjesništvom koje je samo njemu bilo svojstveno i patriotizmom bez koga bi pjesme i pjevanje bile bez iskre i pamćenja. Njegovo Neodremano oko, svetosavsko i anđeosko neće se naspavati ni u rajskim odajama, odatle će budno i zorno davati hercegovačkom sazvježđu nove zvjezdane horizonte. Pa,iako smo svi, u Zvjerinjaku nije Sve propalo dok je ljudi, umjetnika i rodoljuba kao što je bio Rajko Petrov Nogo, jer ćemo se sjećanjem na njega radovati Lazarevoj suboti i drugim danima i u ove naše prozaične živote unositi njegovu Liriku do Kraja ovog i drugih milenijuma. Siroče iz Hercegovine poistovjetilo je svoju sudbinu sa sudbinom i duhovnim obrascima srpskog naroda i njegove kulture. Ovaj lirski senator, koračajući Vukovim stazama, tragiku svoje domovine vidi pod bjelinom, pa priziva Nek pada sneg, Gospode a još tiše, u dugim besanim noćima,grozote iz prošlosti dočekuje molitvom za mrtve „bez groba i biljega“.

Rijetki su ljudi za koje se može reći da su prijatelji ljudima, a on je to upravo bio. Proći kroz blato , a ostati čist, izdržati životne udarce uspravno i na nogama, razgovarati sa ljudima ispavanim i ornim za razgovor, biti takav kakvi su i oni, a po mogućnosti jači i bolji – to je bio moj prijatelj, neuništiva duša osjenčena osmijehom, čovjek koga ste prosto morali voljeti, jer nije ostavljao ni najmanju mogućnost za drugačije osjećanje. Ne, on nije pobijeđen, samo ga je život nadigrao.

Čujete li kako ječi ganga u nekom obamrlom ritmu, kako đira s brda na brdo pjevajući tugu, kako zavija kao vuk, kako se mučno i teško oprasta Hercegovina od svoga sina!! Čujete li njene krike koji cijepaju srce, čujete li zvona tuge kako bono jecaju od Prebilovaca do Dečana!

Potpuna tišina je u meni. Ako nas ništa nisu naučile burne godine jedno jesu: da se praštamo. Bez riječi , bez treptaja, bez drhtaja. Poslednje što mogu da učinim za tebe, prijatelju moj, je da se tako rastanem od tebe,jer smrt nije ništa drugo nego malo vazduha, svega jedan dobar dah koji više ne možemo da uhvatimo.

Počivaj u miru i hitaj ka vječnosti, neka božija milost prospe svoje zrake i zagrli milosrdnu dušu oslobođenu ovozemaljskog bola.

Milorad Bojović, adv.