Ranko Milošev

Piše: Bogić Bulatović

Ponavljao je često, često je ponavljao Ranko Milošev Njegoševe riječi, riječi duboke odanosti Bogu Ljudskosti: „Teže je biti čovjek nego vladika!“ Nikada nijesam čuo da je Ranko Milošev rekao da je najteže biti Pjesnik, ali znam, ali osjećam kako bi to kosićki Kos, Crnorizac Jezika i Poezije rekao, osjećam da je tu misao imao na umu kada se kao mladić, student, zavjetovao samo Poeziji i Vinu!!!

Ovo mislim, ovo osjećam jer je Ranko uvijek birao ono što je odredilo njegov životni hod, birao je teži, uvijek je birao najteži, najčovječniji put Istine i Pokajanja! Izabrao je Poeziju!

Od pjesničkog djetinjstva, ovaj bard nikada nije bio „na pravome putu“, na pravoj strani i nikada nije prihvatao konačne odgovore! Njegov um je vazda bio pobunjen i srce njegovo nikada nije mirovalo! Bojao se samo „sveopšte sreće“ i konačnih odgovora, zazirao je od usrećitelja!

Sa naših ulica odlazi jedan Prorok, čili jedna bijela Silueta, jedna glava koja u daljini svijetli i nestaje u horizontu naše pomrčine! Odlazi još vitak sa pregrštem stihova pokajanja, u najmoćnijim, u najmladićkijim godinama, sa najmladićkijim i najsvježijim stihovima srpske pobune uma, srpske pobune bića, srpske pobune jezika!

Odlazi najdivljiji, najslobodniji, najdivniji, najnepatvoreniji, najbujniji pjesnik ovoga kamena! Ali ovaj odlazak ne možemo da doživimo kao smrt, jer Ranko Milošev je obitavao „jedino“ i „samo“ u Poeziji! Njegova filosofija bila je Poezija, njegova politika – poezija, njegovo srpstvo je bila krvava pjesma, a sinstvo njegovo krvava bajka, sve njegovo bila je Poezija, njegov najdublji ponos i identitet bio je homerovski.

Zato, on danas „samo“ ostaje tamo gdje je obitavao, doduše, sa pozivom, sa bratskim i očinskim pozivom da se dublje zagledamo i zaumimo i zaljubimo u njega! Da se Spasimo! Ali neka danas čuje, danas neka zna ono što smo krili da ne bi povrijedili njegovu skromnost, da smo u svim intimnim i narodnim kalkulacijama i formatiranjima računali na njegovu svijetlu glavu ispod ovog mračnog sača, sa zalogajem mračnog hljeba na mračnom jeziku i da smo njegovom hrabrošću i prkosom, njegovom jasnošću vazda bili opasna, vrlo „opasna manjina“, dok su nas gonile  i gone bezbrojni čopori „krvave elite“!

Svijet je dijelio, svijet je podijelio na one, tamoone i na Poeziju, na život koji je trijumf nad životarenjem! Ostaje Ranko Milošev da prebiva kod onih zbog kojih je pojao, zbog kojih je „širio nemir dok mir ovaj traje“, kod svojeg Miloša, kod namučene Matere svoje, kod Nadežde Nepresušne, sa bezgrobom Vojskom svojom i kosićkim Jugovićima,  da prebiva kod onih sa kojima je pojao i poje u angelskom horu jezika srpskoga, sa Branom, Stevanom, Borislavom, Buletom, Acom, Grobarovom… da živi mimo grobišta i smrti!!!

Poštovani i Dragi Ranko Milošev, Vaš zalazak sunca zauvijek sam nosio i nosiću i sa njim sam otvarao i otvaraću oči djeci i sa njim sam krijepio i krijepiću ljudske duše!!! Znadem, osjećam, osjećam i znadem da ste ovaj svijet načinili i činite boljim!!!

Izvor: Mitropolija