Raširilo se u nemoj visini jesenje nebo, olovno i prazno: Jovan Dučić – Novembar
Raširilo se u nemoj visini
jesenje nebo, olovno i prazno.
Polja su pusta; vrh ledina njinih
silazi veče dosadno i mrazno
Ilustracija
Raširilo se u nemoj visini
jesenje nebo, olovno i prazno.
Polja su pusta; vrh ledina njinih
silazi veče dosadno i mrazno.
Kao bolesnica hodi bleda reka,
skelet vrbaka nadneo se na nju.
Čuje se jecaj i potmula jeka
– to vetri plaču visoko u granju.
I mraz se hvata nad trulim strnjikom;
mokre su staze i blatnjavi puti.
Večernje ptice odilaze s krikom
u mrtvu šumu. Daždi mrak; sve ćuti…
Ja ne znam zašto samo tugu snijem,
a nit što žalim, niti želim drugo;
I ne znam zašto tražim da se skrcjem,
i negde plačem dugo, dugo, dugo…
Filigranska novembarska slika, sa distanciranim posmatracem, cija tuga potvrdjuje , sklad sa prirodom.
Zasto vise nema mjesta, na kojima bi ostajali i
dugo plakali ? Nema , jer su nam i ta mjesta, ukrali…