Rasulo umjesto slobode: Kako je ukidanje kmetstva izazvalo revoluciju u Rusiji

Kmetstvo je bilo „barutana ispod države“

Dobar dio ruske istorije – od sredine 17. vijeka do ukidanja kmetstva 1861. godine – seljaci su bili vezani za zemlju koju su obrađivali. Gazde su ih mogle kupovati i prodavati. Osnovna ljudska prava za njih nisu važila. Posle Francuske revolucije koja je proklamovala ličnu slobodu kao jedno od osnovnih ljudskih prava kmetstvo je moralo biti ukinuto.

Imperator Nikolaj I je osnovao devet tajnih komiteta koji su razmatrali ukidanje kmetstva tokom cijele njegove vladavine, od 1826. do careve smrti 1855. godine. Nikolaj I je shvatao da seljaci moraju posjedovati svoju zemlju i preklinjao je svoga sina Aleksandra II da im to ne uskraćuje kako ne bi došlo do nacionalne katastrofe. Govorio je da je kmetstvo „barutana ispod države“ i da njegovo ukidanje treba da bude „najnužniji posao koji ostavljam svome sinu“.

Smatralo se da je ukidanje kmetstva neophodno i zbog toga što su tokom 1840-ih i 1850-ih seljačke bune postale česta pojava, naročito posle razornog Krimskog rata. Fitilj je već bio upaljen.

Reformu su osmislili zemljoposjednici

Posle smrti Nikolaja I samo 37% ruskih seljaka su bili kmetovi (oko devet miliona ljudi). Spahije su, međutim, konstantno bile u finansijskoj krizi. Dvije trećine njihovih imanja bile su date državi kao zalog, a plemići nisu poslovali sa tim imanjima. Zato su se zemljoposjednici očajnički protivili reformi.

Plan reforme je sastavljen 1857. godine ali su mu se žestoko usprotivile spahije kao članovi komiteta za reformu, tako da je plan 1859. izmjenjen u njihovu korist. Seljacima je data sloboda, ali bez zemlje, što je bio najgori mogući scenario na koji je upozoravao imperator Nikolaj. Manifest o oslobađanju kmetova potpisan je 3. marta 1861. godine.

Reforma je podjednako oštetila i kmetove i spahije

Seljaci su dobili ličnu slobodu, a da bi mogli sami sebe izdržavati dobili su male parcele (oko 3,5 hektara) koje je država kupila od spahija. Međutim, država je tu zemlju iznajmila seljacima uz godišnju kamatu od 5,6%. Seljaci je nisu mogli napustiti niti prodati u narednih 49 godina!

Spahije su dobile najbolju zemlju, a seljacima su ostavljene neplodne parcele ili močvarno zemljište. Sloboda seljaka se ogledala samo u novom načinu upravljanja njihovom zajednicom. U svemu ostalom im se život nije nimalo promijenio.

I spahije su loše prošle. Država im je bivše kmetove platila obveznicama koje su mogle biti unovčene, ali su koštale daleko manje od nominalne vrijednosti. Trebalo je da država isplati 902 miliona rubalja (za oko 9 miliona kmetova), ali je uskratila spahijama 316 miliona zbog njihovih dugova. Godišnji budžet Rusije u tom periodu je iznosio 311 miliona rubalja.

Da li je ta suma bila dovoljna? Pođimo od toga da je spahija koji je imao 300 kmetova u ono vreme tretiran kao bogat čovjek, ali taj isti spahija je posle reforme dobio svega 30.000 rubalja. Sa tim novcem je plemićka porodica mogla živjeti na visokoj nozi samo 5-6 godina. Drugim riječima, taj novac je trebalo investirati ili oročiti, ali plemići nisu to znali. Istoričar Semjon Ekštut piše: „Plemstvo je… tretiralo taj novac kao kompenzaciju za svoje gubitke, a ne kao početni kapital. Plemići nisu investirali svoj novac u razvoj zemlje – radije su ga trošili u inostranstvu“.

Reforma nije imala pozitivan ekonomski efekat

U sovjetskim udžbenicima istorije piše da je kmetstvo moralo biti ukinuto jer je sprečavalo ekonomski rast, budući da bi seljaci bolje radili kad su slobodni. Nažalost, to nije istina. Aleksandar Malahov tvrdi da je prosječan američki rob radio 2,6 puta više od ruskog kmeta.

Spahije su svoje kmetove „motivisale“ za rad batinanjem i novcem, ali seljaci koji nisu bili kmetovi, tj. koji su imali ličnu slobodu i plaćali državi poreze, radili su lošije i manje od kmetova. Slobodni seljaci su sijali 42% manje sjemena, a produktivnost njihovog rada je bila za 16% manja od rada kmetova. Dakle, posle smanjenja poreza i radnih sati (što je učinjeno u reformi) seljaci su počeli da rade manje, a ne više. Čak ako je među njima bilo bogatijih i uspješnijih ljudi, koji su uspjeli da pokrenu privatni posao, oni su i dalje bili u manjini.

Reforma je izazvala mnogobrojne seljačke bune

Odmah posle Manifesta izbio je velik broj seljačkih buna. Seljaci su smatrali da je ta reforma „lažna“, jer su i posle nje bili u istom položaju kao i ranije, tj. radili su za spahiju. Mnogi seljaci su prestali da rade i pridružili su se buntu. U martu 1861. godine vojska je poslata u devet (od ukupno 65) ruskih gubernija da uguši nerede. U aprilu je bilo 29, a u martu 38 pobunjenih gubernija. Tokom 1861. godine izbilo je 1.176 buna. Već 1863. njihov broj je premašio 2.000. Od toga je vojska ugušila preko 700 pobuna. Po mišljenju mnogih savremenika bio je to pravi seljački rat.

Najporaznija je bila okolnost što su seljaci zapravo plaćali više nego što je koštala zemlja. Ukupna cijena seljačke zemlje je 1855. godine iznosila 544 miliona rubalja, a seljaci su za nju morali da plate ukupno 844 miliona rubalja (s obzirom na godišnju kamatu od 5,6%). Vremenom je ta suma postajala sve veća. Za tu zemlju su seljaci 1906. godine platili 1,57 milijardi rubalja (tri puta skuplje!). Usled toga su osiromašili i krenuli u gradove trbuhom za kruhom. Bez porodice i daleko od zavičaja bili su revoltirani i spremni na bunt protiv države koja ih je pljačkala.

Reformom su plemići postali siromašniji, a seljaci su ostali bez ičega

Početkom 20. vijeka skoro sve plemićke porodice u Rusiji su osiromašile. Čak i u Čehovljevoj drami „Višnjik“ sluga Firs kaže da je oslobođenje ruskih kmetova „katastrofa“ i za seljake i za spahije.

Plemići su potrošili sav svoj novac ne znajući kako da posluju sa njim, tako da više nisu bili potrebni državi. Bivši seljaci su sada postali radnička klasa, siromašna i ozlojeđena. Ti ljudi su živeli daleko od svoga ognjišta i svoje porodice (ako su nešto od toga uopšte imali). Bilo je to plodno tlo za komunističku propagandu.

Nije čudo što se prvi dekret sovjetske vlasti ticao upravo zemlje. Lenjin je, naime, obećao da će vratiti zemlju seljacima. On to na kraju nije učinio, ali je to obećanje pomoglo komunistima da podignu revoluciju i pobjede u njoj. To je posledica samožive težnje imperatora i plemstva da se odvoje od običnog naroda i da ništa ne rade.

Izvor: https://rs.rbth.com/istorija-rusije/87455-ukidanje-kmetstva-izazvalo-revoluciju