Rat koji se neće završiti mirom?

Kada je Putin pokrenuo specijalnu operaciju u Ukrajini ili izvršio agresiju na Ukrajinu (kako ko gleda na događaj) Amerika i Evropa su ostavile mogućnost Ukrajini da sa Rusijom pregovara o miru. Čak su i pokušale dogovoriti sastanak Putina i Zelenskog oči u oči.

Kada se Putin opredijelio za ratnu taktiku kreni-stani, naprijed-nazad, Kijev tur-retur, Amerika je zabranila Ukrajini svaku vrstu pregovora s Rusijom. Uzela je konce ratnih igara u svoje ruke. Otpočela je opremanje Ukrajine savremenim naoružanjem, poslala svoje instruktore i plaćenike, koncentrisala obaveštajne i taktičke podatke, i iz Pentagona počela upravljati ukrajinskim oružanim snagama.

Evropa je za to vrijeme zahuktavala sankcije i propagandni rat protiv Putina. Amerika i Evropa nijesu spominjale Rusiju već samo Putina. Američkim i evropskim građanima je objašnjavano da je Putin kriv za sve njihove životne nedaće.

Africi je poručeno da je Putin kriv za glad u Africi. Poslanici, senatori, kongresmeni, lordovi iz tih zemalja fanatično su poručivali svijetu da Putin mora biti ubijen a Rusija poražena. Zaboravili su da kažu kako može biti poražena zemlja sa toliko nukleranog oružja koja ga je stvorila da bi zaštitila svoje stanovništvo i svoje teritorije. Rusija ili može opstati ili može nestati. Rusiji je biti il ne biti, ne samo u ovom ratu već od kada postoji.

U najmirinijim vremenima Američka skretarka odbrane Medlin Olbrajt poručivala je i svijetu i narodu Rusije da Rusija ne može biti tolika kolika je. Govorila je da se Rusija   zavarava ako računa da može zadržati prostore Sibira u svojim granicama. Rudna bogastva Sibira pripadaju čovječanstvu, odnosno nama kao lideru slobodnog čovječanstva govorila je Olbrajtova. Još tada je nedvosmisleno nagoviješteno Rusiji što je čeka. Rusija znala što je čeka i s Putinom i bez Putina. Rusija se za to pripremala više od deceniju.

Putin je odigrao veliku ulogu u stabilizaciji i razvoju Rusije. Međutim Rusija i ruski narod su datost osobene civilizacije u kojoj su se velike vođe velikog naroda pojavljivale i nestajale. A Putina čeka ono što čeka i svakog živog čovjeka.  Čeka ga njegova lična sudbina koja je za ovu priču gotovo nebitna.

Do sada je važilo opšte mišljenje da se svaki rat mora završiti mirom. Svaki rat osim ovog Rusko-ukrajinskog rata može se završiti mirom odlučili su Amerikanci i dopunili teoriju ratovanja. Amerikanci i Evropljani sa dominionima učinili su sve da što više rasplamsaju ratno žarište. Nijesu dozvoljavali pregovore zaraćenih strana. Zapad je nastavio da  uporno traži đavola na Istoku, onog đavola kojeg je poodavno najavila Madlen Olbrajt.

Rusija je uspijevala da odoljeva đavolskim planovima i da se drži pred đavolom. Kao i u dosadašnjoj istoriji prolazila je  kroz uspone i padove. Po svoj prilici u ovim đavolskim vremenima Rusima mnogo bolje ide ekonomija nego rat.

U Moskvi i Sankt Petersburgu i drugim velikim gradovima širom Rusije niko ne osjeća rat. To kažu ljudi koji žive na tim mjestima. Kao da rat ne vodi Rusija za svoj narod i za pravedniji svjetski poredak već kao da rat vode tamo neke koorooracije za neke svoje dividende.  Situacija u Ukrajini običnim rusima na to liči. Ruski mužici su oduvijek govorili da je rat visoka politika. Baš nas briga za ono što se dešava nekoliko hiljada kilometara od naših domova. I bivalo je tako dok ne osjete dah rata u vazduhu.

Zapad se nada da će uz pomoć takvih ruskih shvatanja svoje države, koja su ipak samo kratkotrajna, uspjeti slomiti rukovodstvo Rusije, izazvati unutrašnje nemire, razdore, konflikte prevrate u zemlji.

Po procjenama zapadnih ekonomskih eksperata i geopolitičara eventualna novouspostavljena vlast u Rusiji odmah bi odvrnula gasne slavine. Rusija bi Evropi prodavala gas po cijeni koju Evropa odredi ili kako kažu po kojoj je Evropa ograniči. Rusija bi isplaćivala ratnu odštetu po cijenu koja Ukrajina odredi. Radilo bi se to od ruskog novca zarobljenog u Zapadnim bankama. Rusija bi isporučivala Hagu ruske oficire i vojnike po potjernicama koje bi Amerika zajedno s Ukrajinom nacrtala. Ovako nešto Amerika i Evropa su predočile svijetu kao događaje koji neminovno dolaze. Uradile su to smišljeno da zastraše i uguše kod svih naroda potrebu za otporom novofašizmu i čuvanjem vrednosti sopstvene slobode koje Amerika smatra zastarelim i prevaziđenim.

Zapad računa da će se njihove maštarije ostvariti čim Putin ode sa vlasti. Po mišljenju zapadnih analitičara Rusiju i ruski duh će odmah zaokupiti takozvane zapadne vrijednosti. Prvo će ih prihvatiti mlade ruske generacije. A Putin kao živi predstavnik ruskog duha mora se ukloniti što prije upravo da ne bi davao primjer odanosti, odvažnosti, zdravog života i rodoljublja tim nadolazećim generacijama.

Zapad je dijelom i u pravu. Mlade ruske naraštaje vjerovatno su već pokvarile zapadne vrijednosti. Mladi hoće da se ludiraju, putuju, piju koka kolu, jedu u Mek Donaldsu sendviče od GMO, gledaju holivudske filmove, uživaju u besanostima Njujorka, ćeraju Evropsku modu, piju francuska vina, jedu italijanske specijalitete, obilaze kulturne i muzičke znamenitosti zapada.

Međutim Rusija ima i starijih generacija.  Ima ljudi koji poštuju žrtve koje je Rusija podnijela boreći se protiv fašizma. Fašizam koji kuca na granicama Rusije poslednjih osam godina od Majdanskog prevcrata naovamo, svima je vidljiv, i mladima i starima ne samo u Rusiji već i u većini svjetskih država.

Vojska Rusije njeguje uspomene na borbu protiv fašizma. Ruski narod drži do tradicije besmrtnog puka. Vojne strukture Rusije znaju da fašizam dolazi iz Ukrajine velike evropske zemlje koja se prostire i na zapadu i na istoku. Znaju da je rat sa fašizmom u žestokoj fazi. Svjesni su da u ratu nema zaštićenih predjela i nedozvoljenih udaraca. Rat je fajt. Zapad ga je tako shvatio na samom početku i shodno tome podržao Ukrajinu na svaki način. Do sada je Zapad prikriveno učestvovao u ratu a od nedavno sudjeluje sasvim otvoreno.

Putin se drži ratnih pravila koja je samom sebi nametnuo. Sada je to ograničena specijalna vojna operacija. Prije toga bile su specijalne garancije o nedeljivoj bezbjednosti. Od 2014. godine naovamo Putin je bezuspješno pokušavao da zaštiti 7 miliona sunarodnika u Donbasu. O ugroženim pravima Rusa o pribaltičkim državama nije stigao ni da razmišlja. Postoje u Rusiji generacije koje i to imaju u vidu.

U poslednje vrijeme Rusija je doživjela poraze na frontu. Ti porazi se mogu nazvati Putinovim porazima ili fašističkim pobjedama, zavisno kako ko gleda na događaj.

Izvjesno je da produženje ratnih dejstava na Ukrajinskom frontu obaraju ruski ugled u svijetu. Ruše  snove o pravednijom svjetskom poretku. Narodi latinske Amerike, Afrike i Azije ponovo se osjećaju nesigurnim i ugroženim pred Američko-evropskim silama i njihovim dominionima.

Do ruskih vojnih struktura dopire eho te globalne napetosti. Znaju da ukoliko Rusija  zastane u ovom ratu ili se povuče iz njega  svijet će potonuti u još dublju tamu pred Američkim hegomonom.

Rusija zna i što je čeka u sledećih 5-6 godina. Zapad će pokušati da je raskomada  ratnim sukobima na njenim istočnim granicama, ustancima, terorizmom, biološkim oružjima, autonomaškim pokretima, nevladinim organizacijama, pobunama različitih naroda kojima je Rusija otadžbina. Zapad će ubjeđivati te narode da su Rusi kolonizatori i da su im  ruski jezik, kultura, umjetnost, obrazovanje silom nametnuti. Oživjeće plan Medlin Olbrajt da se Rusija rasparča na sedam osam država. S tim ciljem napadaće Rusiju sa svih strana bijesni psi zapadnih, ratnohuškačih propagandi. Udariće na Rusiju gladni čopori multinacionalnih hijena.  Nemoguće je da ruski narod ne predosjeća scenario koji su Amerika i Evropa pripremili njihovoj zemlji.

Približava se vrijeme kada će neko u Rusiji uzviknuti : „Rusiji ne treba Petar Veliki. Rusiji su potrebni Suvorov i Kutuzov“. Te riječi sasvim sigurno neće izgovoriti Putin. Zapad će tada zažaliti za Putinom.

Piše: Ranko Rajković