Rat Nika Vučinića za odbranu deseterca

Piše: Veselin Matović

Šezdesetih godina prošlog vijeka, u Nikšiću se pokrenula neobična književna polemika između grupe profesora književnosti i narodnog pjesnika Nika R. Vučinića. Osjenjeni duhom „modernizma“, „željni slave“ i puni školskih znanja, ali, pokazaće se, skromnih stvaralačkih potencijala, profesori su se okomili na gusle i guslare, posebno na popularne narodne pjesnike i njihovu poeziju, pisanu tzv. rimovanim desetercem. Tražili su čak da se ona zabrani, jer, kako jedan između njih ustvrdi – „u našem novom društvu glupostima nema mjesta“!

Iako je to mogao biti i neki daleki odjek sukoba između modernista i tradicionalista, koji se pedesetih godina vodio u beogradskim časopisima, najvišće u Delu i Savremeniku, rat nikšićkih „modernista“ sa pjesnikom Nikom Vučinićem, pokrenuli su, ipak, niži razlozi, koje Vučinić lako uočava i precizno definiše, upravo stihom koji je predmet njihovog napada. Recimo, u odgovoru na tekst „Poetski tumori“, B. Banjevića, objavljen u Nikšićkim novinama (1961), reći će: „Te pjesničke analize,/Stvar su tvoje lične krize, / To je čista pakost duha“. I dalje: „Ti zbog jednog tvoga ćefa,/Il po migu nekog šefa,/Istrča se i izleće“. Valja imati u vidu da su se knjige (uglavnom samoizdati) tadašnjih epskih („neukih“) pjesnika tražile i prodavale, za ovdašnju sredinu u znatnim tiražima, a na početničke knjige njihovih („visokoučenih“) kritičara, niko nije obraćao pažnju, ne samo u velikim kulturnim centrima (Beogradu, na primjer), nego ni u ovdašnjoj provinciji. U stvari, radilo se o frustraciji, dijela već uveliko odnarođene crnogorske inteligencije, koju je, Pavle Zorić, u polemici sa Miloradom Stojovićem (1967), dijagnosticirao, kao „nemoć konjukture“.

Iz toga će se, dvadesetak godina kasnije, izroditi pomodarski kulturno-etički obrazac, tzv. nove, „građanske“ i „evropske“ Crne Gore, koji se promovisao pod sloganom „Ne možemo s guslama u Evropu“. I koji će, napokon, istjerati iz ovdašnjih škola i onu našu veliku narodnu epiku.

Iako je, pravo reći, bilo razloga za kritiku tzv. deseteračke (rimovane) poezije (pisane često i po porudžbini ili zarad udovoljavanja nezdravim plemensko-bratstveničkim predstavama, ambicijama i sujetama), iza rigoroznog napada tri nikšićka profesora na deseterac, „kalup za našu osjećajnost“ (kako reče Ivo Andrić), najmanje su stajali književno-estetski razlozi, a to će se objelodaniti kasnijim njihovim djelovanjem. Svi su oni, od barjaktara modernizma, kako ih je Vučinić imenovao, ubrzo postali barjaktari „montenegrizma“.

Bez obzira na sve njene slabosti (a bilo ih je u izobilju), ta, tzv. „nova epska (deseteračka) poezija“, u poređenju s klasičnom narodnom epikom, nije zaostajala ništa više nego njihova („umjetnička“), upoređena sa poezijom naših i evropskih (modernih) pjesnika toga vremena. Njena popularnost u narodu nije bila stvar narodnog neobrazovanja, nego je to bila svojevrsna nostalgija koja je izbijala iz arhetipskih dubina njegovih, jer – kako je zapazio pjesnik R. P. Nogo – deseterac je „kȏd ugrađen u naš arhetip“. Uostalom, ta poezija je, kakva-takva, iznjedrila (baš u tom vremenu) i neka značajna poetska ostvarenja, ali se pokazala i kao pouzdan čuvar izvornog narodnog duha, u nedoba, kada je, od strane razarajuće, tzv. montenegrinske kulturno-političke doktrine, sve autentično, temeljno, slobodarsko, sve što je u Crnoj Gori ikoliko ličilo na tradicionalne modele ponašanja i vrednovanja, izloženo preziru, kao retrogradno, mitomansko i anahrono. I, ako bi se ona mogla imenovati „duhovno invalidnom“ „primitivnom“, „nepismenom“, „poetskim tumorom“, „sitnom gubom“ i „nekulturnom pojavom“ kojoj „treba stati na put“, kako su je imenovali Branko Banjević i njegovo društvo (Radoje M. Radojević, Slobodan Vujačić, novinar Miodrag Todorović, kao i književnici Božo Bulatović i Jevrem Brković), dakle – „grupa ljudi“, koja je, po Vučinićevom sudu, „pokušala bila silom/ da zavlada svojim stilom“, ni njihov, kako on ironično kaže – „stil“, nije bila bogzna kakva samosvojna poetika koja bi ukazivala na nove stvaralačke puteve, još manje „modernizam“ u književno-istorijskom značenju tog pojma.

Čudno je da ovim književnim znalcima i čistuncima nijesu smetali stihovi poput onih: „Druže Tito, naše rosno cvjeće/ cio naroda za tobom se kreće“, ili: „Druže Tito, ljubičice bjela/ tebe voli omladina cjela“? Zašto im oni nijesu bili „duhovno invalidni“ i „poetski tumori“, kada su i oni rimovani deseterci? Šta je s njihovim rimama, i zašto ne zatražiše da se i oni zabrane „radi mentalne higijene“? Jesu li i oni smetali „radnim ljudima da se istinski obrazuju“?

Sve nam to govori da se ovdje radilo, prije svega, o taštini nekoliko učenih ljudi (doduše, i sa izvjesnim književnim darom), ali čija se intelektualna profilacija oblikovala u komunističkim ideološkim kalupima, pa je to i određivalo i njihove književno-kritičke rezone, tako da se njihov „modernizam“, svodio na komunističku doktrinu koja je tražila raskid sa prošlošću, posebno onom koju su pamtile i čuvale gusle i epska narodna poezija. Na tome je počivala njihova poetska koncepcija, a Vučinić je to ovako vidio:

„Modernizam danas kleca,
Možda radi deseterca,
Njemu treba vitamina,
Svježi vazduh i planina,
Stari treba da ugine,
Ti da rasteš, mladi sine.
Ma sin neće kako valja,
No nagrdi i okalja,
Divno ime oca svoga.
I pohuli na svakoga –
Skače, trči, nekud žuri,
Koprca se u kulturi.“

Polemika je bila potpuno neravnopravna: Vučinić sam, a njih – „četa vanbračnije kritičara“, koja: „non-stop radi, ne odmara“, i na njega „sipa blato“, ali je inokosni i „neškolovani“ Vučinić, ipak, izašao iz te bitke kao moralni i sveukupni pobjednik. Očito, profesori nijesu ni slutili kolika je polemička kondicija rimovanog deseterca (i osmerca, naravno), i šta njime može da učini na polemičkom polju darovit pjesnik poput Nika Vučinića.
Profesori su imali na raspolaganju ovdašnju štampu: „Nikšićke novine“ i „Pobjedu“, pa i beogradsku „Politiku“, a Vučinić – samo nikšićke kafane.

Njegove stihovane polemike, tj. „Otvorena pisma“ nadobudnim profesorima, koji su bili i urednici u pomenutim glasilima (ili su imali znatan uticaj na njihovu uređivačku politiku), naravno, nijesu mogla biti objavljena. Međutim, bila su veoma brzo prihvaćena u narodu, prepisivala su se i širila, od ruke do ruke, i dostizala neuporedivo veće i „tiraže“ i „citatnost“ od štampanih tekstova njegovih oponenata. Narod je naprosto likovao zbog toga kako se jedan izvoran, nepatvoren talenat igra s naduvenom učenošću, i kako je prizemljuje i, britkom dosjetkom, svodi na pravu mjeru.
Ne samo što su duhoviti i što pogađaju u „srce stvari“, nego su brojni Vučinićevi stihovi iz te polemike aktuelni i danas. Narod ih i danas pamti i poziva se na njih, kao na svojinu. Oni koji su sada, navodno, zatečeni stanjem u našoj prosvjeti, mogli bi, s vremena na vrijeme, pročitati, recimo, ove njegove stihove:

„Šta će onda činjet đaci,
Sa jezikom, kuku majci,
Kada vide profesore,
Kako pišu i govore.“

Braneći deseterac od ondašnjih (a i današnjih) nenavidnika, Vučinić će i ovo zapisati, proročki:

„Deseterac ne umire
Niti stoji u okvire
Prošlih doba i stoleća.
Njegova je snaga veća
Što god ide s društvom više
Duh snažnije mobiliše
No ijedan drugi pravac.
On bi bio samoranac
Da se tokom ne obnavlja….“
(Miodragu Todoroviću- novinaru, 1962)

Koliko je ovdje Vučinić bio u pravu, pokazaće velika poezija Matije Bećkovića ( „Budućnost je ostatak prošlosti/ i biće je dokle prošlost traje“), ali i ona Radovana Bećirovića, Momira Vojvodića, Komnena Bećirovića… (I desetercem su napisane mnoge gluposti, kao i bilo kojim drugo stihom, ali je samo desetercem dostiglo ono najviše u našoj poeziji.)

Vučinić je imao tešku životnu i, posebno pjesničku, sudbinu. Svojim kritičarima i nadrikritičarima, samozvanim i dežurnim, i klevetnicima, bez mjere i ukusa, na prijetnju da će ga predati sudu, ovako će odgovoriti:

Ja sam suđen i ranije
U vrijeme Italije
U stravične dane rata,
Kad su prava sili data.
Leža krvav u ćelije
Gdje kamena memla bije.
U lance sam vezan teške,
Pravio sam iste „greške“.
Ovo nije priča prazna,
Zbog čega je smrtna kazna
Meni bila jednog dana,
U presudi pročitana
-Zbog stihova i pjesama!“
Danas, evo, smetam vama,
Vjerovatno umjetnički,
Njima tada politički“.

(Jevremu Brkoviću, dežurnom kritičaru, 1969)

Koliko je Niko bio poštovan među svojim sugrađanima najbolje nam govore riječi jednog Nikšićanina koji je rekao da ne bi žalio odmah umrijeti kada bi znao da će njegovoj sahrani prisustvovati onoliko ljudi koliko ih je bilo na sahrani Nika Vučinića.
Mir prahu njegovom.