Pokušajte zamisliti film u jednom kontinuiranom kadru, bez reza… Zvuči zahtjevno, ali uz dovoljnu pripremu i zalaganje kompletne filmske ekipe, izvodivo je. Jedan od pionira, ako ne i prvi film „ispričan“ u jednom kadru jeste Rope (Konopac, 1948), majstora suspensa Alfreda Hičkoka. Ali, Konopac je bio film koji je samo „izgledao“ kao da je snimljen u jednom kadru, a ustvari pomoću tzv. „maski“, zatamnjenja ili prelaza preko dijelova scenografije/namještaja, izgledao je kao da je jedan kontinuirani kadar. Deset segmenata radnje, tj. deset kadrova montiranih da izgledaju kao jedan kontinuirani kadar, činilo je Hičkokovo ostvarenje, koje je sam reditelj okarakterisao kao „propali eksperiment“.

Dva Zlatna globusa

Stari majstor suspensa oprobao je tehniku još nekoliko puta, manje-više uspješno, ali sljedeći pokušaj filma u jednom kadru došao je iz Rusije, pod naslovom Russian Ark (Ruski kovčeg, 2002) reditelja Aleksandra Sokurova. Ruski kovčeg je bio istinski u jednom kontinuirajućem kadru snimljen film, iz jednog jedinog kadra dugog – u trajanju – 87 minuta. Nakon Sokurovog malog remek-djela, meksički reditelj Alehandro Gonzalez Injaritu snima Birdman-a (2014), film na tragu Hičkokovog „eksperimenta“, koji će „pomesti“ Oskare (pored tri kipića za Najbolji film, scenario i režiju, direktor fotografije Emanuel Lubezki je nagrađen Oskarom). U umjetnosti pričanja filmske priče u jednom kadru okušao se 2015. njemački reditelj Sebastijan Šiper sa kriminalističkom dramom pod naslovom Victoria i to dosta uspješno; publika je ponovno kao u slučaju Birdman-a hrlila u bioskope, a kritičari bili naklonjeni.

Najnoviji pokušaj filma u jednom kadru jeste ratni ep 1917 Britanca Sema Mendesa, nagrađen sa dva Zlatna globusa, za najbolji film u kategoriji drame i naboljeg reditelja. Mendes je napisao scenario u saradnji sa škotskom scenaristicom Krysti Vilson-Kairns (TV serija Penny Dreadful), a prema pričama svog djeda, Alfreda Mendesa, koje mu je on pripovijedao kao klincu, o njegovim doživljajima tokom Prvog svjetskog rata. Reditelj Mendes je uobličio sjećanja djeda u priču o dvojici britanskih vojnika na sjeveru Francuske, koji dobijaju zadatak da prenesu poruku preko prvih linija, ničije zemlje, duboko i preko neprijateljske teritorije, i opozovu napad britanskih trupa na Njemce, kojim će spriječiti pogibiju preko 1.600 duša.

Hrabrost i strah

Dva vojnika, Tom Blejk (Din Čarls Čapman) i Vilijam Kofild (Džordž Mekaj), nakon što dobiju naređenja od generala Erinmorea (Kolin Firt) da prenesu poruku o prekidu napada, hitro napreduju kroz rovove prema prvim linijama fronta vođeni hrabrošću i strahom u jednom pomiješanom osjećaju. Još više vođeni time što se Tomov brat Džozef (Ričard Mejden) nalazi među britanskim trupama na čelu sa pukovnikom Mekenzijem (Benedikt Kamberbač) čiji napad treba da opozovu. Dvojac će na svom putu kroz ničiju zemlju i dijelom kroz neprijateljeske rovove susretati sa rapadajućim mrtvim tijelima vojnika, leševima konja, pacovima velikim kao mačke, blatom, bodljikavom žicom, posječenim probeharalim drvećem trešanja, borbom aviona u zraku, koja će dovesti do smrti jednog od njih dvojice. Tom neće preživjeti napad njemačkog pilota kojeg su izvukli iz zapaljenog aviona, dok će Vilijam nakon što prežali smrt svog kolege nastaviti sa misijom i u konačnici uspjeti prenijeti naredbu, opozvati napad, te pronaći Tomovog brata Džozefa živog i zdravog.

Tehnički aspekti

U gotovo svim mogućim filmskim tehničkim aspektima Mendesov ratni ep 1917 briljira. Počevši od same ideje da se priča ispriča u jednom kontinuiranom kadru, baš po principu prvog pravog filma u jednom kadru – Hičkokovog Konopca, u isto 10 segmenata, ili sa 10 „maski“ za kadrove, da bi filmska priča djelovala kao da se događa u realnom vremenu. Takvu majstoriju Mendes je izveo u kooperaciji sa veteranom, direktorom fotografije, i oskarovcem Rodžerom Dikinsom (Blade Runner 2049, 2017) čiji je rad za kamerom prepoznatljiv i maestralan do te mjere da će vam se ako se zaista ne potrudite i ne obratiti pažnju učiniti kako je 1917 snimljena u jednom kadru. Dikinsova kamera uspjeva da pronađe mnogobrojne inventivne i potentne kompozicije u svojevrsnom jednom kadru čije je osvetljenje nevjerovatno atmosferično; jednostavno i postepeno prati s leđa, s prijeda, sa strane i odozdo, mijenjajući ugao po potrebi i „klizeći“, po blatu rovova, provlačeći se između bodljkave žice, ili ruinama grada, savršeno uhodana i tempirana da isprati glumačku igru, svakog glumca ponaosob. Reditelj Mendes, vođen idejom jednog od najvećih američkih i svijetskih reditelja Džona Hjustona (Čovjek koji je htio biti kralj, 1975), kako je u filmu najvažnija raspodjela uloga, za 1917, za dvojicu glavnih junaka izabrao slabo poznate Din-Čarlsa Čapmana i Džordža Mekaja i  dok je provjerenim glumačkim asovima poput Benedikta Kamberbača i Kolina Firta dodijelio sporedne, ali važne uloge.

Siromašni scenario

Osjećaj i utisak, dvojice običnih vojnika, koji se ni po čemu ne razlikuju od stotina ostalih, ali imaju „ono nešto“ što ih ipak izdvaja od ostalih, Čapman i Mekaj, savršeno odaju svojom glumačkom igrom. Uvjerljivi u svom performansu, uz jedino što baš i nije na nivou ostalih segmenata filma – scenariju, dvojica glumaca uspjevaju da donekle izdignu iz, prema nekim mjerilima, „siromašnog“ scenarija. U biti, sama priča filma ima nekoliko nevjerovatnih dionica i suptilno je podstavljena sitnicama koje odaju „životnost“ i ideju filma. Takve sitnice su Tomovo prisjećanje smiješnih anegdota kojima bodri kolegu (i sebe), ili momenti sa Vilijamom i Francuskinjom sa bebom.

Mendes režira „hirurškom“ preciznošću pokušaje probijanja prema prvim linijama, izrazito je vidljiva njegova posvećenost karakterima likova, dok muzička podloga kompozitora Tomasa Njumana odaje osjećaj ogromne važnosti misije sa svakom svojom notom. Još jedan oskarovac, montažer Li Smit (Dunkirk, 2017) četiri puta probrano koristi „momente mraka“ u filmu (i još pet puta preko dijelova scenografije) da bi napravio nevidljivi rez, dok zadnji peti put to iskoristi u sceni u kojoj Vilijam padne u nesvjest, nakon što se sukobi sa njemačkim vojnikom.

Tehničke majstorije

Koliko god Mendesov rediteljski rad, sa svim pratećim elementima u snimanju filma, ostavlja pečat pjesničke osjećajnosti u smislu zadivljujuće režije i tehničke majstorije, isto toliko ga uzdiže do nevjerovatnog i impresivnog kinematografskog ostvarenja. Među rediteljima koji su obradili Prvi svjetski rat na filmu, pored velikana Luisa Milstona (All Quiet on the Western Front, 1930) Stenlija Kjubrika (Paths of Glory, 1957), Pitera Vejra (Gallipoli, 1981) i Stivena Spilberga (War Horse, 2011) Mendesov unos u naslove o Velikom ratu ostaće zapamćen kao jedan od najoriginalnijih.

P.U.L.S.E