Refleksije 13-julskog ustanka 1941 i njegovi falsifikati (5): Sporedna uloga komunista!

Piše: Miljan Stanišić

Komunistička partija je pokušala da za svoje partijske potrebe kapitalizuje uspjehe iz 13-julskog ustanka i da im dade svoju revolucionarnu osnovu, što se reflektovalo da su stvarali svoje revolucionarne organe vlasti, koje su radi kamuflaže nazivali „narodnim“. Tamo gdje u potpunosti nijesu uspjeli da „proguraju“ samo svoje kompartijske kadrove, i gdje nijesu imali neki veći uticaj, u pojedine organe vlasti, komande za odbranu oslobođenih teritorija i sl. bili su uključeni poznati ljudi drugih provenijencija, uglavnom oficiri. Tako je u Andrijevici formirana Komanda za odbranu slobodne teritorije u kojoj su bili i komunisti i oficiri jugoslovenske vojske. Sačinjavali su je komandant major Veličko Bojović i članovi: major Đorđije Lašić, Petar Šoškić, Bogdan Novović, Radule Jevrić i Spasoje Đaković. Takođe je 21. jula formirana i Sreska vojna komanda, u koju su ušli: major Veličko Bojović, kao komandant, Bogdan Novović (sekretar MK KP), kao politički komesar, inž. kapetan Vojislav Novović, načelnik, kao i članovi komande Radule Jevrić i Spasoje Đaković, zadužen za socijalna pitanja i snabdijevanje jedinica. Nakon nekoliko dana od formiranja Sreske vojne komande Andrijevice u njeni sastav su ušli i majori Đorđije Lašić, Andrija Vesković, Miličko Janković i kapetan Miraš Savić.

Iako su komunisti pokušavali svuda da imaju primat, u narodu nijesu imali neki veći uticaj, što su priznali i Milovan Đilas i kapetan Arso Jovanović, kada su u svojstvu članova Privremene vrhovne komande obilazili Vasojeviće, uvjerivši se da veliki uticaj u beranskom srezu ima kapetan Pavle Đurišić, a u Andrijevici major Đorđije Lašić. Navodi se da kada su Đilas i Jovanović, nakon toga obišli Kolašin tu su zatekli Moša Pijadu, pri čemu se navodi  da je bio „u žurbi oko sređivanja zadobijenog ratnog plijena plijena i da ga niko živ nije ništa ni pitao ni slušao, pa ni kada je zapodeo žustre rasprave sa Đilasom „.

Miro Miketić („Kroz pakao i natrag“) ističe svjedočenje svoga oca poručnika (kasnije kapetana) Branka pri povretku sa borbenih zadataka u ustanku, kako ne samo da nijesu vidjeli neku korist u ustaničkim akcijama od komunista, već su oni samo željeli da iz toga profitiraju za svoje partijske ciljeve, ne obazirući se na dotadašnju uspješnost operacija, koje su u velikoj mjeri bile plod jedinstva i patriotizma ustanika: „Ustanak je uspio u većem dijelu Crne Gore. Narod se masovno odazvao na poziv naših oficira. U Beranama, pod vođstvom kapetana Pavla Đurišića, vođene su teške borbe. Bilo je dosta obostranih žrtava, ali Berane je zauzeto od strane srpskih ustanika. Talijani su propali bar za kratko vrijeme. Nijesmo osjetili neki specijalan učinak od komunista, ali kad je Andrijevica pala, primijetili smo pljačku hrane i naoružanja…Rekoše nam da  u Beranama to su isto komunisti radili i kod njih. Lijeva Rijeka i Mateševo su bolje prošli, jer su major Lašić i major Vesković sa oko dvjesta pedeset boraca zaustavili pljačku i protjerali komuniste za Kolašin. U Kolašin nijesmo ulazili, sreli smo se sa nekoliko poznatih oficira, među kojima je bio i kapetan Branko Delević. Kaže kako tamo pravi nezgode Milovan Đilas sa svojim članovima partije. Osnovali su odbore u nekoliko gradova…Već su se pojavile njihove trojke koje prijete viđenijim ljudima, oficirima, sveštenicima i nacionalnim vođama“.

I u drugim srezovima uticaj komunista u julskom ustanku je bio sporedan, a Jugoslovenskih kraljevskih oficira dominantan, ali KP je nakon oslobađanja pojedinih mjesta pokušala da politički profitira i uspostavi svoju vlast, pokazujući time što im je bio prioritetni cilj. Tako je i u bjelopoljskom srezu u julskom ustanku uticaj komunista bio minoran. Takođe je u ustanku učestvovao i mali broj muslimana, od kojih ćemo navesti Rifata Burđovića Trša. Ustaničke akcije su izvedene samo sa one strane rijeke Lim gdje su živjeli pravoslavni, ali ne i na onoj gdje su živjeli muslimani, koji većinski nijesu odobravali ustanak protiv italijanskog okupatora. Napad je izveden iz više pravaca. Poslije zbora u Zatonu više stotina ustanika, predvođenih predsjednikom opštine Milanom Bandovićem, u napad na okupatora krenuli su preko Ravne Rijeke. Tu su im se priključili i ustanici iz Mojkovca. Ustanici iz Pavina Polja i Šahovića napad su izvršili sa sjevera, a drugi ustanici od Nedakusa i Sutivana. Da bi učestvovali u ustanku protiv italijanskog okupatora, morali su prvo da pregaze rijeku Lim. U dobro isplaniranom ustanku, od strane kraljevskih oficira i sa brojnim snagama, iako oskudno naoružani, i to sa puškama i sa nešto mitraljeza i bombi, a bilo je i golorukih, uspjeli su da savladaju dobro naoružane italijanske snage, pri čemu se predalo oko 400 njihovih vojnika.

U munjevitoj i za italijanske vojnike iznenadnoj akciji, među ustanicima nije bilo žrtava, sem nekoliko povrijeđenih vojnika. Prema italijanskim vojnicima koji su se predali, postupano je izuzetno humano, a hrana, ljekovi i dr. su im na vrijeme dostavljani, što je kasnije italijanska komanda cijenila pa je prilikom ugušivanja ustanka u ovom srezu, početkom avgusta, ta okolnost spasila mnoge živote i imovinu i prošla bi bez posledica, da ih prilikom upada u Bijelo Polje, nije tada dočekala grupa muslimanskih „dušebrižnika“ i ispričala im lažnu verziju julskog ustanka, optužujući protu Miloša Popovića i još neke viđenije Srbe ovoga kraja da su Italijanima činili pakost. Kako italijanske snage nijesu uspjele da pronađu prokazane osobe zapalile su im kuće. Ali nakon što su članovi Nacionalnog odbora bjelopoljskog sreza podsjetili njihovu komandu da su se prema njihovim zarobljenicima ponašali humano, dalje odmazde su obustavljene.

Iako su u ustanku komunisti imali značajniju ulogu, ipak je radi što većeg jedinstva  njihov predstavnik postavljen u Narodni odbor, koji je obavljao funkciju vršenja civilne vlasti  na čitavoj teritoriji bjelopoljskog sreza. Na čelo odbora postavljen je Miloje Dobrašinović. Potpredsjednik je bio proto Miloš Popović, a među nekoliko članova je bio i jedan od predvodnika ustanka Jovo Lazarević i dr. Od komunista u odbor je ušao i profesor Gimnazije Branko Radičević. Na zgradu novog načelstva nova vlast je postavila jugoslovensku trobojku, koju su komunisti pokušali da skinu i postave svoju komunističku crvenu zastavu, što je naišlo na protivljenje većine, a i samog predsjednika, koji je komunistima pri tom zaprijetio: „Bacite to đubre, ako ne mislite da budete bijeni“.

(nastaviće se)

(Izvor: Srpska 24)