Reforma ili regeneracija

Veselin MATOVIĆ

Crnoj Gori ne bi ništa donijela još jedna uzgredna reforma, odnosno popravka školskog zakonodavstva po principu „isto to samo malo drukčije“, ili: gdje je prokapalo da malo zakrpimo. Takvih popravki bilo je napretek, tokom posljednjih nekoliko decenija, i nakon svake stanje je bivalo gore od prethodnog. Naše školstvo toliko je ideološki oštećeno, u korijenu, u biću svom, da se ne može popraviti (re-formisati), posebno ne nekolikim, na brzinu upriličenim, zakonskim i stranački motivisanim rješenjima. Umjesto krpljevina, koje samo produžuju njegovu agoniju, a time i agoniju društva u cjelini, potrebna je njegova cjelovita strukturna i funkcionalna obnova (regeneracija) na sopstvenim, sigurnim, duhovnim, moralnim i istorijskim temeljima i vrijednostima, a ne kopiranjem tuđih modela i bukvalnim krađama i prepisivanjima tuđih kurikuluma, kao što je rađeno, na primjer, 2017. godine.
Svakako, ni prilagođavanjem mjerilima i zahtjevima planera PISA testova, što bi trebalo da bude, koliko sam razumio ministarku prosvjete, jedan od glavnih orijentira predstojećih izmjena školskog zakonodavstva, a kojim bi se omogućila reforma obrazovnog sistema u cjelini. Skloni tome da uvijek nekoga oponašamo i da drugome vjerujemo više nego sebi samima, mi smo te PISA testove odavno prihvatili kao jedini mjerodavni pokazatelj stanja u našem obrazovanju. Razumije se –lošeg, jer su i rezultati koje na tim testovima pokazuju naši učenici, iz godine u godinu, sve slabiji.
Ali, da li je baš tako?
Na tim testovima ne prolaze uvijek dobro ni učenici iz niza evropskih zemalja, čak ni oni iz Finske, za koju važi mišljenje da ima najbolji sistem obrazovanja u Evropi. Testova je, inače, našim učenicima „preko glave“. Iako se taj vid provjere znanja do nedavno smatrao uzgrednim i dopunskim, danas se devedeset posto ispita u našim školama obavlja putem testova – sve od nižih razreda osnovne škole pa do fakulteta. Tu su i oni, posebno stresni, eksterni – polumaturski, pa maturski, pa prijemni. A onda – još i taj, neobavezan, dugotrajan i zamarajući; nametnut spolja, ko zna od koga i ko zna zašto? Jednostavno – naše „tvrdovrate“ đake ti testovi ne zanimaju, štaviše, u znak otpora prema njima, oni na postavljena im pitanja, namjerno daju pogrešne i apsurdne odgovore. Kako se onda na osnovu tako urađenih testova, može izvesti valjan sud o njihovom obrazovanju i njihovim intelektualnim sposobnostima. I kakav je krajnji smisao takvog testiranja? I ko može garantovati njegovu relevantnost, makar što ga je ustanovila i što ga sprovodi OECD – Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj? Da li je to zaista, kako se tvrdi, objektivna provjera kvaliteta obrazovanja, ili to ima i neke druge ciljeve – nametanje načela profitabilnosti i pragmatizma u obrazovanju država, članica ove organizacije, a zarad interese svjetskih privrednih i finansijskih korporacija, na primjer? Čime se, recimo, objašnjava činjenica da na tim testovima svaki put najbolje rezultate pokazuju učenici iz nekih azijskih zemalja: Singapura, Kine, Tajvana, Japana? I, šta je tu presudnije: nacionalni mentaliteti ili obrazovni modeli? Ako je ovo drugo – zašto te modele ne preuzimaju evropske države, pa da uhvate korak sa Singapurom? Ili, ako je prvo – zašto se ti testovi ne prilagođavaju nacionalnim mentalitetima? Pa – da ne budu aut za jedne, a in za ostale?
Kad bi se tim testovima, makar, mjerio stepen politizacije, ili pak, moralne i duhovne dezintegracije našeg obrazovnog sistema. Ali ne mjeri – čak, ni opseg obrazovanja naše omladine. Navodno, mjeri se njena sposobnost primjene stečenih znanja u svakodnevnom životu, što će reći – mjere se njena praktična pamet i manipulativna spremnost, prihvatljiva savremenom tržištu rada, svjetskom, a ne domaćem.
I tako, mi, Balkanci, sa začelja PISA kolone, svake treće godine, dobijemo od OECD –a, ocjenu, crno na bijelo, da nijesmo baš neki pametni narodi. Djeca nam, eto, loše prolaze na njegovim, kako ona kažu – „smarajućim“ testovima. Nijesmo ih dovoljno podgojili za njihovo tržište, zar ne?
A niko da se zapita: Kada bi načelo primjene stečenih znanja u svakodnevnom životu bilo osnovno mjerilo nečije pameti, kakve bi ocjene od OECD-a dobili Sokrat i njegova braća filosofi, književnici i umjetnici, budući da se, koliko nam je poznato, nijesu pokazivali baš kao neki uspješni pragmatičari?
Smisao obrazovanja, ili vaspitanja, nije samo primjena stečenih znanja u praktičnom životu, nego, prije svega, i iznad svega – to što i znače te stare slovenske riječi – izgradnja s-obrazne, duhovno „sve-napitane“ (nahranjene), tj. slovesne ličnosti.
-Ali, gdje će se taj „s-obrazni“ i „slovesni“ zaposliti?
To isto me je, prije trideset godina, pitao (u ime OECD -a, naravno), jedan maturant kada sam, govoreći o Šekspiru, rekao da u Engleskoj postoji fakultet za šekspirologiju.
Zaista, ja ne znam gdje će se ko i kako zaposliti, ali znam da se obrazovanje ne smije podrediti takvom pitanju, tj. svesti na profitabilnost i skučorepi pragmatizam. Ako to dozvolimo, jednog dana neće se moći niko nigdje zaposliti.
Sve ovo, razumije se, ne znači da je stanje u našem obrazovanju bolje nego što pokazuju PISA testovi. Naprotiv – gore je.
Ali, to zbog čega je gore, ostaje ispod radara PISA testova, koji ne registruju njegovu korijenitu politizaciju, ni relativizaciju sistema vrijednosti, ni dehumanizaciju, ni moralnu dezorijentaciju, ni društvenu degradaciju nastavnika i kompromitaciju nastavničkog poziva, ni diplome stečene na kojekakvim privatnim fakultetima i školama, ni korupciju nastavnika, posebno u visokom obrazovanju i na državnim visokoškolskim ustanovama, ni strukturnu neprilagođenost srednjih, ali i visokih škola, društvenim potrebama i domaćem privrednom sistemu, itd, itd,
Dakle, cijeli ambijent u kome nije moguća izgradnja zdrave, slobodne i samosvjesne ličnosti, što bi trebalo da je krajni cilj obrazovno-vaspitnog procesa, ne vide PISA testovi.
Ali, ako ne vide PISA testovi, bar mi da vidimo:
da smo, nažalost, decenijama zapostavljajući sopstveno duhovno nasljeđe, slijedili vulgarno shvaćena načela sekularnog obrazovanja i pragmatizma;
i da zato sve dublje tonemo u najtežu društvenu bolest – u „ravnodušnost prema istini“, da gubimo sposobnost ne samo kulturno-istorijske nego i moralne orijentacije, u krajnjem – razlikovanja dobra od zla;
i da nam je zbog te bolesti neophodna reforma, bolje reći re-generacija ili preporod obrazovnog sistema, a ne, kako nedavno spočeknu ministarka prosvjete – zbog lošeg plasmana na PISA testovima, ili zarad učlanjenja u Evropsku uniju;
i da nas od te bolesti neće izliječiti ni finski ni singapurski, ni bilo čiji uvezeni i formalno nakalemljeni model obrazovanja, zasnovan na načelima pragmatizma i profitabilnosti.
I da shvatimo:
da se, ako hoćemo da izliječimo našu školu i da ona izliječi nas, moramo vratiti na raskrsnicu iz koje smo krenuli pogrešnim putem (ako nam je školstvo, kako se sve češće čuje u javnosti, dotaklo samo dno, onda treba od dna i da počnemo);
i da se pri tome ne plašimo vraćanja u prošlost, u najdublju prošlost – do korijena svake naše riječi; da čujemo šta nam one kazuju, a ne da slušamo šta nam govore i čemu nas uče korumpirani političari.
I da je za to potrebno:
Da u svim školama i na svim nivoima obrazovanja vratimo odgovarajući značaj i ulogu sve zapostavljenijim, ne samo kod nas, humanističkim i društvenim naukama „koje u čovjeku razvijaju čovječnost”, među njima i vjeronauci i filosofiji, a sve s najvišim i krajnjim ciljem i smislom cjelokupnog vaspitno-obrazovnog procesa – razvijanja kod mladih generacija, kako negdje zapisa prof, D. Krcunović – „brige za dušu i žudnje za istinom”.
Osim toga:
da, umjesto politikantsko-stranačkog, vratimo prirodno, istorijsko ime jeziku na kome se izvodi nastava u našim školama, pa da se on opet imenuje onako kako se uvijek imenovao – srpski jezik! Shodno tome – da se imenuje i glavni nastavni predmet!
Jer je:
političkim imenovanjem nastavnog jezika a onda i osnovnog nastavnog predmeta, naše školstvo direktno stavljeno u službu politike, konkretno – utvrđivanja ideološko-identitetske koncepcije bivšeg DPS-režima. I to je već punih dvadeset godina njegov najvažniji zadatak, i smisao.
I da ne zaboravimo:
da je sve dok se to ne promijeni, dok se naše obrazovanje ne izbavi iz anakondinog zagrljaja te koncepcije, svaka priča o njegovoj depolitizaciji– prevara! Laž i paralaž!