Revolucija počinje paljenjem automobila!

Piše: Sibin

Trenutno čitam sjajnu knjigu: Mišel Fuko – Biografija – autor, Didje Eribon. (O, da!, i tebi je toplo preporučujem…).

Dakle, maj je, 1969., i osniva se eksperimentalni univerzitetski centar Vensen, direktor je Fuko, riječ je – ako mene pitate – o intelektualnoj instituciji iz snova.

Za cilj ima: rađanje i razvijanje radikalno drukčije, modernije političke misli, koja se temelji na suštinskom razumijevanju da se, dođavola, državi nikad ništa ne duguje. Naprotiv!

Predavanja su (treba li reći), krajnje slobodna i improvizatorska, plurdisciplinarska sa obaveznim učešćem slušalaca. Govori se o identitetu i politici kod Grka, o diskursu i seksualnosti, o kulturi revolucije, itd., itd.
Ukratko je prepričavam prijatelju i, na njegovu inicijativu, jedne večeri iznosim u šetnju.

Veli: uh, al` je debela! Gotovo pet stotina (brojkom 500) str., jezika koji nosi, prije svega informiše, i uvijek, na svakoj stranici, osvježava i zabavlja. Neko je već umio reći: Ono si što čitaš.

Kad zatvorim knjigu, kasno, noću, osjetim dubok stid… Pitam se gdje je ovo društvo koje još nije iskusilo politiku, pitanje identiteta i razlike, Istorijuprihvatilo kao proces a ne fiksiran događaj?

Gdje je ovo društvo koje još nije osvijestilo da živi u 21.vijeku, i da je, kako se god uzelo – sloboda uslov bivanja?

Naprosto, sramno je i ovu godinu početi na čelu sa DPS-om, tom postkomunističkom kantom koja nas ucjenjuje državom, razarajući nam i iseljavajući društvo.
Neshvatljivo je, i nikako se ne može prihvatiti činjenica da mi nismo – društvo koje pripada Evropi. Da ovo društvo ne može kao Francusko obući žuti prsluk slobode, i političarima bogatih reći – NE!

Prije dvije godine, što je takođe porazno, postao sam prvi član pan evropskog pokreta DIEM25, pošto sam se dublje upoznao sa duboko analitičnim i maestralno napisanim knjigama Srećka Horvata, čija sloboda inficira, pod uslovom da imaš potrebu biti – građanin svijeta.

Međutim, opet padam u „intelektualni skepticizam“, i moram priznati da ovdje ne vidim onaj neophodni impuls, a nekmoli potencijal, iz kojeg bi buknuo – kulturni pokret revolucije.

Konačno, zar nije došlo vrijeme da se okušamo i u slobodi? Zar nije došlo vrijeme da prihvatimo duh razlike, istoriju kao proces, politiku kao strukturu u kojoj se ne može zgrušati moć?

Nije li došlo vrijeme da se usudimo biti kreativni, slobodni, moderni, svakako i – anarhistični, u onom smislu pošto razumijemo: konstruktivnost je osnova na kojoj se temelji politika kao – servis i prostor slobode i volje većinskog dijela građana!

Ali, sve dok i jedan bude nezadovoljan i bude na ulici, demokratija nije uspjela.

Hristos se rodi!