Rezolucija o genocidu kao podmetanje kukavičjeg jaja u gnijezdo orlova (2)

Piše: Svetislav Šestović

…Turski zločinci i zulumćari utrkivali su se ko će ubiti više hrišćana i napraviti više zločina. Po pisanju lista Glas Crnogorca, zulumćar Avdi Boko sa svojom družinom od 20 Usovića istakao se sa sedam ubistava u Kolašinu, sječom braće Bošković, više ubistava po Maoču, dva ubistva na Kraljevoj Gori, ubistvom Koldžije u Krnjači i mnogim drugim ubistvima i drugim nepočinstvima po Zatarju i Donjem Kolašinu. Pored ubistava, razbojnici su rado otimali srpske žene i djevojke i nasilno ih prevjeravali. Kao što sam već istakao, turske vlasti su ova svakodnevna zlodjela ili prećutno odobravale i otvoreno podstrekavale. Po tome je posebno ostao upamćen tada novi kajmakam u Pljevljima, za čijeg vakta pravoslavci nijesu mogli računati ni na minimum pravde. Umjesto pandura, on je držao razbojnike i najljuće zlice, koje je tako maltene ovlastio da nastave sa nasiljem nad obespravljenom i nezaštićenom rajom. Poznati zulumćari tog doba bili su Nuško i Amet Ademov, Mujo Mamutov Rapović, Selim Rapović, Suljo Merdović i mnogi drugi. Njihove razbojničke družine pretukle su i osakatile Vasa Radovića, nekažnjeno ubijale, premlaćivale, krale i otimale i velika zvjerstva nad hrišćanskim narodom činile.

Po zlu su bile poznate i razbojničke družine Kaljića, Kaljevića, Malinovića, Micanovića i Dizdarevića. Neka od ovih krvoločnih družina napravila je zasjedu Jovanu Laleviću i teško ga ranila kada je pošao da krsti dijete. U Vranešu su ubili Petra Vlahovića, a ženu mu odveli, odvojili je od troje male djece i na silu je poturčili. Kod ovaca su uhvatili Jelenu, kćer popa Lazara Cipurovića, djevojčicu od trinaest godina. Kada je vidjela da je u opasnosti, počela je doziva oca u pomoć. Razbojnici su popa teško ranili, a djevojčicu odveli.
Bećir Malinović sa družinom uhvatio je svog čifčiju Jovana Vandupa iz sela Velinići dok je kopao svoju njivu, a potom su ga živog odrali i bacili niz jedno brdo u Taru. Među Kolašincima je za jednog od najvećih zlotvora i krvoloka važio Adem Rapović, za kojeg se govorilo da je do proljeća 1875. svojom rukom ubio trideset i šest ljudi.

Kraljeva Gora je bila pogodna za busije i zasjede, pa je tu mnogo naroda stradalo od turskih zulumćara. U povratku iz pljevaljske čaršije u septembru 1874. godine, tu je ubijen Nikola Bašović, a tih dana su na istom mjestu pretukli trudnu ženu Sava Žugića, koja je zbog toga pobacila muško dijete. Početkom jula na Kraljevoj Gori je poginuo i poznati junak – barjaktar Rašo Spasojev iz Lukova.
Turski zločinci su kod izvora Vraneševac na Žuberu ubili Perka Marinkova Markovića iz Slatke; Ago Sinanović ubio je na Slatkoj Ćirka Vasova Markovića; kćerku Mlađena Lekovića iz Vodnog oteli su i odveli u Aziju. U Bliškovu su u kućeru kod ovaca ubili Vukoja Kljajevića. Na Goricama su ubijeni Sekulić Laza Damjan i Sekulić Sima Ratko, star 16 godina. Oko 1900. godine, u Stričini pored Tare ubijeni su Đuro Vidaković i Radonja Medojević. U kućeru kod ovaca, u Baricama, ubili su i Radojicu Mijatovog Radovića.

U našem narodu sa ovog područja po zlu su posebno ostale upamćene 1905. i 1906. godina. U rano proljeće 1905. godine, Turci su krenuli da popale i opljačkaju zatarsko selo Krupice. U odbrani sela poginuli su Božo Šestović i Mirko Bošković, a teško su ranjeni Radoje Bošković, Mlađen Čabarkapa, Milovan Čabarkapa i Perko Peruničić.

U zatarskim selima u tom periodu Turci su ubili i Radosava Vlahovića, Šabana Ćorovića, Vukojicu Ćorovića, Miletu Moračanina, Pera Kneževića, snahu kaluđera Damjana, djecu od 12 godina Milosava Boškovića, a Perku, kćerku Mila Rovčanina, bacili u Taru. Ubili su i Perišu Boškovića, Mića Žujovića, Rista Boškovića, Tadišu Zejaka, Mališu Bujaka i Ivana Bujišića. Ranjeni su: učitelj Nešo Joksimović, Jovo Babić, Uroš Cvijović, Milan Petrić i žena Stevana Grbovića. Pretučeni su: Petar Filipović, Milovan Moračanin, Nedeljko Medojević, Gavrilo Jokić, Petar Vujičić, Milun Smolović, Milosav Brđo, Spasoje Jakšić, Savo Smolović, Jakov Brđo, Joko Šutović, Bećo Zejak, Mihailo Smolović, Tomo Jovanović, Aćim Brđo, Stevan Medojević, Mitar Vujičić, pop Pero Radović Cipor, kmet Jakov Mrdak, poljak Miloš Bošković, Dobrija Bošković, Petar Leko, Radoje, Todor, Gruban, Milun i Jakov Bošković, Stanislav Cipor, Ilija Mrdak, Dimitrije Krgović, Vasilije Zejak, Milinko Krgović, Šaban Vuković, Ferat Čović, Pero Šestović, kmet Šupad Grbović, Nikola Cvijović, Perko Bujišić, Dobrica Peruničić, Mijat Peruničić, Uroš Čabarkapa, Mihajilo Babić, Novica Babić, Vuk Petrić, Đorđe Ćosović, Milinko Zindović, Gile Potpara, Nikola Ristanović, Ilija Vojinović, Dmitar Vojinović, Rade, Sekule i Nikola Džambić, Milosav Novović, Jovo Perović, Filip Čurović, Novica Brajković, Kosta Vuković, Spasoje Rondović, Stevan Vuković, Nešo Damljanović, Ćiro Damljanović, Milivoje Kljajević, Milosav Peruničić, Aleksa Bojović, Gruban i Boško Knežević, Mato Kopilica, Bećo, Milivoje i Jakov Knežević, Jevrem Čović, Krsto Knežević, Periša Ćinćur, Jovan Čečović, Gledo Vuković, Rašo Moračanin i mnogi drugi.

Krvavi pečat na viševjekovni zločinački kontinuitet u vršenju nasilja nad srpskim narodom u Zatarju udario je Šemsi-paša Biševac, koji je sa svojom vojskom i lokalnim bašibozukom zloglasne 1906. godine, koja se i do danas u narodu pamti kao Šemsi-pašina godina, na ovom području počinio brojne zločine, koji se, uzeti skupa, ne mogu definisati nikako drugačije nego kao genocid. Spasavajući glavu od ostrvljene turske soldateske, koja je ubijala, bez razlike, i one koji su mogli držati pušku i one koji se nijesu mogli sami kretati (starce i nejač), narod je većim dijelom prebjegao preko Tare, a jednim dijelom i u Srbiju. Sva vraneško-zatarska sela predata su ognju i maču. Šemsi-paša je primijenio taktiku spržene zemlje. Spaljene su kuće i sve drugo što je moglo da gori. Srpska sela su pretvorena u zgarišta, do te mjere da nije ostao ni pasji kolac. Oni koji nijesu uspjeli da pobjegnu postali su žrtve najsvirepijih zločina. Žene i djevojke su silovane, a potom ubijane na sadistički i bestijalan način. Od sablji i noževa turskih „gazija“ nisu bili pošteđeni ni djeca ni starci. Bez trunke viteštva i etike, junaštvo su, izgleda, mjerili brojem silovanih žena i zaklane djece i staraca. Dvije žene iz Stožera ubili su kamenjem. Kćer Boška Furtule iz Stožera i jednu ženu iz kuće Novakovića izmasakrirali su bajonetima. U Stožeru su ubili ženu Ferata Čovića. Jednoj ženi su prosjekli dojke i kroz njih joj provukli ruke. Majku Mališe Leka (Lekovića), Sandu, nemoćnu staricu, zapalili su u ambaru zajedno sa djetetom Janka Brđa. Ubili su u bježanju snahu Jakova Sekulića iz Gorica. Tom prilikom je ranjeno i dijete u kolijevci sa kojim je bježala, a koje je kasnije, samo i napušteno, umrlo. U Stožeru, ispod Vrhova, zarobili su dva maloljetna mladića, jedan je bio Diko, sin Mila Šestovića, a drugi Ilija, sin Mirka Vojinovića, oba iz Stožera. Prvo su ih žive odrli, a onda im je Ragib Kaljić odsjekao glave. U mukama su dušu ispustila i tri brata Markovića iz Vodnog koje su Turci zarobili.

U ljeto te za srpski narod Zatarja posebno zlosretne godine, Turci Sinanovići na Ravnoj Gori, bez ikakvog povoda, nakon mučenja ubijaju Boža i Blagoja, sinove Mata Markovića.

U Draškovini kod Pavina Polja, u porodičnoj kući, ubili su dva sina Vuka Tomaševića – Uroša i Spasoja. Ženu Todora Tomaševića (Pavu) preoteli su i udali u Biokovac. Miloš Jelić zaklan je kod ovaca u Curinoj dolini (u Ponikvicama).

Forma ovog izlaganja je takva da u njemu mogu da pomenem samo mali dio zvjerstava koja su Turci tada počinili nad srpskim narodom, iako je dokumenata i vjerodostojnih svjedočenja očevidaca o golgoti kroz koju su tada prošli naši preci toliko da se tome mogu napisati tomovi. Ovdje treba napomenuti da su i u krvavom pohodu Šemsi-paše u zločinima prednjačili poturčenjaci, koji su i ovom prilikom ispoljili patološku mržnju prema svojoj nekadašnjoj braći.

Plan je očigledno bio da se srpski živalj sa ovih prostora protjera, zatre i uništi, a da se umjesto njega nasele muslimanske porodice koje su bježale iz oslobođenih krajeva Crne Gore, kao i muhadžiri iz Bosne i Hercegovine.

Taj naum je donekle spriječen diplomatskim naporima Srbije i Crne Gore, koje su kod turske vlade izdejstvovale garancije da izbjegli narod može bezbjedno da se vrati na svoja spaljena ognjišta. Potpisan je i mirovni sporazum između Crne Gore i Turske. Međutim, turske vlasti su odmah prekršile sporazum i pohvatale narodne prvake, koji su potom osuđeni na dugogodišnje robijanje. U turske kazamate tada su sprovedeni narodni prvaci Lazar Knežević iz Vaškova, Janko Čović, Ilija Šestović, Nikola Čović, Šaban Vuković, Milentije Varaga (Varagić), Petar Joksimović, Lale Joksimović, Mališa Leko (Leković), Ćoso Furtula, Mićo Leko (Leković) i Krsto Čović, svi iz Stožera, učitelj Nešo Joksimović iz Gorica i Marinko Madžgalj iz Pisane Jele, a vjerovatno je bilo i drugih. Sigurno bi i kosti ostavili u tamnicama, gdje su živjeli u krajnje nehumanim uslovima, da 1908. godine nije izbila Mladoturska revolucija, kada su opštom amnestijom oslobođeni. Ipak, slobodu nijesu dočekali Nikola Čović i Ćoso Furtula, koji su ubijeni. Ilija Šestović je umro odmah po povratku kući od posledica teških uslova u kojima je tamnovao.

Nakon povratka srpskog naroda iz zbjega, turske vlasti su naredile da se od svih oduzme oružje. Međutim, oružje je oduzimano samo od srpskog stanovništva. Uz to, pod izgovorom da traže sakriveno oružje, turski vojnici i panduri su pljačkali srpska domaćinstva po Zatarju i Vranešu i na sve načine zlostavljali narod koji je pokušavao da se ponovo skući. Odmah su počeli da primjenjuju svoj stari nepisani zakon, koji se svodio na to da za raju nikakvog zakona nema. I iz tog perioda ostalo je više zabilježenih primjera „turskog zakona i pravice“, a ja ću ovdje navesti neke karakteristične.
Goluba Lekovića, sina Ilije iz Stožera, ubili su na šljemenu kolibe koju je pravio za sebe i svoju buduću suprugu. Vuk Furtula, sin Stefanov, iz Stožera ubijen je na spavanju. Radula Milinkova Joksimovića iz Stožera ubili su 1907. godine iz zasjede.

U Krupicama su 1907. godine ubili brata Tanasija Babića, drugog brata su batinali, a Tanasije je uspio da pobjegne preko Tare. Redžovići i Alilovići ubili su 1911. godine u Maoču Jovana Cvijovića i Jola Babića, a Miloša Bujaka ubio je Ibrahim Felović. Memići i Sinanovići su oteli koze Urošu Čabarkapi, a čobanicu silovali.

Turske vlasti nijesu uvažavale čak ni žalbe muslimana koji su se žalili da njihove pravoslavne čifčije trpe zulum od lokalnih kabadahija. Tako se Abdul Ardić iz okoline Mojkovca 17. novembra 1909. godine žalio oblasnom upravitelju u Kolašinu da je sa svojim čifčijom Obradom Ćorićem iz Žari imao velike nevolja sa svojom „po vjeri braćom – Turcima“ jer je „od velikog zuluma i nasilja od strane pojedinih Turaka“ branio svoje čifčije srpske nacionalnosti. Kako je tada predočio vlastima, Turci su mu ubili čifčiju Vukojicu Ćorića, a njegovog rođaka, izvjesnog Vojina Ćorića, lani isprebijali, zbog čega je „pobjegao u crnogorsku granicu u Bjelojeviće“. Ardić dalje navodi da se njegove čifčije nijesu naročito okoristile od mukotrpnog rada na njegovom imanju, jer „sve što su imali sve su im oduzeli, kao konja, vola, mrs i drugo“. Uz to, kako je posvjedočio, „Alija Bandulić uzeo je đevojku Arsenija Ćorića, a Daut Džamadov sestru Obrada Ćorića“. Ardić se žalio i da su mu prije dvije godine Mušovići ubili čifčije Dobricu i Milovana Ćorića, „a sve po nagovoru Naila Ajdinovića s Mojkovca“. Međutim, Ardić se uzalud žalio turskim vlastima, zbog čega je bio prinuđen da sa svojim čifčijom Obradom Ćorićem pobjegne „pod skut Gospodarev“. Kao glavne krivce za nesnosno stanje Ardić je označio vraneškog kajmakama i mojkovačkog mudira, „koji sve ovo rade, a preko gore imenovanih hajduka, koje drže uz koljeno i nagovaraju da tuču, gone i pršte sirotinju raju Srbe, a tako i one Turke koji zaštićuju Srbe (raju)“. On ih je optužio i „za sve što se za ove dvije godine događalo nereda na granici“. Oni su i njega nagovarali da tuče i pršti svoje čifčije, ali on to nije želio jer njegovu familiju pošteno služe „ima 150 godina“. Međutim, zbog takvog odnosa je i sam prilično postradao od svojih. To je bio razlog da se sa svojim čifčijom obrati oblasnom upravitelju u Kolašinu, vojvodi Lakiću Vojvodiću, da posreduje kod nadležnih kako bi mogao da nastavi sa svojim čifčijom normalan život na svom posjedu.

Kad normalan život u turskom vilajetu na periferiji imperije u opadanju nijesu mogli imati ni mirni i činjenju zla neskloni muslimani, šta je tek mogao očekivati nezaštićeni i razoružani srpski živalj? Stožerani su tražili od crnogorske vlade da ih zaštiti od muslimanskog bašibozuka, koji se okuplja u čete i napada srpska sela. Ti napadi bili su kobni za dvojicu Srba, dok su trojica njihovih sunarodnika ranjena. „Rane junačke“ tada je zadobio i učitelj Nešo Joksimović, kome je slomljena noga „povodom otvaranja stožerske škole“.

Činjenica da je jednom učitelju slomljena noga zato što je otvorio školu daje nam povod da se osvrnemo na bestidne pokušaje pojedinih današnjih bošnjačkih političkih prvaka i istaknutih intelektualaca, od kojih su neki čak i akademici, da tursku okupaciju ovih prostora predstave, maltene, kao nekakvo prosvjetiteljstvo, skoro pa renesansu, uz podrazumijevani zaključak da vjerski i nacionalno zatucanim Srbima treba da bude čast što je jedna takva sila, u svom sjaju i zortu, pet vjekova i silom i milom (islamizacija) pokušavala da ih emancipuje!? U falsifikovanju i krivotvorenju istorijskih činjenica ide se toliko daleko da se i danak u krvi, nemilosrdno otimanje naočitih dječaka iz naručja očajnih majki, tumači kao svojevrsna stipendija turske Porte obdarenim srpskim mladićima, kako bi mogli da nastave školovanje, koje im, kako vidimo iz gore navedene činjenice, nijesu ni dozvoljavali! Neko neupućen, slušajući i čitajući ove umne glave, mogao bi zaključiti da su ovdašnji muslimani pet vjekova bili pod srpskom okupacijom, da su Srbi dojahali ovamo odnekud iz Azije i svom silom nasrnuli na njihov goli život, vjeru, kulturu i tradiciju! Na nama je, ako smo odgovorni prema svojim precima i prema svojim potomcima, da, koliko god smo u moći, spriječimo da svoje kukavičije jaje poture u gnijezdo orlova koji su se vjekovima borili za čast, ime, vjeru i slobodu. To je naš vječiti dug prema sjenima tih znanih i neznanih mučenika i heroja.

NASTAVIĆE SE…

Pročitajte prvi dio:

Rezolucija o genocidu kao podmetanje kukavičjeg jaja u gnijezdo orlova (1)